"Oporba se žali na diskriminaciju, a onda diskriminira. To je suludo", kaže
Psiholog, upravitelj Obiteljskog centra Karlovac i pčelar Mario Jovković od ove godine i još jedne pobjede Hrvatske demokratske zajednice na izborima za predstavničko tijelo vlasti i gradonačelnika vodi Gradsko vijeće Karlovca, prima kritike i prijave oporbe, a sve to zumiramo.
Svojedobno si u listu KAŠ pisao zapažene intervjue. Kad bi radio autointervju, što bi se prvo upitao?
– Kako sve to stižeš?
Jesi li jako uposlen?
– Jesam, ali to nije ništa novo. Godinama tako funkcioniram, ranije samo kroz posao, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i neke druge aktivnosti, a sada se još ubacila i politika. Uvijek sam na terenu i u gužvi.
Kako se ubacila politika? Što ti se dogodilo da se politički aktiviraš?
– To da se aktiviram u politici je najbolje i najdublje promišljena odluka koju sam donio u životu. O tome sam razmišljao svakodnevno 17 godina i ove kalendarske godine sam zaključio da sam stekao neka znanja, da sam nešto i postigao te da bih se mogao sada usredotočiti na malo veći zalogaj, korak dalje.
Zar si se politički aktivirao ove kalendarske godine?
– Jesam i ranije, ali baš javno i puno ozbiljnije ove godine.
Oporbeni vijećnici se žale da su diskriminirani jer im nisi dao zatraženu stanku na sjednici Gradskog vijeća 30. listopada, a ne znam je li to bitno u kontekstu urušavanja svjetskog poretka, no, eto, zašto im nisi dao stanku?
– Jako je lijep uvod u pitanje s ovom širom slikom. Ovaj slučaj doprinosi infantilizaciji rasprave i lokalne politike. Oporba bi trebala biti konstruktivna, ponuditi ozbiljan izazov i ozbiljne argumente, primjerice amandmanima kao u utorak ili na neki drugi način. Požalili su se na to da je gradonačelnik Damir Mandić govorio dulje no što je trebalo, a ja se pozivam na Poslovnik Gradskog vijeća Karlovca u kojemu vrlo jasno piše da se gradonačelnik može uvijek javljati za riječ i da to traje do deset minuta. Ovo sa stankom je također politikantski postavljena priča. Postoji video-snimak koji prikazuje kronologiju događaja. Uime većine se javio za riječ vijećnik Marin Svetić, zatražio stanku i obrazložio da je traži zbog situacije koja je kolokvijalno nazvana “teta Marta” po vijećnici Šavor-Radičević u vezi incidenta koji se dogodio na njenom radnom mjestu. Nakon što je obrazložio zahtjev za stankom, odobrio sam je. Po povratku na sjednicu prišao je vijećnik stranke Možemo Dobriša Adamec te zatražio stanku s obrazloženjem da nije znao zašto sam odobrio stanku s koje smo se vratili, a to nije točno jer je gospodin Svetić jasno rekao zašto traži pauzu. Stoga sam odbio zahtjev oporbe za novom stankom. Mogli su se usuglasiti za stanke koju je tražila i dobila većina.
Nije li uobičajena praksa odobriti stanku svakome tko je zatraži?
– Mnogo toga je uobičajeno, a odlučio sam rad više strukturirati, više se držati Poslovnika, staviti to u realnije okvire i utvrditi pravila ponašanja. Ima različitih neprimjerenih situacija na koje se možda i naviklo, a primjer su i te stanke. Znade se zlorabiti mogućnosti, pa kada se više ne mogu javiti za riječ, javljaju se za ispravke netočnih navoda kako bi nadodali ono što nisu rekli u raspravi. U jednome trenutku tome treba reći dosta. Hajdemo se ponašati uzorno.
Novinarima su sjednice Gradskog vijeća Karlovca preduge i ne možemo ih stoga popratiti, pa javnost ostaje neinformirana. Ne možemo odrediti cijeli dan samo za to. Zašto se ne usredotoči po sjednici na pet do deset točaka dnevnog reda, a ne da se sjednica razvlači cijeli dan?
