Dugogodišnja golmanica karlovačkih rukometašica gotovo da nije mogla krenuti drugim sportskim putem - rukometni golman bio je i njen tata Dražen, koji je danas trener ŠR Karlovac...
– Da, bilo je neizbježno da od malih nogu budem izložena rukometu pa sam tako i počela, negdje kad sam krenula i u osnovnu školu.
Odmah kao golmanica?
– Ne, iako sam željela, ali bila sam još mala pa su me prvo stavljali jedno vrijeme na krilo, no ubrzo sam došla na gol i od tada se ne mičem (smijeh).
Tata je bivši golman i danas trener u ženskom rukometu, no stric je istaknuti trener u karateu, jesi li se kad oprobala i u tom sportu?
– Nisam, kažem, kao jako mala sam krenula s rukometom i jako mi se svidjelo tako da nije bilo ni potrebe da probavam nešto drugo. Išla sam jedino kratko vrijeme na ples, ali od sportova samo rukomet. Karate je zanimljiv, drago mi je da stricu dobro ide, ali ja sam i inače puno više za te timske sportove nego da ja sad nešto sama tamo radim.
Tata i ti ste golmani, jeste li i mamu nagovorili da stane na gol?
– Haha nismo, mama se bavila raznim sportovima, ali koliko ja znam uglavnom kratko. Veselila se što će dobiti curicu, ali vjerojatno je drugačije zamišljala tu curicu, a ne kao rukometašicu (smijeh).
Cijelo vrijeme si u rukometu, a jesi li cijelo vrijeme i u istom klubu?
– Jesam. Doduše, mijenjala su se tu imena i uprave, bili smo Karlovac pa Karlovac Švarča pa sada Škola rukometa Karlovac, ali sve je to zapravo isti klub. Od početka sam tu pa sve do danas.
Jesi li imala kada želju da se oprobaš negdje drugdje? Je li bilo ponuda? Imaš vrlo dobre golmanske statistike, često si imala i jako velik broj obrana…
– Iskreno, stvarno nisam imala tu želju. Ponuda je nešto bilo, pogotovo još u vrijeme kada sam završavala srednju školu i kretala na fakultet, ali s jedne strane baš tada je u klubu “rasla” jedna dobra generacija cura i imali smo velike ambicije i bilo mi je bezveze baš tada otići, a s druge strane sport mi je uvijek bio vezan uz druženje i zbog toga ga najviše i volim, tako da je i to bio jedan od razloga, sve smo mi i super prijateljice pa zašto bih otišla od svojih prijateljica…
Kada smo kod obrana, znaš li koji ti je rekord?
– Znam, samo se ne mogu sjetiti protiv koga smo igrale! Mislim da je Poreč bio, ali nisam to stoposto sigurna. Ali jako dobro znam da sam imala 21 obranu, jer je i utakmica završila 21:21.
Braniš li i glavom?
– Haha, svega ima kad si golman, izgađaju me nekada baš dobro, ali meni to nikada nije bio problem, mislim da im je najčešće bolje da pripaze da se to ne dogodi, jer kada me pogode u glavu ne prepadnem se nego tek onda zbilja poludim na golu (smijeh).
Spomenula si razdoblje pred odlazak na fakultet, što si studirala?
– Studirala sam na PMF-u, diplomirala sam na geološkom odsjeku.
Radiš u struci?
– Ne, radim u sektoru koji je više vezan za građevinarstvo, to mi je u tom trenutku i odgovaralo, imam stalan posao i zato sam i bila odlučila da neću, barem ne odmah, ići na doktorat, nego ću se posvetiti rukometu i poslu.
Od prošle godine si i trenerica golmanicama u svim uzrastima ŠR Karlovac…
– Zapravo ne “od prošle godine” nego samo prošle godine. Bilo je zanimljivo i mogu se vidjeti da opet to radim jednom, ali sada su sportske i poslovne obaveze bile ipak malo previše, imam sedam treninga tjedno, uz sve to posao i nisam se mogla u potpunosti posvetiti trenerskom dijelu. Pomognem kad stignem ili ako nešto zatreba, ali ne mogu se sad tome posvetiti onako kako bi trebalo.
Koliko je djevojčica u klubu, postoji li interes za rukomet?
– Postoji, imamo puno curica, veseli me i generacija ovih malo starijih, ima cura 14-15 koje su stvarno jako talentirane, već polako “kucaju” i na vrata prvog sastava, a onih najmanjih isto uvijek ima puno, neke kreću već u predškolskoj dobi, većina od prvog ili drugog razreda osnovne škole.
Otvoreni ste za nove članice uvijek ili je bolje da krenu uz novu sezonu?
– Ma uvijek smo otvoreni, nije to problem, ako netko zaista želi baviti se rukometom, isprobati ga, može doći kada želi.
