Mladi sedamnaestogodišnji vozač kluba MX Karlovac Šimun Ivandić postao je ove godine prvak i Hrvatske i Slovenije u motokrosu. No, ovo "mladi" treba uzeti s velikom rezervom, jer iako je tek tinejdžer - iskustva ima i više nego dovoljno. Već punih 12 godina!
– Da, počeo sam jako rano, mama i tata su mi kupili mali motor za Božić, imao sam pet godina i bilo mi je to zbilja “wow”. Odmah sam ga počeo voziti po livadi, pa je nakon nekog vremena tata rekao “ajmo probat jednu utrku samo”, pa smo probali i utrku i, tako, na kraju se više ne mogu zamisliti da se odvojim od motora i od motokrosa.
Gdje je bila ta prva utrka, kako si prošao?
– Utrka je bila u Poreču, a prošao sam tako da sam je – završio. I to je bilo važno, jer je pokazalo da sam ustrajan i da se ne predajem niti se bojim. Jer ja sam na toj utrci pao valjda 962 puta (smijeh). Ne znam ni sam kako sam na kraju uspio stići do cilja, ali jesam.
Je li uobičajeno da se počinje tako rano?
– Pa je, mogu reći da je, uostalom što je mojih pet godina prema Roku koji je krenuo već sa tri godine! Ima dosta vozača koji krenu još i prije škole, ali nije ni to pravilo, da netko ne bi pomislio da je kasnije nemoguće, znam i odlične vozače koji su krenuli puno kasnije, ali su se pokazali kao vrlo talentirani i postižu dobre rezultate.
Postoji li i obiteljska tradicija motokrosa, kada su se roditelji odlučili tako rano za takav poklon?
– Ne motokrosa, ali da motora. I mama i tata su vozili motore, tata jedno vrijeme i natjecateljski, ali ne motokros nego enduro utrke.
Jesi li ti razmišljao o cestovnom motociklizmu?
– Pa volio bih imati i cestovni motor jednom, to svakako, ali za natjecateljski dio ne znam baš, malo mi je to jednolično, motokros je uzbudljiviji, ima drugačije staze, terene, nekad je veliko blato, nekad je suho, nekad je sklisko i mokro, a na kraju tu su i skokovi, a ja volim reći da se najbolje osjećam za vrijeme utrke baš dok sam u zraku.
Koliko često treniraš? Je li raspored isti u zimskom periodu kao i tijekom sezone?
– Nije potpuno isti, ali trenira se kontinuirano. Samo što zimi preko tjedna najčešće radim samo fizički trening, a vikendom kad god se može vozim, dok u vrijeme sezone imam i dva dodatna treninga vožnje u tjednu.
Klub je dobio na upravljanje stazu u Logorištu, koliko ti to znači u kontekstu treninga?
– Jako puno, iako još radimo na stazi, evo i sada nakon razgovora idem tamo, traju još radovi, ali bit će to uskoro super. Normalno da nam puno znači da imamo svoju stazu, ali kod Logorišta je jako zanimljivo i to da je to specifična staza koja jako dobro izdržava i velike kiše, a isto tako se jako teško smrzne.
Imaš li inače neke staze koje su ti posebno drage, kao i neke koje možda ne voliš?
– Najdraža mi je staza u Kozarevcu na Karasovom brijegu, tamo stvarno posebno uživam. S druge strane teško mi je govoriti o stazama koje ne volim, jer znam da uvijek tu ima i puno posla da se sve to pripremi i uredi, ali vjerujem da bi moglo biti bolje, jer prave staze bilo gdje vani moraju imati krug od barem 1:50, a kod nas to bude i po jedva 1:15. Ima i staza koje su neki miks, recimo Savski Marof je staza koju baš ne volim kao takvu, ali sama utrka tamo ima neki poseban osjećaj jer imaju jako dugu tradiciju motokrosa i uvijek bude jako puno ljudi, što nije svugdje slučaj.
Ove godine osvojio si titulu prvaka Hrvatske, ali i prvaka Otvorenog prvenstva Slovenije, gdje je bilo teže?
– Pa s jedne strane bih na prvu htio reći Slovenija, ali tamo mi je stvarno jako dobro išlo cijelu sezonu. U našem domaćem prvenstvu sam imao stvarno puno pehova i samim tim je bila jako uzbudljiva i izjednačena sezona, s puno preokreta do samog kraja.
Na kraju je i odlučivala posljednja utrka, ako se dobro sjećam ti i glavni konkurent ste imali isti broj bodova dvije utrke prije kraja?
– Da, ali bilo je i prije svega, imao je i on pehova i ja, ja sam na početku imao +25 u bodovima pa je onda on imao +7 pa sam ga dostigao i pred zadnju utrku imao dva boda prednosti, na kraju sam to i obranio i proslavio naslov.
Nastupao si i u Italiji?
