"Mislili smo da su tiktokeri koji jedva čekaju da diplomiraju i napuste zemlju", kaže
Sa 75-godišnjim politologom Ivanom Vejvodom iz poznate karlovačke obitelji zumirali smo političke aktualnosti u Srbiji, a s obzirom na obljetnicu pada Vukovara prvo suočavanje te zemlje s prošlošću, dok ćemo susret uživo iskoristiti za razgovor o ocu Ivi i ostalim Vejvodama.
Naš je sugovornik rođen u Beogradu. Bio je, između ostalog, protivnik vlasti Slobodana Miloševića, a kasnije savjetnik liberalnih prozapadnih premijera Zorana Đinđića i Zorana Živkovića.
Predavao je na uglednim sveučilištima u svijetu, obnašao razne dužnosti u civilnom društvu i u struci, a trenutačno je najviše aktivan u Institutu za međunarodne odnose u Beču.
Je li suočavanje s prošlošću u Srbiji ostvareno, odnosno kako ono utječe na razvoj zemlje?
– Suočavanje s prošlošću je ogromno i kompleksno pitanje. Mnogi su povijesni presedani kada o tome govorimo, no da ne odlazimo daleko u prošlost spomenimo odnos Njemačke i Japana spram svojih prošlosti. Te su se zemlje morale suočiti s onime što su činile u Drugom svjetskom ratu. Često pomislim kad sam u Berlinu da je tek pola stoljeća nakon završetka rata u središtu grada napravljen spomenik žrtvama holokausta. Ti procesi nisu samo dugotrajni, nego nikada niti ne prestaju. Govorimo o aktivnom procesu suočavanja s prošlošću, s onime što je činjeno u naše ime, bez obzira na to u kojem društvu bili. Taj proces ima nekoliko razina. Prva je pravosudna, a u slučaju bivše Jugoslavije utvrđivanje onoga što se dogodilo povjereno je međunarodnom sudu u Den Haagu i sudovima u državama nastalim raspadom Jugoslavije. Druga razina suočavanja s prošlošću je politička – političari trebaju navesti što se dogodilo i ispričati se uime naroda onima nad kojima su činjeni zločini. Tako se, primjerice, njemački predsjednici za svakog posjeta Poljskoj ispričaju za ono što su Nijemci radili u vrijeme nacizma. Treća razina se odnosi na to kako se društvo suočava s prošlošću. Pritom je civilno društvo u tome najaktivnije, a u Srbiji je ono na tom području bilo aktivno čak i u vrijeme ratnih sukoba. Postoji čuvena knjiga koju je priredio moj sad pokojni kolega i prijatelj sociolog Nebojša Popov „Srpska strana rata“ u kojoj se vrlo detaljno razmatraju odgovornosti političara, novinara, vojske, policije, intelektualaca, pisaca… Građansko društvo je i dalje aktivno po tom pitanju u svim našim zemljama, ali i svatko ponaosob treba shvatiti odgovornost koju ima, razumjeti da je nešto loše činjeno u njegovo ime, čak i ako je bio protiv toga. Važan element tog dugog procesa je obrazovanje. Što učimo iz udžbenika povijesti? Je li tamo sve navedeno? Jesu li u udžbenicima zastupljene sve strane ili su jednostrani? U tom pogledu povjesničari imaju veliku ulogu, a hrvatski i srpski povjesničari su se sastajali mnogo puta zadnjih desetljeća. Već 25 godina traje projekt Centra za demokraciju Jugoistočne Europe začet u Solunu na kojemu sudjeluju povjesničari svih ovih zemalja, uključujući Tursku i Grčku, a prvo se počelo analizirati udžbenike. Tokom svih ovih godina su izdali nekoliko udžbenika, odnosno pomoćne literature za nastavnike srednjih škola te s nastavnicima održali mnoge seminare. U raznim zemljama su ta pomoćna učila korištena i sve te knjige su prevedene na turski, grčki i sve naše jezike. Važan je u procesu suočavanja s prošlošću način predstavljanja onoga što se dogodilo. Ako priznajete krivicu za ono što je vaša država učinila, ne umanjujete žrtve sugrađana. Korak priznavanja je vrlo važan. Zato je bitno što su predsjednici Srbije Boris Tadić i Aleksandar Vučić išli u Srebrenicu izraziti sućut. Proces suočavanja s prošlošću nije iscrpljen niti izbliza. Započet je na raznim razinama, nešto je učinjeno, a nešto nije. Civilno društvo osvjetljava sve to. Imali smo razne haške optuženike koji su po povratku dobivali javne platforme da govore, a to nije dobar način suočavanja s prošlošću, čak je kontraproduktivan jer se njime negira to što je činjeno ili se ne osvjetljava dovoljno. Svima nam predstoje dugotrajan put i ustrajno zalaganje za suočavanje s prošlosti.