– Isto se može reći i za Hrvatski sabor, primjerice. Točke dnevnog reda se određuju sukladno zakonima. Često nas pitaju kakve veze s Gradskim vijećem ima postavljanje štanda na nekom gradskom prostoru te nas se kritizira da gubimo vrijeme na to, no samo poštujemo zakon koji traži to od nas.
Rad Hrvatskog sabora prate velike zagrebačke redakcije koje mogu specijalizirati novinare samo za to, u Karlovcu su male redakcije, sve nas je manje novinara i redakcija, a znaš i da je ukinuta Trend televizija, pa utoliko nije isto.
– Naravno, samo sam napravio takvu usporedbu. U skladu s tvojom idejom bi bilo da se sjednice razlome, pa da ima manje točaka dnevnog reda po jednoj, no tako bismo stigli do toga da svakoga tjedna održavamo sjednicu Gradskog vijeća. Za to koristim godišnji odmor i kada bi se sjednice toliko često održavale udarilo bi to mnoge po budžetu i danima godišnjeg odmora, a postoje i druge stvari u životu osim politike.
Usvojen je rekordni gradski proračun za 2026. od 145 milijuna eura. Je li u pravu potpredsjednica Gradskog vijeća Karlovca i predsjednica Gradske organizacije Socijaldemokratske partije Hrvatske Ehlimana Planinac da fiskalna politika nije održiva jer su za 2027. i 2028. predviđeni bitno manji proračuni?
– To je pitanje stavki koje nisu navedene, a na koje se prešutno računa. Gradonačelnik je u odgovoru uvaženoj vijećnici Planinac rekao da nije uračunat europski novac jer se čeka novo razdoblje raspisivanja natječaja. Stoga ostaje prostor za povećanje proračuna. Ekonomisti su napravili računicu, a time se dugo bave i nema razloga da im ne vjerujemo. Možemo preispitivati pojedine projekte i opet imamo primjere infantilizacije kada se s milijunskih projekata skida par desetaka tisuća radi prenamjene. To nije konstruktivno i riječ je o medijskim udicama. Vjerujem da je proračun realan.
Tko je tamo najozbiljnija oporba iz tvoje perspektive?
– Optužen sam za navodnu diskriminaciju, pa ne bih želio dalje diskriminirati.
Gradonačelnik je u raspravi o proračunu pohvalio nezavisnog vijećnika Dimitrija Birača i neki su njegovi prijedlozi koje je dao u sklopu javnog savjetovanja usvojeni. Slažeš li se s gradonačelnikom da je Birač ispao najozbiljniji?
– Samim prihvaćanjem njegovih prijedloga smo dali odgovor na ovo pitanje.
Je li to perspektivna suradnja?
– Danas jesi, sutra nisi.
Je li to poruka Biraču?
– To je poruka treneru Dinama Mariju Kovačeviću.
Spomenuli smo svjetski poredak koji se urušava. Jesi li se kao psiholog suočio s tjeskobom kod pojedinaca zbog razvoja opće situacije?
– Da, to me prati cijelu profesionalnu karijeru u različitim oblicima. Možda najveći utjecaj u tome imaju mediji. Imam iskustvo rada s osobama oboljelima od posttraumatskog stresnog poremećaja i većinom se ekstremnija tjeskoba javlja zbog senzacionalizma u medijima koji stalno izvještavaju o “crvenim alarmima”, donose “prijelomne vijesti” i uopće je sve katastrofično. Posebice starija muška populacija izrazito puno prati vijesti i pumpaju si osjećaj tjeskobe, da su velika eskalacija i kraj blizu, a s time se teško nositi. Tjeskoba je neugodna emocija kojom predviđamo negativan ishod. Može utoliko biti riječ o izlasku pred školsku ploču kod djece koja smatraju da će to završiti negativnim ishodom u obliku negativne ocjene ili ismijavanjem i s time imamo dosta posla. Isto tako svako malo imamo osjećaj da će započeti Treći svjetski rat. Slično je bilo za rata u Siriji. Neki mediji srednje struje su u prosjeku svaka dva tjedna izvještavali da se vodi “odlučujuća bitka”. Isto je sada i u Ukrajini – jedan tjedan je preokret Rusa, sljedećeg Ukrajinaca, a u biti se bore dvije propagandne mašine i ne možemo razlučiti informaciju od dezinformacije.