– Da, to nam je isto već tradicija, imamo dobre kontakte i kolege tamo pa redovito i sezonu otvaramo u Italiji, značajno je to i jer moram reći da je Italija nažalost drugi svijet za nas trenutno u motokrosu pa je dobro sve to iskusiti i isprobati. Ove godine sam bio na nešto manje utrka, odnosno išli smo na četiri s tim da na jednoj na kraju nisam ni nastupio osim na treningu, a u dvije sam se plasirao u A finale što je lijep rezultat i u onoj preostaloj sam vozio u B finalu.
I ti i Roko ste imali velikih međunarodnih uspjeha, Roko je europski prvak, ti si nastupao za reprezentaciju na Kupu Nacija, ove godine nije bilo reprezentativnih nastupa?
– Nije i nije mi baš ni jasno kako i zašto, jer, eto, očito sam se pokazao kao najbolji vozač u toj konkurenciji. Na Kup Nacija se, doduše, nije ni išlo jer se održavao u SAD-u, ali reprezentacija je imala nastup na nekom mediteranskom kupu. Sigurno da je uvijek lijepo nastupiti za reprezentaciju, rezultati su tu pa vjerujem da me više neće preskakati.
Kad kažeš “toj konkurenciji”, kod nas je praksa da se zapravo vozi više klasa u isto vrijeme, da li ti to smeta ili nema utjecaja?
– Pa može smetati i, da, nezgodno je to, možda i najnezgodnije kada se voze tri klase a ja sam baš u “srednjoj”, moraš paziti i na ove iz brže klase da ih ne ometaš ako dođu do tebe, istovremeno na ove iz sporije da ne ometaju tebe, a znalo se dogoditi da neke slabije vozače iz sporije klase prestignem za 4-5 krugova, to baš i ne bi trebalo biti tako.
Imaju li ti sporiji obavezu maknuti se kada ih se prelazi za cijeli krug?
– Imaju, odnosno imaju obavezu ne mijenjati putanju, moraju držati svoju liniju. Jasno, motokros često tu pruža priliku da netko malo igra i nepošteno pa da slabiji vozač pomogne boljeg vozača iz svog tima tako da malo zaštopa konkurente, kao slučajno.
Kakvi su inače odnosi među vozačima?
– Pa ima stvarno svega. Kao i inače u životu. S nekima sam baš jako jako dobar, pravi prijatelji smo. S nekima baš i nisam toliko. Mislim da je to ipak više do njih, ja nikome ne pristupam s animozitetom, ali sve te naše klase su dobrim dijelom i određene godinama tako da sam mnogima ja “klinac” koji je tek ušao u klasu i odmah ih sve pobjeđuje pa nekima valjda to nije baš drago. Meni je to bezveze, i općenito bih volio da više surađujemo, radimo više zajedničkih treninga i slično.
Roko je propustio praktički cijelu sezonu zbog dva loma ruke, je li to i kod tebe izazvalo određeni strah?
– Ne mogu baš reći strah, ali je utjecalo na mene, bio sam i ja tamo i prvi sam skočio do njega, nije bilo lako nakon toga voziti. Nemam strah za vrijeme vožnje, ali baš to s Rokom me navelo da se zapitam trebamo li možda nekad sami sebe više slušati i osluškivati. Jer, Roko je cijeli taj dan bio bezvoljan i pokušavao se izvući da uopće ne vozi tu utrku, kao da je znao što će se dogoditi.
Jeste li se vas dvojica kada međusobno utrkivali?
– Bilo je situacija, ali ipak nismo u istoj klasi i razlika u godina je isto takva da je on taman uvijek klasu iza mene. Roko je odličan vozač i ja sam mu najveći navijač, ali rekao sam mu kada dođemo do zajedničke klase i kada me jednom pobijedi u utrci na 30 minuta, ja se ostavljam motokrosa!
Kada smo kod klasa, ostaješ li još u ovoj?
– Nisam još sto posto odlučio, s jedne strane sam prvak pa me kopka da isprobam i korak dalje, a s druge strane tek sam ušao i u ovu klasu.
A kakvi su ti drugi planovi? Mislim na one izvan sporta, jesi li odlučio što ćeš nakon srednje, potpuno se posvetiti motokrosu ili nastaviti u smjeru za koji se školuješ?
– Treći razred sam Prirodoslovne škole za smjer nutricionista i mogu reći da mi se smjer sviđa. Zapravo kada sam birao bilo mi je glavno da je smjer koji je samo ujutro, da mogu trenirati svako popodne, a i da ima neke veze sa sportom pa i to ima, jer bitno mi je i da znam kako se pravilno hraniti i živjeti sportski. No, nisam još siguran što će biti kad maturiram, ima još vremena! Ali moram se svakako zahvaliti školi, zbilja imaju jako puno razumijevanja za moje sportske obaveze i izlaze mi maksimalno u susret.
Imaš li vremena za još kakve aktivnosti?
– Jako slabo, ali volim malo zasvirati gitaru. Završio sam Glazbenu školu za tamburicu pa sad doma sviram gitaru. Nemam bend, sam za sebe sviram, gdje bih još našao vremena za bend (smijeh).
Kada kreće nova sezona?
– Krećemo u Italiji, 8. veljače, na legendarnoj stazi u Mantovi. Polako već odbrojavam!