Svojedobno je trajala kampanja međusobnih ispričavanja koju je prekinuo Vučić. Kakav je stav njega i njegove Srpske napredne stranke prema tom naslijeđu ratova?
– Generali koji su dolazili nakon odsluženja zatvorskih kazni su dobivali tribine na kojima su istupali.
Je li to bilo u medijima koje Vučić kontrolira?
– Ima raznih oblika revizionizma. Povjesničar Milivoj Bešlin je nekidan dao dugačak intervju televiziji Insajder u kojemu je govorio o tim revizionizmima, o tim meandrima u opisivanju onoga što se dogodilo. Nastoji se skinuti odgovornost sa sebe i prikazati druge kao krivce. Kod sadašnjih vlasti nema napora da se ide dalje u to. Zato je važna uloga civilnog društva – ako vlasti to ne čine, netko to u društvu ipak čini.
Je li Vučić na početku svoje vlasti obećavao da će učiniti više od onoga što je na koncu i učinio? Je li tada pobudio očekivanja Zapada i zapadno orijentiranih da bi mogao učiniti preokret u odnosu na svoju raniju politiku?
– Ne sjećam se više što je obećavao na početku – to je bilo prije 13 godina. Taj odlazak u Srebrenicu je bio važan i očekivalo se da pokaže da je SNS, koji je proizišao iz nacionalističke i šovinističke Srpske radikalne stranke, sudionice ratnih zbivanja, drugačiji. Susretom s grupom „Majke Srebrenice“ bi se pokazalo da je okrenut novi list. U našim državama se politika i dalje u velikoj mjeri vodi odozgo, što znači da je poruka koja stiže s vrha vlasti ona koja se širi u pore društva. Ako je stoga poruka koja stiže s vrha u jednom smjeru, u tom smjeru je orijentirana vjerojatno i većina društva. S obzirom na to da svi živimo teško u ovim našim društvima, kad čovjek ustane ujutro ne pomisli prvo na to kako se suočavamo s prošlošću, nego kako će dočekati kraj mjeseca, nahraniti djecu, ako ih ima, ili otplatiti kredit. To o čemu pričamo nije, dakle, primjereno svakodnevnom životu i zato je važno na pravosudnoj, političkoj i civilnodruštvenoj razini održavati te teme, pa to odlazi na razne društvene razine. Postoje hrabri u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini predani tome, oni koji su mnogo učinili već da se istina otkrije, pobroje i imenuju žrtve i da se prikladno obilježi ono što se događalo.
Koliko je Srbija daleko od Europske unije i europskog standarda?
– Geografski smo joj blizu jer nas okružuje. Davno je cijela regija trebala biti u EU, a nije prije svega zbog onoga što nije činjeno u našim državama. Bio sam savjetnik premijera Đinđića do njegova strašnog političkog ubojstva. Smatrali smo tada da možemo uhvatiti korak, nadoknaditi izgubljeno vrijeme i zajedno s Hrvatskom ući u EU. To su bili realni planovi i mogli su se ostvariti, da se mnogo toga nije dogodilo, a prije svega mislim tu na svirepo ubojstvo predsjednika Vlade. Srbija je sada pala na kraj tog voza koji se kreće ka EU, što se vidjelo iz prošlotjednog izvještaja Europske komisije. Crna Gora i Albanija su sada, uz Moldaviju i Ukrajinu, najbliže članstvu, sudeći po obavljenim „domaćim zadaćama“. Sve ove države svakog dana već desetljećima deklariraju težnju za pristupanjem EU, a isto i u Srbiji svi dužnosnici ponavljaju da je to strateški cilj, međutim tu retoriku treba usporediti s onime što se čini na ispunjenju uvjeta – ako želite ući u neki klub, trebate pristati na njegova pravila. Odluka da se uđe u takav klub je plod slobodnog izbora. Bili smo pod utjecajem raznih carstava na toj vjetrometini i na tom raskršću, a prvi puta nakon pada komunizma imamo slobodan izbor. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov govori da se ovoj regiji nameće ulazak u Sjevernoatlantski savez (NATO) i EU, što je neistina – sve te države su samovoljno odlučile pristupiti Europskoj uniji i većina njih u NATO, osim Srbije koja i dalje proklamira vojnu neutralnost. Srbija nije ispunila ono što se očekuje od buduće članice, pa je zato prošlog tjedna dana i takva ocjena. Očekivale su se reforme izbornih pravila, što je učinjeno, te da se omogući sloboda medija, da se neovisnim učini Regulatorno tijelo za elektronske medije (REM). Pored toga što su u Savjet REM-a izabrani oni koji su zaista nezavisni, vlast nije izabrala posljednjeg člana, pa to tijelo ne može djelovati, da bi potom nezavisni, uvidjevši tu smicalicu, podnijeli ostavke. Tu se vidi ta klackalica – retorički se ide ka EU, a s druge strane se ne čini ono što se traži, ali ne samo iz EU, nego i što društvo traži. Želimo uređeno demokratsko društvo, a zato i postoji studentski i građanski pokret koji djeluje već godinu dana.
