Kako se na jednom karlovačkom okruglom stolu ukrstilo više svjetova nego na prosječnoj liniji devet metara: vjera, znanost, sport – i sve ono ljudsko među njima.
Ova kolumna možda neće biti najtipičnija iz serijala 7 dana na 4 rijeke. Ne zato što sport nije bio prisutan, nego zato što se uvukao drukčije: između rečenica Okruglog stola „Vjera, znanost i umjetnost u suvremenom društvu“, održanog u atriju Veleučilišta u Karlovcu u sklopu Pučkih misija Karlovačkog dekanata.
Nije bilo lopte, ali bilo je svega što sport prepoznaje: taktike, prijepora, sitnih nesporazuma, improviziranih akcija — i onih trenutaka koji bi, da postoji VAR za riječi, sigurno zahtijevali pregled.
Ako bi se netko kladio da vjera, znanost i sport nemaju ništa zajedničko, izgubio bi već u prvih pet minuta panela. Mons. Antun Sente ml. odmah je izbacio startnu misao večeri: „Potrebna je inventura života.“ Kod sportaša to najčešće znači: gdje su mi tenisice, gdje sam ostavio štucne i može li taj dres još jednom preživjeti pranje — ali zvučalo je i teološki sasvim pristojno. I tu se, kao na pravoj utakmici, pokazalo da strategija i taktika vrijede jednako u sportu i u životu — samo što se ovdje lopta zove riječ.
Karlovački svećenici na čelu s dekanom mons. Antunom Senteom ml. odlučili su izići iz sigurnosti crkvenih prostora i pozvati ljude različitih profesija i uvjerenja da razgovaraju – bez buke, bez stiliziranih okršaja, bez potrebe da itko bude u pravu, ali s vrlo jasnom željom da se čuju. „Glavna poruka jest da se obratimo i vjerujemo Evanđelju,“ rekao je mons. Sente i dodao: „Ako to pokušamo prevesti na necrkveni jezik, onda je riječ o inventuri života – o tome da vidimo što valja, što ne valja i što treba popraviti. Treba upoznati svijet oko sebe i pronaći bolje alate za komunikaciju.“
Upravo zato su panelisti bili tako raznoliki. I upravo zato je sportska poveznica, iako neplanirana, stalno provirivala između replika, anegdota i malih verbalnih dvoboja.
Panel je vješto vodila Ariana Kekić, iskusna novinarka i urednica Radio Mrežnice, koja je od početka dala ton razgovoru: otvoren, pristojan i znatiželjan. Moderirala je raspravu s lakoćom — kao trener koji s klupe smiruje igrače nakon što su se posvađali oko auta na noćnom malonogometnom turniru.
Šetnje, haklanje i klupe: sportski tragovi panelista
Najstariji panelist, prof. dr. Mirko Butković, prvi rektor Veleučilišta, ateist po vlastitom uvjerenju i neumorni polemičar po temperamentu, priznao je da ga rasprave o vjeri – osobito sa svećenicima – vesele jednako kao nekada atletika, skijanje i planinarenje. Danas, sa svojih 90 godina, još hoda, igra tenis i dokazuje da kondicija nije samo stvar mišića nego i karaktera. Da postoji disciplina „upornost u dijalogu“, Butković bi bio svjetski rekorder.
Dr. sc. Danko Plevnik, publicist, geopolitičar, nekadašnji urednik i novinar Komunista te „košarkaš KK Željezničara s klupe za rezervne igrače“, otvoreno je priznao da nije kršten, ali i da mu to nije prepreka da razgovara sa svećenicima svih denominacija. Što samo potvrđuje staru karlovačku mudrost: nije bitno gdje igraš, bitno je da si uvijek u balonu dvorane. Kao što je i autor ovih redaka, svojedobno, bio „istaknuti golman s klupe Rimokatoličkog kluba Dubovac“ (Čitaj: rukometnog), tako je i Plevnik svoje sportsko djelovanje vezao uz – klupu. Ali klupa je u sportu, kao i u životu, puno više od mjesta čekanja.
Njegova sportska karijera s klupe otvara pitanje koje muči mnoge sportaše: Je li bolje biti prva violina na treningu ili vrhunski promatrač utakmica s najboljom pozicijom za analizu? Kao nekadašnji golman s klupe RK Dubovac, autor ovog teksta odgovara: klupa je podcijenjena institucija.
Prof. Damir Jelić, bivši gradonačelnik i župan, govorio je kao čovjek koji je doživio obraćenje i u vjeri pronašao smisao. Sportaš od djetinjstva, nekada rukometaš Dubovca i prvoligaškog Karlovca, poklonik stolnog tenisa, odmah je priznao da je bolji od njega bio preč. Matija Pavlaković, danas rektor Međubiskupijskog sjemeništa, a nekad golman mlade reprezentacije. To je rečenica koju rijetko čujete u životu: „Svećenik me skinuo na golu.“ Još jedna pobjeda za Crkvu — ne na terenu, nego u rubrici „nevjerojatne statistike“.