Bi li trebalo razriješiti sve sporove u svijetu da ne budemo tjeskobni?
– Trebalo bi smanjiti izloženost tim sadržajima.
Nije rješenje niti zabiti glavu u pijesak.
– Zato kažem da treba smanjiti, a ne isključiti. Ključna je umjerenost.
Par puta si spomenuo infantilizaciju, a pisac Miljenko Jergović je prije otprilike dvije godine pisao o filijarhatu kao vladavini djece u društvu te rekao da je to nešto što “proizlazi iz iste vrste primitivne, pojednostavljujuće svijesti kao i patrijarhat”. Tako je u društvu nezamislivo da se netko suprotstavi izgradnji vrtića, primjerice, jer su djeca stavljena u središte svega. Je li Jergović na dobrom tragu?
– Razumijem što želi reći, ali se ne slažem. Da bismo mogli pričati da živimo takvo pedocentrično društvo preduvjet za to bi morao biti da u društvu imamo puno djece, njihovu “hiperprodukciju”, a imamo ih sve manje, pa u samome startu ta teza nema smisla. U svijetu svi imaju problema s natalitetom i bilo kakva pronatalitetna mjera mora imati prioritet.
Jesmo li svi u društvu podjetinjili?
– Jesmo. Radio sam kao psiholog u osnovnom školstvu, pa bi došao prvašić koji bi se požalio da mu je kolega rekao da je glup. Djeci je to tada ogroman problem i s njima treba poraditi na reakcijama u takvim situacijama, a problematično je posebice kada se to javlja kod ostvarenih u ozbiljnim godinama. Infantilizacija se vidi i po ponašanju na društvenim mrežama, pa se i rasprave o nekom članku svode na uvrede na osobnoj razini, što je vrlo vidljiv simptom infantilizacije. Ozbiljni problemi se neozbiljno shvaćaju. Britanski pisac Douglas Murray je ove godine održao govor o tome da je jedan od najvećih izazova društva nazvati razdoblje u kojemu živi. Uobičajeno dajemo imena ranijim razdobljima, pa smo imali i futurizam i modernizam i postmodernizam koji traje, a možda smo ga već i prošli. Murray smatra da unazad desetak godina živimo u razdoblju dekonstrukcionizma kada se razgrađuju pojmovi koji su se do sada uzimali zdravo za gotovo. Murray poručuje da imamo priliku zakoračiti u rekonstrukcionizam, kako bi nazvao novo razdoblje. Ono može početi bilo kada i ovisi o nama hoćemo li se uozbiljiti.
Jergović je također komentirao vijest da su djeca ubila ježa i argumentirao da to niti nije vijest jer da su djeca inače okrutna i zla, a odrastanjem kroz kulturu postaju dobri ljudi. Je li u tome u pravu?
– Možda je previše čitao filozofa Thomasa Hobbesa. Možemo razgovarati ili u neutralnom ili u humanističkom duhu. Svi imamo pozitivu u sebi i kapacitet za konstruktivno ponašanje, za stvaranje. Djeca ponekad razbiju televizor ili potrgaju igračku jer ne znaju baratati time, no ona su dobra, puna topline, nasmijana, sve gledaju rozim naočalama i reći će to što uistinu misle. Djeca su prije svega dobra.
Kako bi objasnio obaranje kontejnera?
