"Čim sam ga vidjela, pomislila sam da će to biti moj muž", kaže
Udovica profesora i proučavatelja nadrealističke poezije Miljkana Maslića, kojemu je 21. prosinca bila 40. godišnjica smrti, Zorica, nam je rekla da se voli družiti s pametnim ljudima jer joj to produžuje vijek, a, eto, očito se s takvima i družila jer je u 93. godini života.
“Imala sam pametnog čovjeka”, kaže u svojemu stanu u četvrti Rakovac za svoga supruga kojemu je 1978. godine izišla knjiga “Stvarnost nestvarnog” u izdanju Sveučilišne naklade Liber, a posthumno još i “Šuma i sjekira” 2008. te “Početak i razvoj ustanka naroda IV. rajona Korduna” 2010., oba djela u izdanju Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”.
Maslić je rođen u Stipanu kod Vrginmosta 16. srpnja 1922., na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je 1951. diplomirao filozofiju i književnost, a 1955. je na istome fakultetu magistrirao.
Od diplomiranja je radio u prosvjeti, prvo kao profesor u Gimnaziji Karlovac, potom na Višoj pedagoškoj školi i Višoj tehničko-strojarskoj.
“Za sve nas kojima je predavao ostat će u najljepšem sjećanju kao čovjek i predavač”, rekao je 2017. o njemu knjižničar Dragan Grubješić, tada predsjednik karlovačkog ogranka SKD Prosvjeta.
Maslić je proučavao nadrealistički pokret u francuskoj i srpskoj književnosti, a svoje je oglede objavljivao u časopisima “Naše teme” i “Novi ljetopis”.
Bio je toliki stručnjak za to područje, da na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nisu mogli pronaći njemu u tom pogledu ravnopravne za komisiju pred kojom bi obranio svoju doktorsku disertaciju o književnim ostvarenjima beogradskog nadrealizma, pa zato nikad nije niti doktorirao.
U Drugom svjetskom ratu je Kordun bio predmet velikog ustaškog terora, a Maslić se pridružio partizanskom pokretu.
Upravo je tamo zasnovana i takozvana Kirinska Republika, slobodni teritorij koji je imao čak i svoj “ustav”, takozvani Ostrožinski pravilnik, a Maslić je sudjelovao u njegovoj izradi.
Nastradao je pri kraju rata u sklopu takozvanog Kordunaškog procesa protiv onih koji su se navodno zalagali za veći udio Srba u vlasti u Hrvatskoj, razmjerno stradanju, no njegova uloga je bila u toj aferi sporedna.
“Njegova je distanciranost od društvene moći proistjecala iz njegove intelektualne superiornosti, ali i psihološke traume zbog Kordunaškog procesa”, zapisao je u eseju o Masliću u knjizi “Ljudi Karlovca” iz 2018. godine Danko Plevnik.
Supruzi Zorici smo se obratili povodom godišnjice smrti ne bismo li s njome popričali o njenom suprugu, međutim spiku smo započeli podatkom da od koronakrize nije napustila stan na Rakovcu.
Kako ste to prihvatili?
– Bila sam u bolnici s visokom tjelesnom temperaturom, a liječnica je htjela da me zadrži, no zatražila sam da me vode doma, da umrem u svome krevetu, ako trebam umrijeti. Bolničari su me donijeli doma u krevet, popila sam neke lijekove, stigao je i nećak Slobodan koji je nešto donio… Tri dana je trajala ta kriza i izvukla sam se, no noge mi više nisu bile prave – u bolnicu sam krenula pješke niz stepenice. Od tada sam, uglavnom, jako teško pokretna, no organizirana sam. Dolazi me utorkom kupati jedna medicinska sestra jer ne mogu samostalno u kadu, a utorkom i petkom dođe jedna gospođa po projektu “ZAŽELI” koja mi donese nešto za jelo, namirnice s placa, glača mi rublje i složi u ormare. Nekidan su me posjetile Slobodanove kćeri Vedrana i Darja, donijeli cvijeće i malo kuću uredile. Pratim televizijski program, čitam, rješavam križaljke, a ako mi tko dođe, veselim se, a, ako ne, ćubim sama poput kosa ili ćuka. Navečer uzmem pilulu za spavanje, i tako iz dana u dan već šest godina.
Jeste li ranije slično živjeli?
