"Pravi sudac će mu biti burze – one će mu presuditi", kaže
Ovoga tjedna je preminuo američki potpredsjednik Dick Cheney iz vremena terorističkog napada na New York, a s tom vijesti o smrti započinjemo zumirati političke i gospodarske prilike u svijetu i Hrvatskoj s politekonomistom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Lukom Brkićem.
Cheney je bio kritičar američkog predsjednika Donalda Trumpa. Jesu li pad Berlinskog zida, napad na Ameriku i dolazak Trumpa na vlast ključne točke u gospodarskom i političkom razvoju?
– Pad Berlinskog zida zbog svega što znači na razini simbolike i stvarnih događanja jest ključna točka. Napad na tornjeve Blizance je ishod krivih politika, a naglašavam da uopće s tom tvrdnjom ne opravdavam terorizam, no treba gledati uzroke takvog kvazipolitičkog djelovanja. Dolazak Trumpa na vlast je važan jer ne može biti nevažno bilo što vezano za najveću silu na svijetu. Najveću cijenu za protekcionističku politiku koju vodi – riječ je o merkantilizmu 17. i 18. stoljeća – će platiti Amerikanci. Nije moguće voditi takvu politiku, a da bi bila uspješna za Amerikance, prvenstveno srednjih i nižih dohodaka. Kako objasniti da lik poput Trumpa, koji iza sebe ima povijest sudskih procesa i stečaja vjerovnika, presudne glasove dobije iz krugova kojima se protivi, primjerice seksualnih i etničkih manjina, uvjerivši one sa nižim i srednjim primanjima da je za njihove probleme kriv netko treći, svijet koji ih izrabljuje, jednako i saveznici i oni koji to nisu? Kako je moguće da se jedan takav emotivni naboj pretvori u političku agendu? Dobio je pet milijuna glasova više od protukandidatkinje Kamale Harris na predsjedničkim izborima. „Joe… i to je Amerika“, glasi naslov filma iz moje mladosti.
Zašto je nemoguće vratiti kotač povijest unazad, na ekonomske politike iz 17. i 18. stoljeća? Je li globalno slobodno tržište previše razvijeno, da bi se moglo razgraditi?
– Vidim malo toga globalnog, a međunarodno primjećujem. Po mome razumijevanju, globalno bi pretpostavljalo – karikirano rečeno – da imamo globalnu vladu, globalni parlament, globalno biračko tijelo, globalnu radničku klasu… Tada bismo bili građani svijeta, a ne nacionalnih država, no dobro, neka se koristi i taj izraz. Do dolaska Trumpa na vlast bismo možda rekli da nije moguće vratiti merkantilizam 17. i 18. stoljeća, ali vidimo da jest. Sjedinjene Države su od Drugog svjetskog rata najznačajnija i najbogatija sila svijeta, a to je postignuto upravo u potpuno drugačijem političkom i ekonomskom okruženju od ovoga za koji se zalaže Trump. Zbog tvrdnji da liberalna međunarodna razmjena šteti najrazvijenijoj ekonomiji svijeta Adam Smith, David Ricardo i ostali klasici se okreću u grobu, a 23 američka dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju se križaju rukama i nogama. Moguće je vratiti se na takve davne politike, koliko god to bilo suludo. Ne možete pronaći niti jedan argument u ekonomskoj teoriji i politici za tako nešto. Ako ste najveći i najjači, odgovara vam isključivo liberalno tržište na kojemu možete iskoristiti sve svoje komparativne prednosti, tehnološku superiornost, potencijal koji imate u znanosti i istraživanju i tako dalje, a Trump na carine gleda kao na oruđe kojim se može postići progres, mada se ništa s time ne može postići. Amerika se tako ne može postaviti kao lider u svijetu niti može ostati hegemon.
U Večernjem listu je objavljen komentar Dine Brumeca koji je ustvrdio da je na čelu SAD-a predsjednik koji ne vjeruje u liberalizam, da je Rusija napustila komunizam, a Kina ga pomiješala s nacionalizmom i liberalizmom. „Zbogom ideologiji“, zaključio je. Slažete li se s takvim viđenjem?
