Uoči Božića Karlovac uvijek malo uspori. Ne samo promet i koraci po Korzu, nego i glasovi. Grad se tada ne razmeće, ne podiže ton, ne broji uspjehe na sav glas. Kao da zna da su neke pobjede ionako već upisane – ne u tablice, nego u ljude.
I sport u Karlovcu tada se stiša. Dvorane su poluprazne, tereni miruju, rijeke teku svojim zimskim ritmom – osim tradicionalnog karlovačkog malonogometnog turnira koji, poput svjetionika, svake zime podsjeti da grad ipak ne zna i ne želi bez igre. Nema velikih naslova, nema euforije. Ali ima sjećanja. I ima kontinuiteta.
Jer karlovački sport nikad nije bio samo rezultat vikenda. On je uvijek bio dio grada – kao četiri rijeke, kao grad na osam obala, kao mostovi koji spajaju kvartove i ljude, kao imena koja se izgovaraju tiše, ali s poštovanjem. Ima nešto gotovo božićno u toj trajnosti: generacije koje se izmjenjuju, klubovi koji preživljavaju promjene sustava, vremena i novčanika, treneri koji ostaju i kad je najteže, često bez velike pozornice, ali s istom strašću.
Božić je vrijeme kad se sjetimo onih kojih nema. A karlovački sport ih ima mnogo. I sportaša, i trenera, i entuzijasta koji nisu tražili naslovnice, ali bez kojih danas ne bi bilo ni dvorana, ni regata, ni turnira, ni djece u klupskim trenirkama. U ovom gradu sport je često bio i utočište – u ratnim godinama, u poraćima, u vremenima kad je lopta bila više od igre, a trening više od rutine i navike.
Karlovački sport zna što znači počinjati ispočetka. Zna što znači trenirati na rubu uvjeta, putovati bez pompe, igrati pred skromnim tribinama i vraćati se kući s osjećajem da si ipak dio nečega većeg. Ovdje se sport nije živio zbog reflektora, nego zbog pripadnosti. Zbog kluba. Zbog grada.
Možda baš zato Karlovac nikad nije imao potrebu vikati o svojim sportskim uspjesima. Ovdje se zna tko je što dao. Ovdje se pamti tko je nosio klupski grb kad je bilo hladno, teško i neizvjesno. Pamti se tko je trenirao djecu bez velikih obećanja, tko je ostajao i kad su drugi otišli, i tko je znao da se vrijednost sporta ne mjeri samo medaljama.
Uoči Božića, dok se pale svijeće i dok grad miriše na kolače, dimnjake i tišinu, sport podsjeti da zajedništvo nije floskula. Da se gradi godinama. Na tribinama, u svlačionicama, uz rijeke, na igralištima iza škola, u rano jutro i kasno navečer. I da nije uvijek važno tko je prvi – nego tko je ostao.
Zato je karlovački sport, u svojoj skromnosti, možda i najbliži božićnom duhu. Ne traži darove, nego pamćenje. Ne traži reflektore, nego kontinuitet. I ne traži velike riječi – jer zna da one najvažnije ionako dolaze tiho.
Sretan Božić Karlovcu. I svima koji su ga, kroz sport, činili i još uvijek čine boljim mjestom.
Vaš Marijan Bakić