Koliko su neriješeni odnosi s Kosovom teret Srbiji u pristupu Europskoj uniji?
– Nije to toliki teret – više to tako prikazuje vlast kao izgovor za nečinjenje. Stalno se tvrdi da Europska unija i Sjedinjene Američke Države traže da Srbija prizna nezavisnost Kosova, što nije istina. Traži se normalizacija odnosa, a ona je od NATO-vog bombardiranja 1999. godine išla krivudavim putem, ali je na kraju Srbija već mnogo toga uradila od onoga što se od nje zahtijevalo, od uključivanja u elektroenergetski sistem Kosova, preko dobivanja međunarodnog telefonskog broja za Kosovo… Kosovo ne predstavlja prepreku na putu Srbije u EU. Traži se normalizacija na temeljima Ohridskog i Briselskog sporazuma koji je usmeno prihvaćen, ali nije potpisan. Nakon što je pobijeđen Milošević i uspostavljena demokratska Vlada postojala je i dalje federacija s Crnom Gorom – Milošević je poražen u Srbiji, ali ne i na razini federacije, pa su u saveznoj vladi i dalje sjedili mnogi Miloševićevi crnogorski ministri, a u saveznom parlamentu je i dalje sjedila njegova supruga Mira Marković, pa se stoga nije bila riječ o prelasku s crnog na bijelo i nije to bilo jednostavno. Đinđić bi svakoga dana govorio da probleme s haškim tribunalom i Kosovom moramo čim prije ostaviti iza sebe jer to predstavlja uteg u daljnjem napredovanju ka demokraciji. Bio je svjestan toga da je Srbija poražena u ratu s NATO-om 1999. godine i poručivao je da treba odmah progutati najveću žabu. Bio je spreman na to. Isporučio je Miloševića u Den Haag i htio je riješiti kosovsko pitanje. Sudjelovao sam u razgovorima koje je premijer Đinđić vodio sa stranim diplomatima koji su mu savjetovali da prvo riješi odnose s Crnom Gorom, a ovaj je odgovarao da nemamo više što čekati jer su u pitanju naša egzistencija i naša budućnost. Srbija je tada išla punom parom i ka članstvu u NATO savezu i pregovori su trajali do 2004. godine kada je vlada pod vodstvom Vojislava Koštunice odredila neutralnost kao put. Imao sam slušanje 2004. godine u Senatu SAD-a, čime je predsjedavao izvjesni senator Joseph Biden zajedno s danas, nažalost, pokojnim, senatorom našeg porijekla Georgem Vojnivichem, koji je bio divan čovjek. Tema tog slušanja je bio nedovršen posao na Balkanu. To je bilo prije 21 godinu, a i dalje smo u nedovršenom poslu. Ponavljam ono što govorim već 20 godina i to nije dobro. Nešto se jest promijenilo, regija je napredovala i za sve je dobro što je Hrvatska ušla u EU. Naša regija djeluje po zakonu spojenih posuda i sve dobro i loše što se dogodi u jednoj zemlji ima odraza na druge. Ako bi Crna Gora u narednih nekoliko godina ušla u EU, to bi predstavljalo jak signal u mnogo pravaca, to bi značilo da je kredibilnost procesa proširenja uspostavljena i da je ulazak moguć, ako se ispune uvjeti. Naravno, ne može se savršeno ispuniti uvjete, a to pokazuju i slučajevi Rumunjske i Bugarske. Svi smo te 2007. godine znali da te države nisu spremne za članstvo, no bio je geopolitički trenutak takav. Da te dvije države nisu članice NATO saveza i EU imali bismo otvorenu granicu s Ukrajinom, a i za Ruse, ako bi htjeli dalje u pohode. Srbija se mora ugledati na ono što se događa i jednogodišnji pokret kojemu svjedočimo je zahtjev za vraćanje na put ka vladavini prava. Kad se ona uspostavi, kad institucije budu nezavisne i kad se ostvari ravnoteža između sudske, izvršne i zakonodavne vlasti, kvalificirani ste za članstvo u EU.
Koliki problem utoliko predstavlja to što je glavnina javnog mnijenja u Srbiji ipak proruski raspoložena?