Aktualni dekan Veleučilišta, Ivan Štedul, priznaje da je vjernik i da u vjeri pronalazi unutarnju snagu. Kao Dubovčak, nije isticao sportske epizode, ali je zato njegovo obiteljsko stablo sportski gusto: bratići Zdravko (rukomet) i Valentino (veslanje) bili su među najboljima. U Karlovcu je to sasvim dovoljno da vas ljudi vode kao sportsku osobu. Ponekad je dovoljno i to da ste jednom potrčali za autobusom.
Organizator mons. Sente, pak, kaže da je bio bolji šahist nego nogometaš — što mu vjerujemo, jer na preponama života skače bez rušenja letvica. Gledajući ga danas kako preskače prepreke – ne rušeći ih nego podižući – čovjek se stvarno zapita bi li bio bolji u disciplini 110 ili 400 metara s preponama.
Njegova dosjetka s prof. Butkovićem, u kojoj jedan drugoga pokušavaju „preobratiti“, završila je prvim golom večeri. Kad je monsinjor prof. Butkoviću „zabio gol“ u verbalnom dvoboju i poveo 1:0, publika je prepoznala situaciju: izgledalo je kao gol nakon sedmerca, samo što je lopta bila argument, a vratnica — logika. Karlovačka publika zna cijeniti takvu finu, nenametljivu ironiju.
I onda — vlč. Lovro Zaplatić., jedan od prvih svećenika koji je ozbiljno koristio društvene mreže. Svećenik koji je u sportu prošao više pozicija nego igrači na veteranskom turniru. Bavio se rukometom. Umalo je završio kao nogometni golman NK Rijeke – da nije bilo jednog drugog Marijana (Jantoljaka) koji je držao to mjesto. S obzirom da danas vodi Rečicu, potpuno očekujemo da će uskoro otvoriti i kategoriju „župni ribolov na Kupi“ – čisto da se forma ne izgubi.
Kad je upitan o križanju nogometaša prije ulaska u teren, vlč. Lovro je kratko rekao: „Kod većine je to coprija — magijski čin, više navika nego vjera.“ I bio je u pravu. Sport i magija znaju imati burnu zajedničku prošlost.
A gdje je tu sport? Tamo gdje je i istina
A ovo je ipak sportska kolumna — jer sport je uvijek tamo gdje se traži istina o čovjeku.
Možda će se netko pitati: zašto pišem o vjeri i znanosti u sportskoj kolumni? Ali odgovor mi je ponudio upravo dekan Štedul, koji je u jednom trenutku izrekao rečenicu koja me u stopu zaustavila: „Fizika je kraljica znanosti.“ I odmah mi je zazvonilo — u sportu, nerijetko kažemo da je atletika kraljica sportova. Ako se dvije kraljice susretnu, znaš da će nešto biti. A gdje je kraljica, tu su i pitanja koja nadilaze disciplinu: istina, čovjek, pokret, granice, smisao.
U jednoj od ozbiljnijih replika, Plevnik se prisjetio kako je bio izveden iz iste zgrade zbog svojih stavova, u hlačama vezanim špagom jer remen nije imao. Odveli ga u Gospić. Jelić uzvrati: „Iz iste zgrade odveli su i Stepinca.“ I odjednom — tišina. Ona sportska, kad znaš da nitko ne smije promašiti sljedeći napad. Zaista, kardinal Stepinac stupio je u vojnu službu upravo u Karlovcu 1916. godine, u 96. pukovniji. Kasnije je sam pisao da je prije odlaska na ratište klečao u kapeli Majke Božje Loretske u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva. To je mjesto nazvao svojim svetištem. To je mjesto gdje je molio. Često. Dugim godinama kasnije, još se toga sjećao.
A sport nas uči prepoznavanju istine — kao što sudac prepozna faul i kad svi viču da ga nije bilo. Neke istine, čini se, ostanu u čovjeku zauvijek. Neke se dokazuju šutnjom, neke hrabrošću, neke poniznošću. A neke, baš kao u sportu, rezultatima.
Fizika i atletika. Znanost i vjera. Sve počinje istinom
Na panelu nije bilo pobjednika. Barem ne u sportskom smislu. Ali je bilo — istine. Ponekad izrečene riječju, ponekad osmijehom, ponekad onom kratkom distancom između dvoje ljudi koji se ne slažu, ali se poštuju. I možda je upravo u tome ona najveća poveznica između vjere, znanosti i sporta: sve tri traže istinu. I sve tri, na neki svoj način, zahtijevaju hrabrost. Kad skineš sve s njih — emocije, navijače, polemike, dresove — sve tri discipline traže isto: istinu.
Znanost: eksperimentom.
Vjera: savješću.
Sport: semaforom.
Na panelu je bilo svega što sport voli: intenziteta, brzih preokreta, i poštenja u ključnim trenucima. I možda je to najveća poruka ove neobične sportsko-duhovno-znanstvene večeri:
Da vrijedi razgovarati.
Da vrijedi slušati.
Da vrijedi pošteno igrati — i kad igraš glavom, i kad igraš srcem.
I da sport, taj naš stari karlovački suputnik, uvijek pronađe svoj način da bude most između ljudi. Najbolje je kad sport spoji ljude — ponekad istinom, ponekad humorom, a najčešće oboje.