– Nisam. Imala sam društvo. Moja prijateljica iz mladosti je bila glumica Smiljka Kozomarić. Družile smo se oko kazališta, imale smo društvo, kartale smo, svakoga tjedna kod druge, a ujedno bismo se počastile, popričale i slično.
Jeste li kartale u novac?
– Nismo.
Jeste li putovali?
– Jesam, puno. Bila sam na nekoliko putovanja, ali su mi dva ostala u velikom sjećanju – Volgom i Dnjeprom. Putovali bismo brodom 14 dana tijekom kojih bi se zastalo u gradovima i obišlo ih se vodičem. To je bilo prekrasno. Bila sam u Grčkoj, Španjolskoj, cijeloj Italiji, Austriji…
Od čega je preminuo Vaš suprug?
– Od karcinoma pluća. Bio je bolestan godinu dana. Inače je bio ranoranilac, uvijek bi se budio odmah iza 4, skuhao bi si kavu, sjeo za stol i pisao do 7, pa bi potom otišao u školu, da bi se po povratku doma malo odmorio, a zatim posvetio opet pisanju. Nakon njegove smrti sam prepisala tekst iz njegova rukopisa, odnijela to u SKD “Prosvjeta” i oni su pristali to izdati, a bez toga bi rukopisi završili u smeću.
Je li ostalo nešto neobjavljeno?
– Ne znam. Mislim da je objavljeno ono bitno. Rukopise je pregledao Stanko Lasić i sugerirao što treba prepisati.
Kako ste se upoznali?
– Šetala sam Radićevom, a govorili su da sam bila dosta zgodna cura. On je stajao s Bogdanom Lasićem – Bobom koji me pozdravio. Tada smo se uočili Miljkan i ja, a sjećam se da sam se odmah zapitala tko je taj visoki lijepi dečko u najboljim godinama – ja sam tada imala 21 godinu, a on je deset godina stariji. Čim sam ga vidjela, pomislila sam da će to biti moj muž.
Što Vas je zaokupilo?
– Njegovo lice, njegov stav među onim dečkima.
Kako se to dalje razvijalo?
– Nalazili smo se i šetali, i to na njegovu inicijativu, a mene je bilo sram pomalo jer je bio stariji od mene i profesor, dok sam ja u biti još bila balavica. Isprva sam s njime puno putovala, ali kasnije nije bio više toliko zainteresiran za putovanja jer je bio i umoran, valjda i bolestan, a i pisao je, no nikad mi nije branio niti jedno putovanje niti pitao na što trošim novac – svoju bi plaću stavio u kredenc i bilo mu je bitno jedino da ima za sve moguće novine i cigarete, a pušio je puno, tri kutije Lorda dnevno.
Bio je istinski intelektualac.
– Apsolutno. K nama je dolazilo mnogo pametnih na večere, primjerice filozofi Danko Grlić, Branko Bošnjak i Milan Kangrga. Zadnjih desetak godina života se jako mnogo družio s profesorom Milanom Radekom. Njegova supruga Neda i on su bili mnogo stariji od nas, 30 ili 40 godina. Jednom nas je teta Neda pozvala da dođemo k njima u goste, a ja sam joj odgovorila da mi se ne da spremati za izlazak. “Dobro, mi ćemo doći k vama”, odgovorila je i uistinu su došli. To sam doživjela kao pljusku. Nikada više nisam rekla starijem da nešto ne mogu. Zadnjih nekoliko godina smo zimovali s Radekima u Rovinju – imali su u Karlovcu velik stan koji se teško grijao i bili su već stari, pa im se više isplatilo provesti zimu u rovinjskom hotelu, nego osigurati grijanje u Karlovcu. Za zimskog školskog raspusta bismo stoga otišli u Rovinj i tamo imali također prekrasna druženja, između ostalih i s novinarom Ivom Mihovilovićem. Imala sam lijepi život, no sada dosta toga zaboravljam, a ranije sam imala fotografsko pamćenje.
Plevnik se zapitao pišući o Vašem suprugu “kako objasniti činjenicu da se jedan snažan muškarac, gotovo macho tip, tako striktno zanimao za liriku, a ne epiku, za vrst poezije koja zahtijeva nesvakidašnju tankoćutnost”. Zašto je Vašeg supruga poezija toliko zainteresirala?