– To je pitanje adolescenata koji su možda malo popili, pa se idu dokazivati jedni drugima. Gledao bih to kroz prizmu individualne odgovornosti. Postoji lijepi test civiliziranosti osobe, recimo taj da vidimo što je pojedinac napravio s kolicima iz trgovine, je li ih vratio na mjesto ili ostavio nasred prolaza, pa ih je morao vraćati netko drugi umjesto njega. Slično se može primijeniti na bacanje opušaka, odlaganje otpada u šumama ili na nepropisno parkiranje ispred jedne pekare na Luščiću.
Osnovano se sumnja da je 38-godišnjak iz Karlovačke županije silovao, zadovoljavao pohotu nad djetetom, vršio nasilje u obitelji od 2017. Koliko je takvih monstruma za koje niti ne znamo dok ne dođe to do pravosuđa?
– Ima ih. Teško je govoriti o brojkama, no nađe ih se. Protiv zla se ne možemo boriti čineći zlo, što mnogi zazivaju u komentarima jer tako umjesto jednog ubojice dobijemo dvoje ubojica. Ima takvih možda jedan posto u društvu, možda malo više, a ovakvih ekstremnih manje. Komentirajući napade londonski gradonačelnik Sadiq Khan je rekao da je to tako u velikim gradovima. Ne zvučim zvučati poput njega, no tako je to u svijetu – zlo postoji i djeluje.
Zašto netko postane zao?
– Zbog teških obiteljskih trauma, naučenih pogrešnih obrazaca ponašanja… Najčešće ispadne da su nasilnici nekoć bili žrtve. Ima onih koji su odrasli u strahovito teškim okolnostima i pitanje je kažu li ikad to nekome. Uobičajeno takvi nemaju previše socijalnih kontakata i vještina te dubljeg i kvalitetnijeg romantičnog odnosa, a većinu drugih promatraju kao instrumente za postizanje cilja ili ugode te su u dubini duše poprilično usamljeni i ogorčeni. Većinom je to jako nesretna života priča koja počinje iz djetinjstva.
Je li te neki slučaj iz tvoje prakse potresao?
– Jest.
Bi li konkretizirao?
– Nije to za javnost. Nagledao sam se uistinu mučnih priča. Neke od njih nadilaze stvarnost, uobičajeno poimanje laika.
Što radi Obiteljski centar?
– To je državna ustanova s područja socijalne skrbi koja je u suštini savjetovalište – kad netko zaključi da treba psihologa, prolazimo s tom osobom probleme i nastojimo iznaći rješenja i smjernice.
Što je uvjetovalo ove godine novi uspjeh HDZ-a koji nikako da siđe s vlasti u Karlovcu? Postoji li kvaka?
– Postoji – vjerodostojno, dosljedno i kontinuirano radimo.
Što bi drugačije radio za glas više da si sada u opoziciji?
– Neću odgovoriti na takvo pitanje, ali mogu reći da je HDZ sjajna stranka koju čine kvalitetni. Imamo vrlo stručan kadar sa svih područja i otkako se bavim time sam strahovito puno naučio. Različitost, prihvaćenost i otvorenost nam s osnovnim svjetonazorom donose najviše rezultata.
Opozicija stalno aludira na to da gradonačelnik nije rođen u Karlovcu. Je li to jedan od uzroka njenog neuspjeha?
– To je igranje na niske strasti. U utorak prije početka sjednice Gradskog vijeća Karlovca ekipa iz opozicije održava konferenciju za tisak na kojoj optužuje nekoga za diskriminaciju, a dva sata poslije sugerira da su oni koji nisu rođeni u Karlovcu manje vrijedni. To je suludo. Riječ je o najdubljoj diskriminaciji. U definicijama diskriminacije nigdje ne piše, u Ustavu ili školskom udžbeniku, da se mora paziti da nekoga ne zakineš za pauzu.
Ne može se birati mjesto rođenja.
– Naravno. Mogu se s trudnom ženom uputiti u Zagreb na Advent, pa da je tamo uhvate trudovi i da rodi u tom gradu. Hoće li zato to dijete biti manje vrijedno u Karlovcu? To je nehumano.