Kada su seniorke u pitanju ova sezona je počela dosta loše, u ovom trenutku čak je i ostanak možda u pitanju, pretposljednje ste…
– Da, iako ja vjerujem da nećemo ispasti, obično ispada samo posljednja ekipa, ali ponekad i pretposljednja, ovisi tko će ispasti iz prve lige i tko će biti zainteresiran iz treće da uđe u ovu. Počelo je bodovno loše, ali ovo nam je i stvarno zeznuta i prijelazna sezona u kojoj je dosta cura krenulo drugim putem, prestale su igrati zbog studentskih ili poslovnih obaveza, a na sve to ozlijedila nam se Kristina Vuković koja nam strašno puno znači na terenu.
To s Kristinom se nekako “vuče” od samog početka sezone, ozlijeđena je, ali sticao se dojam da će se i vratiti, međutim…
– Međutim, od toga nažalost ništa. Ovih dana je imala i operaciju i neće je biti minimalno tri mjeseca, a pitanje je kako će biti neposredno nakon toga i koliko će trajati pravi povratak, tako da mislim da ove sezone ne možemo na nju računati. Jasno, voljela bih da se varam, ali ipak je sada najvažnije da se potpuno oporavi.
Za ostanak ne brineš?
– Mislim da smo sada solidna kombinacija mladih cura koje dolaze i nas par iskusnih i da će to doći na svoje. U početku je teško, sigurno smo na nekim utakmicama mogle više, ali smo i na nekim kao protiv Murvice pokazale da zaista i možemo više nego što pokazuje ljestvica. Duga je još sezona, vjerujem da ćemo već na proljeće izgledati bolje i imati bolje rezultate.
Što je još ostalo do zimske stanke?
– Ostalo nam je gostovanje kod Samobora pa doma igramo protiv druge ekipe Sesveta i mislim da su to ekipe s kojima se da igrati. Fali nam iskustva, ne mogu obećati bodove, ali ako odigramo najbolje što možemo – možemo i do bodova s tim ekipama.
Golmani su dugovječni pa pretpostavljam da još ne razmišljaš o kraju karijere?
– Normalno, ako je mogao Šterbik do 40 i neke, mogu i ja! (smijeh)
Razmišljaš li, ipak, što kada jednom do toga dođe? Planiraš li ostati u rukometu, možda kao trener?
– Mislim da ne baš kao trenerica ekipe, u tome se baš ne vidim, barem u ovom trenutku. Ali kao trenerica golmana već možda. Jako puno sam naučila i od tate i od Ivana Pavlakovića Muse, prošla sam ozbiljnu školu branjenja, mislim da mogu reći da sam zbog njih školovana golmanica i jednom bi ako se tome posvetim sigurno mogla i ja pomoći drugima. Na neki način ću u rukometu sigurno ostati, ili barem uz rukomet, ako ništa kao gledateljica, jer i danas cijeli vikend gledam sve utakmice u dvorani, od klinaca do seniora.
E, tu smo sad kod nezgodnog pitanja! Ove godine imamo i gradski derbi pa za koga navijaš?
– To je stvarno jako jako teško pitanje!
Znam, tako je i meni, srce vuče za Dubovac za koji sam par puta kao mlađi vrlo neuspješno trenirao, a s druge strane Karlovac želi u Premijer ligu pa bolje da on pobijedi i ne izgubi bodove…
– To je istina, i meni se to nekad mota po glavi, ali moja dvojba je još puno gora i osobnija! Dečko i budući suprug mi igra za Dubovac Gazu, a tata je jedan od trenera u Karlovcu. Što god da kažem bit će frke (smijeh). Tako da tko god me pita ja lijepo diplomatski kažem da navijam za neriješeno!
Svadba je već dogovorena?
– Svadba je već dogovorena za sljedeće ljeto.
A je li dogovoreno hoće li jednog dana podmladak u golmane ili igrače?
– Haha nije, ali nadam se da će se ta rukometna ljubav jednog dana prenijeti i dalje u obitelj.
Imaš li još kakve zanimacije izvan rukometa i posla, imaš li uopće vremena za njih?
– Učlanjena sam u planinarski i ronilački klub, ali trenutno nemam previše vremena za to, to je istina, ali to su neke opcije za korisno provedeno slobodno vrijeme jednom kada završim karijeru, a i mama je planinarka pa red je da se malo i s njom podružim aktivno! Zgodna stvar je i da se na RTL-u, tj. na RTL Kockici još uvijek ponekad prikazuje epizoda Razigranog laboratorija koju sam snimila na zadnjoj godini faksa i to mi je bilo jako lijepo i zanimljivo iskustvo i ukaže li se ikada prilika – ponovila bih ga.