– Priča o ideologiji je priča prošlih stoljeća. Što je kapitalizam? Što je kapitalizam u Americi? Što je kombinacija kapitalizma i autoritarnog političkog sustava u Kini? Što je s kapitalizmom i liberalnom demokracijom u Rusiji koja ima višestranačje i parlament? Ta priča o liberalnoj demokraciji ne drži vodu. Ekonomski liberalizam s jedne, a politički s druge strane nijednu bitnu stvar koju su obećali svijetu nakon Drugog svjetskog rata nisu postigli. Nalazimo se u situaciji koja je gora no u doba Hladnog rata. Svojstveno mi je analizirati politiku iz diskursa ekonomije i priče o velikim ideologijama, nacionalnim pobudama, držanja jedne ruke na srcu, a druge u džepu kod mene ne prolaze. Politika je interesno određena i samo je pitanje kako pojedinačne interese uvesti u nešto što se zove opći interes u nekoj državnoj zajednici. Smith je rodonačelnik liberalne teorije, a nedavno sam opet paralelno čitao njegova dva fundamentalna teksta – „Bogatstvo naroda“ iz 1776. godine i „Teorija moralnih osjećaja“ iz 1759. i jedno bez drugoga se ne može razumjeti, poglavito zbog toga što ovo potonje djelo pokazuje da Smith nema nikakve veze s interpretacijom Smitha unazad dvjesto godina s naglaskom na nevidljivu ruku tržišta, grubi ekonomski interes i tako dalje. Smith pokazuje kako su etika i tržište kompatibilni. Immanuel Kant je poručio da bismo se morali pokloniti moralu prije no što učinimo prvi korak u politici. Što je ostalo od liberalne demokracije modelirane kroz tri vrste prava? Jedno su ekonomska prava, odnosno prava vlasništva, drugo politička prava, i to dvoje funkcionira, no što je s građanskim pravima, trećom vrstom prava koja bi trebala omogućiti i Vama i meni da bez obzira na međusobne razlike imamo isti pristup javnim uslugama? Ako, na primjer, imate političku moć, jednostavno ćete doći u bolnicu preko svakog reda jer vas muči nokat, dok netko drugi na magnetsku rezonancu čeka godinu dana. Kad se to tako sagleda, čini mi se da se liberalna demokracija i liberalni ekonomski poredak, za koje bih se uvijek zalagao, sve više pojavljuju kao ekscesi, nego kao redovite pojavnosti. Koliko milijuna Amerikanaca nema zdravstvenu skrb? Koliko zajednica u SAD-u živi ispod razine jedne Papue Nove Gvineje? Bruto domaći proizvod nešto pokazuje, ali bogami i jako puno toga skriva.
Koje su možebitne veće posljedice Trumpovih gospodarskih politika?
– Najveći ceh će platiti Amerikanci i, ako ima neke pravde u toj suludoj politici, onda je možda to – birali ste pa imate to što imate. Povećat će se proračunski deficit i javni dug. Američki proračunski deficit je blizu šest posto BDP-a, a podsjetio bih da je po Ugovoru iz Maastrichta europski kriterij tri posto. Razina ekonomske nejednakosti u društvu će se povećati. Oni koji su do sada snosili najveći teret će biti još siromašniji. Ne možete rezati poreze za najbogatije te tako otvarati rupu u proračunskom deficitu s idejom da će se to kompenzirati naplatom carina – to je suludo! Ekonomska nejednakost se mjeri Ginijevim koeficijentom, to jest on mjeri pravednost raspodjele bogatstva u okviru jedne države, a prikazuje vrijednosti od 0 do 1 – što je bliži broju 1, raskorak između bogatih i siromašnih je veći. Kako je Kina ekonomski rasla, njen se Ginijev koeficijent povećavao, što će reći da su razlike između bogatih i siromašnih rasle, mada bi čovjek očekivao da se smanjuju, ali to se ne događa iz mnogih razloga. To će se sve dogoditi Sjedinjenim Državama. Pogledajte taj suludi obračun s akademskom zajednicom, a SAD su imale komparativnu prednost upravo u tome što su privlačile najtalentiranije mozgove ovoga svijeta i tako razvili znanost. Nastojim neutralno analizirati činjenice i zaključivati. Ekonomija, a u mom slučaju iznad svega politička ekonomija, nije egzaktna znanost. Jedan od najvećih ekonomista 20. stoljeća Paul Samuelson je rekao da je ekonomija toliko neegzaktna znanost da je u njoj sve moguće. Ostaje stoga samo interpretacija. To ne govorim radi ograđivanja, nego iz poštenja i korektnosti. Iznosim svoju interpretaciju. Neka svatko uključi sive mozgovne stanice i donese zaključke te neka ne vjeruje nikome. Koliko god ekonomija bila matematizirana i formalizirana, ona ne može dati odgovore kakve može dati, primjerice, fizika. Zašto se ne možemo vratiti u prošlost? Fizika elementarnih čestica ima odgovor na to pitanje, ali to je druga kategorija vremena od one koju mi u ekonomiji razumijemo kao kratki, srednji i dugi rok. Stvar je kulturne i civilizirane rasprave koliko je moje viđenje točno, a ne omalovažavanja i pljuvanja, što je kod nas nacionalni sport.
Trump je nasrnuo na Sustav federalne rezerve (FED). Što želi time postići?