– Bio je seljačko dijete. Njegov otac Petar se oženio Stanom, dobio sina Branka, Slobodanova oca, otišao u Ameriku i tamo proveo 15 godina. Po povratku je dobio Miljkana i kći Anđeliju, majku novinarke Milke Musić. Miljkan je bio toliko dobar đak sisačke gimnazije da je davao instrukcije sinu direktora tvornice alkohola “Segestica” Petra Teslića, a, zanimljivo, njihov obiteljski pas je imao zlatan zub. Za tu bi instrukciju Miljkan dobio šalicu bijele kave ili komad štrudla. Bio je najbolji i u takvom okruženju je upoznao partizana Marijana Cvetkovića, organizatora ustanka na Baniji, koji je Miljkana primio u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Kada je 1941. godine izbio rat, moj muž se pješice iz Siska zaputio u Stipan. Bili su tamo već generali Nikola Vidović i Rade Bulat, a Miljkan je bio najmlađi, maturant, da bi postao predsjednik Kirinske Republike s 18 godina, a s još nekolicinom je pisao Ostrožinski pravilnik, prvi dokument izrađen u tom sistemu koji se rađao. To je bilo prije Užičke Republike. Moj muž je odlučio 1945. godine nastaviti školovanje nakon što je vidio natječaj za đake u novinama, pa se zaputio pješice iz Stipana u Zagreb. Javio se u dom, bio je smješten tamo, položio sve ispite, završio to školovanje i upisao se na studij kemije s Ivom Vidanom s kojim se u Zagrebu sprijateljio. Obojica su bili nespretni s rukama, pa su razbili neki skupi aparat. Nakon toga su studirali književnost.
Je li mu netko nastradao u Drugom svjetskom ratu?
– Nije. Svi su ostali živi – mama, tata, brat sa ženom i dvoje djece, sestra koja se naknadno udala.
Uglavnom, shvatio je da nije za kemiju.
– Da, studirao je književnost i filozofiju, a onda je godinu i pol bio na poslijediplomskom studiju, a trebao je doktorirati, no nisu imali stručnjake koji bi bili u komisiji za to. Kad je objavljena knjiga “Stvarnost nestvarnog”, otputovao je u Beograd da je pokloni Marku Ristiću, nadrealisti koji je bio glavno lice u tom Miljkanovom djelu. Ristić je bio jugoslavenski ambasador i iz značajne obitelji. “Druže Masliću, puno sam pametnih ljudi upoznao i vidio, a sada sam vidio jednog posebno pametnog čovjeka”, rekao mu je. Ugostili su ga, a Miljkan je rekao da je drhtao kao prut od uzbuđenja.
Jesu li prijateljevali?
– Jesu.
Je li se Vaš suprug volio baviti politikom?
– Stradao je u politici za Kordunaškog procesa. Kao balavac je upao u sve to, šutio je, slušao je što drugi govore.
Je li kasnije volio pričati o tome?
– Nije. Od toga su ostale teške traume.
Je li bio u zatvoru?
– Nije. Kad su uhapsili Veljka Koraća i druge, Miljkan je iz Vrginmosta otišao u Stipan i bio je tamo četiri dana dok ga Branko Nikoliš nije pozvao na razgovor. Organizirali su suđenje i Miljkan je osuđen na pet godina ili da ide u jedinicu, a odabrao je da ode na prisilni rad, pa su ga i poslali u Glinu u mlin. Tamo je isprva nosio vreće, a kada je pomogao pretpostavljenom da izračuna nešto knjigovodstveno, smješten je u kancelariju gdje je dočekao kraj rata. Pitao je tog šefa potom što će dalje, da ima još za služiti kaznu, a ovaj mu je odgovorio neka ode doma. Otišao je kući i nitko nije pitao više za njega.
Je li mu se tada politika zamjerila?
– Jest, nikad se više njome nije bavio, iako je čitao sve moguće novine.
Je li to njegovo zanimanje za nadrealizam bilo neka vrst bijega iz politike?
– Jest. Plevnik je rekao da bi Miljkan bio predsjednik Vlade, da je ostao u politici, no uživao je u nadrealizmu i u prijateljstvima.
Je li se već bavio nadrealizmom kada ste ga upoznali?
– Jest, bio je već formiran čovjek, a ja balavica. Čitao je puno i to ga je jako zanimalo.
