U teškim stabilizacijskim danima najlakše je bilo - ugostiteljima
Iako se mnogi osamdesetih sjećaju samo po pozitivnom, u skladu s onim što je i glavno obilježje nostalgije, odnosno potiskivanjem ružnog, a (pre)uveličavanjem lijepog, dobar dio tog desetljeća bio je obilježen iznimno teškom ekonomskom situacijom.
Dakako, osamdesete su imale svoju pozitivnu i lijepu stranu, posebno u buđenju sloboda i bujanju kulturne scene od glazbe do književnosti kao i u sretnim okolnostima da još nitko nije izumio uređaje koji će nas 40 godina kasnije sve skupa držati svojim “taocima”, već smo vrijeme provodili puno više u druženju s prijateljima i dragim osobama, u šetnjama gradom, a druženja su najčešće završavala u kafićima, barovima, birtijama… pa je i u najtežim trenucima najlakše bilo – ugostiteljima.
Tako je bilo i pred Novu godinu krajem 1985. godine, kada su zbog raznih mjera stabilizacije i gradske ulice ostale potpuno neokićene, jer štedjelo se gdje god se moglo.
Gradski dočeci na otvorenom tada još i nisu bili praksa na ovim prostorima (krenut će to tek u devedesetima nakon ratnih zbivanja), ali to ne znači da se nova godina čekala manje veselo. Mnogi su i u tim najtežim godinama skupili dovoljno novca za stol u nekom većem restoranu ili hotelu, a oni drugi okupili su društvu u svom domu i – ništa im nije falilo!
“Sretna Nova godina”, Karlovački tjednik, 28. prosinca 1985. godine (digitalna.gkka.hr)
Još samo šest dana dijeli nas od ulaska u Novu 1986. godinu. Eto, još samo malo i izgurat ćemo staru, stabilizacijski tešku godinu. A, pamtit će je svatko na svoj način.
Gradski komunalci pamtit će je po tome što su im konačno porasli osobni dohoci i po prvi put se događa da nisu zadnji na ljestvici na ljestvici mjesečnih primanja.
Za njima su zaostali građevinari, koji ili nemaju posla ili kad ga dobiju, kasne sa svim dogovorenim rokovima, a iza njih stoji klizna skala po kojoj sva ta kašnjenja naplate.
Kožari i obućari zarađuju devize i nastoje što više prodati u svijetu, a domaći kupac ili se snalazi kako zna i umije s onim što je ostalo ili mora preko granice po te izvozne predmete.
I trgovcima je ova godina poprilično teška. Moraju ljubaznije dočekivati kupce, truditi se da asortiman robe bude kvalitetan i na rasprodajama čuvati živce, jer svaki kupac odjednom je postao jako važan i skupocjen.
U Novu godinu grad ulazi u sivom ruhu. Nema novogodišnjih jelki, raznobojnih žarulja, pa čak su šarene jelke u izlozima zamijenili nacrtani borovi od stiropora. Stabilizacija je i nema novaca.
Većina radnih kolektiva, sve u skladu sa stabilizacijom, neće raditi devet dana – ne isplati se za svega dva dana paliti strojeve. A i praktičnije je ovako, jer po starim običajima ponedjeljak i utorak većina zaposlenih i onako bi koristila za nabavu svega onog što je potrebno da se u Novu godinu uđe što veselije.
Najzadovoljniji su ugostitelji. Svi kapaciteti za doček Nove godine rasprodani su. Oni plićeg džepa zadovoljit će se TV programom, puricom, odojčićem, a kad na kraju jedni i drugi podvuku račun, nije teško pogoditi tko je bolje prošao.
A od te 1986. godine što treba očekivati? Stabilizacija će i dalje biti stil našeg ponašanja – treba štedjeti, racionalno trošiti, kako bi se i naredna stara godina mogla što bolje i u što većem obilju ispratiti i dočekati nova, bolja i lakša.
(foto: kafotka.net)