– FED je središnja banka svih središnjih banaka u SAD-u – ima ih tamo više, a nema ih svaka savezna država. FED ima dvostruki mandat – mora voditi računa o stabilnosti cijena te razini zaposlenosti, odnosno nezaposlenosti, dakle o inflaciji i tržištu rada, što se nadopunjuje. Ako je inflacija velika i ako se protiv nje borite restriktivnom monetarnom politikom radi smanjenja potrošnje, javlja se problem smanjenog investiranja i uopće se manje radi, pa se povećava nezaposlenost. Središnjoj banci se u djelovanju osigurava neovisnost, pa je tako monetarna vlast četvrta grana vlasti. FED je suočen s problemom inflacije držao kamatu iznad kamate Europske središnje banke, a Trump od početka poručuje da se mora sniziti kamatna stopa jer njegovom establišmentu, onima koji igraju velike kockarske igre na burzama, treba što niža kamatna stoga, dakle što jeftiniji novac kako bi se pokrenuo val investicijske potrošnje. Sljedeće godine su izbori za Kongres i Trump mora pokazati rezultate svoje ekonomske politike. Pravi sudac će mu biti burze – one će mu presuditi. Trump mora pokazati da je postigao ekonomske rezultate, počeo vraćati proizvodnju u Ameriku i počeo zapošljavati, no to se nije dogodilo i to se neće dogoditi, a pogotovo se to ne može dogoditi s restriktivnom monetarnom politikom zbog koje je novac preskup. Zato Trump vrši pritisak na FED. Dokazano je da će u uvjetima stani-pani središnje banke više favorizirati veći stupanj inflacije nego nezaposlenosti jer je deflacija ekonomski i politički puno veći problem od inflacije, pa su središnje banke sklonije pustiti malo više inflacije nego nezaposlenosti. U SAD to nije situacija, iako prvi znakovi na tržištu rada u ovom trećem kvartalu ukazuju na pogoršanje, što dodatno komplicira mandat središnje banke.
Za gradonačelnika New Yorka je izabran Zohran Mamdani kojega su protivnici prikazivali kao radikalnog ljevičara zato što bi provodio socijalističke politike vezane za trošak stanovanja – podstanar je kao i većina stanovnika tog grada. Zašto se takve politike u dobrom dijelu američkog društva smatraju nelegitimnima?
– Puno je razloga za to. Američko društvo i američka politička zajednica su nastajali u bitno drugačijim okolnostima i s bitno drugačijim sustavom vrijednosti u odnosu na Zapadnu Europu. Riječ je o nekoj vrsti male obmane u Mamdanijevom slučaju jer nema opasnosti da će gradonačelnik bilo kojega grada u SAD-u zavesti diktaturu proletarijata, socijalizam na američki način. Do toga ne može doći. Riječ je o nastavku rata drugim sredstvima, kako bi se reklo, odnosno drugom retorikom zbog opasnosti da se značajno izgube izbori za Zastupnički dom i Senat, pa se plaši Amerikance socijalizmom koji je u većini slučajeva percipiran kao neka vrst radikalne ideje. Europa je das volk, dakle narod, zajednica, a Amerika usamljeni slobodni jahač, kauboj revolveraš koji sam sve sređuje i uzima sve, ako pobijedi.
A ta filozofija kaže da tog slobodnog jahača ne treba sputavati, zar ne?
– Naravno. Država je u pravilu percipirana kao velik trošak i vraća se na teze o maloj državi noćobdiji. Ipak, nikad većeg niti jačeg državnog intervencionizma nije bilo u Americi nego za Trumpovog drugog mandata, i to u nepunoj godini dana. Toliko o odnosu države i tržišta.
Na Hrvatskoj televiziji je u srijedu u emisiji „Otvoreno“ raspravljeno o inflaciji u Hrvatskoj i dosta je reakcija izazvala izjava makroekonomistice Marijane Ivanov koja je rekla da, unatoč tomu što radi na fakultetu i što se sindikat bori za njenu veću plaću, tako nešto ne bi bilo dobro s gospodarskog aspekta jer to generira inflaciju. Ustvrdila je i da se „kotrlja recesija“ te da je fiskalna disciplina sve manja.
– Nisam gledao tu emisiju, pa ne mogu suditi. Kada rastu plaće, a nisu plod produktivnost, povećava se kupovna moć, što dovodi do opasnosti generiranja inflacije. Približavamo se mastriškoj granici proračunskog manjka od tri posto BDP-a, što ne vidim kao tragediju, i prijeti recesija, što ne bi bilo dobro. Želim nešto drugo naglasiti, a u javnosti se to rijetko spominje, pa i stručnoj – nitko ne govori o profitima. Ne opravdavam enorman rast plaća, poglavito u javnom sektoru, koji nije rezultat produktivnosti rada. Plaće su rasle kumulativno između 70 i 80 posto, a profiti 113 ili 114. Profiti su ušli u područje koje se zove inflacija pohlepe. Zbog niza mjera koje su poduzimane u uvjetima rata, energetske krize i pandemije ostvarivani su veliki ekstra profiti bez konzekvenca u pogledu plaćanja visokih poreznih stopa progresivnog poreza. U 2023. i 2024. godini je samo Hrvatska narodna banka isplatila po osnovi viška depozita kojega su komercijalne banke uplatile, oko milijardu eura kamata.