Je li Vas zainteresirao za nadrealizam?
– Nije. Slušala sam te razgovore koje je vodio, ali sam bila neobrazovana. Imponiralo mi je što sam upoznala mnoge, primjerice Gojka Nikoliša kod kojega smo u bajti u Sjeničaku slavili svaku Novu godinu, a tamo smo spavali na uskim malim krevetima. General, liječnik i ambasador Nikoliš bi nam nosio čaj u krevet. To su bili prekrasni dani. Tamo bi dolazili i Svetozar Vukmanović – Tempo i njegova žena. To su bile divne šetnje, peklo se na ražnju i drugo, a Miljkana su svi obožavali jer je bio jako skroman i pametan. Kao profesor nikad nije htio srušiti đaka. Zaključivao bi đacima koji nisu imali dovoljno znanja dovoljan poručivši im da ne želi zbog njih izgubiti ljeto na Korani, a tražio je da učenik sljedeće godine nauči gradivo. “Zar da kući mama plače zato što si fakin”, rekao bi takvom đaku.
Je li pričao o životu na studiju?
– Jako je volio čitati, puno je radio i gladovao. Za studentskih dana je prijateljevao s Boškom Končarom koji je za jedne šetnje Ilicom predložio Miljkanu u šali da razbiju izlog i iz njega uzmu kobasice, pa da se najedu. U domu je jeo stalno blitvu i kad bih ju kasnije pravila rekao je da mu se kosa diže zbog toga, mada nije imao puno kose. Unatoč tim teškim vremenima, završio je sve normalno, odmah je dobio posao, voljeli su ga đaci, a sve su cure bile zaljubljene u njega jer je bio jako zgodan.
Je li on volio đake i taj posao?
– Jest, jako. Nikada nikome nije dao drugi red. Nakon posla bi čitao i trošio je novac samo na novine, knjige i cigarete. Puno je pušio, pa je dobio poslije rak pluća. Dobio je prvo gripu. Nakon jednog ručka sam nazvala liječnicu i rekla joj da Miljkan ima visoku tjelesnu temperaturu i da jako kašlje, a onda je ona poručila da je dovedu. Direktor na poslu mi je bio Ivan Jeličić – Čipi i on je organizirao da se Miljkana odveze u bolnicu. Liječnica je odmah vidjela da su ta pluća puna karcinoma i Miljkana je poslala u Zagreb. Od dijagnoze do smrti je prošlo 11 mjeseci. Prolazio je kemoterapije. Posjetio ga je u bolnici filozof Gajo Petrović koji je ustvrdio da Miljkanov mozak “radi k’o urica”.
Od smrti je prošlo 40 godina.
– Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Bila sam dan ranije kod njega u bolnici i bio je u redu i sutradan je trebao biti pušten te je poručio da dođemo što ranije po njega. Spremala sam se za Zagreb i pomislila da je pozvonio naš nećak Slobodan koji je trebao ići sa mnom, no bio je to poštar s telegramom da je Miljkan umro tu noć. Nemam pojma kako sam sve to preživjela. Bio je jako nježan i jako je volio ljude i s njima razgovarati. Volio je život, a najviše je volio knjigu. Živio je bez stresa – samo pozitiva. Nikada ništa ružno nije rekao o bilo kome, uvijek bi pronašao opravdanje za ne znam kakvog čovjeka. “Šteta, nema pameti, nije kriv”, znao bi reći.
Jeste li dojma da je Vaš suprug zaboravljen kao intelektualac?
– Svaki pametan čovjek je brzo zaboravljen u svakom sistemu. Ne zaboravi se onaj tko napravi velik zločin i možda netko poput izumitelja Nikole Tesle, mada se niti on ne spominje koliko bi trebalo, dok su svi ostali sitna boranija. Pamte se članovi obitelji i prijatelj koji ti je ostavio neko zrno pameti u glavi. Vrijeme je takvo. Prije koronakrize bismo kartali i družili se, razgovarali, a onda sam vidjela mlade, dečka i curu, kako sjede zajedno i svatko gleda u svoj mobitel, a ne u oči jedno drugome, pa da vide što je u tom oku.
Kako bi profesor Maslić doživio ovo doba?
– Bio bi jako nesretan.
Bi li rekao da je nadrealno?
– Možda.