– Ta podrška Rusiji je površna. Nakon pitanja anketara vole li Rusiju, u ozbiljnom istraživanju javnog mijenja slijedi narednih deset pitanja, o tome gdje bi ispitanik volio živjeti, gdje bi htio da mu se školuju djeca, kamo odlazi na odmor, kakvu odjeću kupuje, koje filmove gleda, kakvu glazbu sluša… Odgovori na sva ta pitanja su prozapadni. Jednog mog prijatelja koji živi u Beogradu je susjed koji voli Rusiju pitao gdje je najbolje da mu sin studira u inozemstvu. Prijatelj mu je odgovorio da je najbolje da ga pošalje na Univerzitet Lomonosov u Moskvu, a ovaj je uzvratio: „Ti si lud“. Ta scena opisuje nivo ljubavi prema Rusiji u Srbiji. Od toga se radi vijest više no što bi trebalo, mada ne umanjujem problem za koji postoji mnogo razloga – NATO nas je bombardirao, a Rusija je pokušavala braniti nas, ona ne priznaje nezavisnost Kosova, iz nje nam stiže plin po povoljnijoj cijeni no sa zapada… Vučić je odlazio u Moskvu na proslavu Dana pobjede, ugostili su ruskog predsjednika Vladimira Putina u Srbiji na ovdašnjoj vojnoj paradi i slično. Vlast provodi politiku takozvana četiri stupa koju je započeo predsjednik Tadić po kojoj treba imati dobre odnose i s EU i s SAD i s Rusijom i s Kinom. No, Srbija nije priznala aneksiju Krima i osudila je agresiju Rusije na Ukrajinu. Prije godinu i pol dana su artiljerijske granate koje se proizvode u Srbiji počele završavati u Ukrajini, i to u znatnim količinama. Predsjednik Vučić se u mnogo navrata sastao s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, a otišao je i u Odesu. Nekidan je u Kijevu bila predsjednica Narodne skupštine Srbije Ana Brnabić i sastala sa Zelenskim i njegovim savjetnikom Andrijem Jermakom. Tijekom ovih godina je supruga predsjednika Vučića odlazila tri ili četiri puta u Ukrajinu. Želi se Zapadu pokazati da smo pravi saveznik i da pomažemo Ukrajinu, makar i posredno izvozeći municiju, a istovremeno imamo „dobre“ odnose s Rusijom koji su sad zategnuti zbog Naftne industrije Srbije i naše rafinerije koja dobiva naftu preko Krka i Jadranskog naftovoda. Pitanje je što će se dogoditi u sljedećih nekoliko dana jer može cijeli financijski sustav Srbije doći pod američke sankcije. Održana je izvanredna sjednica Vlade i rečeno je više ili manje neskriveno da Rusi ne pomažu u rješavanju tog pitanja vlasničke strukture NIS-a. Teško je reći hoće li se ići na kupovinu ili na nacionalizaciju, koju predsjednik Vučić ne želi. Postoje simpatije dijela stanovništva prema Rusiji, no kaže se da je nekima srce u Rusiji, a džep na Zapadu. Nema nikoga u svim našim zemljama tko nema nekoga tko živi u Europskoj uniji. U Beču sam skoro osam godina i u mojoj ulici, u pekarama, metrou i na aerodromu, se čuje samo naš jezik. Ljudi ovdje znaju kako je u EU, da tamo ne teku med i mlijeko, ali da je bolje nego kod nas. Kad bismo imali sljedećeg tjedna istinski referendum o ulasku u Europsku uniju, većina građana Srbije bi bila za to jer znaju da je tamo malo izvjesnije, da se bolje živi i da ima više sigurnosti u svakodnevnom životu.
Je li možda problem prosvjeda koji se odvijaju u Srbiji to što nisu politički artikulirani?
– Ne bih rekao da nisu – u najdubljem smislu riječi su politički jer zahtjev za ustavnošću i za vladavinom prava predstavlja dubinsku politiku, a ne politikantstvo, kako bi to nazvali Francuzi. Srbija ima nevjerojatnu budućnost s generacijom koja se pojavila niotkuda jer smo mislili da su tiktokeri koji jedva čekaju da diplomiraju i napuste zemlju. Odlučili su ostati tu i poručili da je to njihova zemlja u kojoj žele živjeti u demokratskom društvu. Ne otkrivaju studentsku listu za izbore, a to je dobro jer vlast ima razne načine ocrnjivanja svakoga, izmišljajući i koristeći dosjee tajne službe. Pokret jest heterogen, ali istraživanja pokazuju da mnogo više naginje Zapadu, mada postoje u njemu i oni nastrojeni konzervativizmu i nacionalizmu. Režim je dosegao visoku razinu autokracije i kontrole medija te mu se mora suprotstaviti širokim frontom koji obuhvaća aktere od ljevice do desnice. Miloševića je na izborima porazila koalicija od 17 stranaka i nešto slično treba i sada. Nema tu ništa jednostavno i neće se prijeći s crnog na bijelo, nego će taj prijelaz biti siv.