Kada ste se odlučili pozabaviti njegovim rukopisom?
– Godinu dana sam bila ni živa ni mrtva i odlučila sam da moram izaći iz takvog stanja, pa sam se posvetila rukopisima. Nazvala sam Lasića i pitala ga za savjet, a on je prošao rukopise. Htjela ih je tiskati izdavačka kuća Naprijed koju je vodio Milan Mirić. Morala sam nešto složiti da oni to odnesu, što su i učinili, no izbio je rat i planovi za objavu su se izjalovili. Netko iz SKD “Prosvjeta” je kasnije čuo za taj rukopis, pa su se zainteresirali. Lasić je već bio napravio recenziju za Naprijed, što sam dala ljudima iz “Prosvjete”. Te su knjige predstavljane na beogradskom sajmu knjiga, pa sam išla tamo, vodila razgovore, stvarala poznanstva i bilo mi je baš lijepo tih osam dana.
“Prosvjeta” je u Karlovcu bila organizirala tribinu o Vašem suprugu prije nekoliko godina.
– Jest. Karlovački srpski živalj je običan plebs, a ovi pametni se valjda boje ili srame biti pravoslavci i Srbi.
Kakav je bio odnos Vašeg supruga prema tome?
– Nije bio nacionalist. Moja je majka bila vjernica i odlazila je svake nedjelje u pravoslavnu crkvu, a potom k nama na ručak. “Što ste danas pametno naučili, što je rekao pop”, pitao bi ju Miljkan, a ona bi mu odgovorila da neka šuti, da zna bolje od nje. Nije baš trpio kler, ali se slagao s Radekom koji je bio vanserijski intelektualac. S njime je pričao o povijesti i literaturi. Radekin sin Veljko je velik stručnjak iz fizike, lumen. Stariji je od mene nekoliko godina, a svakoga dana ga i dalje vozi automobil na institut gdje radi. U rodu su i s Teslom, to je sve povezano. Kakva je to sila koja nas određuje? Kakva me sila upoznala s Maslićem? Bila sam cura kojoj dečki iz generacije nisu bili zgodni ni pametni, svi su mi bili bedasti, a onda sam upoznala Miljkana. Fatalist sam i vjerujem u sudbinu. Putujući na Krf sam upoznala jako pametan liječnički par koji me kasnije i posjećivao. Život mi je prošao u druženju s pametnima. Ne trpim bedake. Volim pametne ljude, one koji nisu lakomi. Oni koji su nas posjećivali dok je Miljkan bio živ su dolazili i nakon njegove smrti. Kangrga bi prvo došao k meni da vidi kako sam, a dalje za poslom, ako bi dolazio u Karlovac ili prolazio ovuda.
Kakav je bio?
– Jako duhovit. Nije mogao podnositi da je gladan, rikao bi tada. Bio je jako dobar i pametan dečko.
Kako biste htjeli da se pamti Vašeg supruga?
– Po dobru, naročito njegovi đaci jer im nije zagorčavao život. Bio je pošten, dobar i skroman. Čovjeka koji bi nam slagao ugalj za grijanje bi se kod nas okupao i odmorio.
Koliko je često posjećivao Stipan?
– Često. Njegov brat je napravio zgodnu kuću tamo na brdašcu i u njoj smo si napravili sobu s dva kreveta te primali goste. Jako je volio Stipan. Kad bismo došli na proljeće kad su šljive u cvatu, rekao bi da, ako postoji raj, da je to tu. “Stipan, to ti je Božji raj”, znao bi reći. Vozila sam ga u fići jer on nije vozio. Na praznik ljeti bi uvijek u selo dolazio general Vidović, koji je inače spavao kod nas u stanu kad bi bio u Karlovcu i ne bi htio otići u hotel, pa sam ja morala prati posteljinu za njime. Jednom sam mu rekla da mislim na njega svakoga tjedna vozeći po rupčagama stipanske ceste. Dodala sam mu da tada pomislim kako se vozim Avenijom generala Vidovića. Moj muž me po povratku kući napao da kako sam se usudila reći to Vidoviću, no kako ne bih kad je iz tog kraja, a nije osigurao da se cesta asfaltira, dok je Nikoliš napravio zdravstvenu stanicu u Sjeničaku jer je mogao? “Ti znaš biti zločesta”, rekao mi je muž.
