Kako se živi u uvjetima tako strašne, visokozarazne i smrtonosne pandemije pita se recimo stanovnik Kiribata, jedne od desetak zemalja na svijetu gdje nema zaraženih
Kao što smo vidjeli i danas korona-drama došla je na novu razinu.
Veći broj testiranja dovodi do većeg broja zaraženih, veći broj
zaraženih stvara veću dramu, veća drama dovodi do još većeg broja
testiranih, još veći broj testiranih dovodi do još većeg broja
zaraženih, još veći broj zaraženih do još veće drame, drama
prelazi u histeriju i tako dalje, i tako u krug, kao na
ringišpilu, sve brže i sve luđe.
Eto nekidan je jedan portal u naslovu izvijestio da je u Zagrebu
zaraženo skoro pola stotine ljudi. Znate li koliko je tih
stravičnih skoro pola stotine ljudi ? 47 zaraženih. Ali 47 nije
dovoljno strašno, ljudi će se više uplašiti ako imamo skoro pola
stotine zaraženih. Tako ćemo i mi reći da je u Hrvatskoj danas
zaraženo više od jedne desetine od tisuću ljudi pa se vi mislite
koliko je to ljudi, mora da je neki strašan broj, a broj je kako
ste već čuli u večerašnjem RTL Direktu – 136.
No obzirom da je riječ o smrtonosnoj pandemiji svaki je broj
dovoljno strašan reći ćete vi i bit ćete potpuno u pravu. Svi smo
gledali filmove o zaraznim bolestima, znamo kako u takvim
smrtonosnim pandemijama i samo jedan zaraženi može izazvati
katastrofu svjetskih razmjera. Ako već nismo gledali Zarazu s
Gwyneth Paltrow ili Outbreak s Dustinom Hoffmanom ili
jugoslavenski hit Variola Vera, gledali smo vijesti iz Bergama
ili New Yorka gdje su bolnice bile zatrpane oboljelima od te
strašne, visokozarazne i smrtonosne bolesti.
Pa kako se onda živi u uvjetima tako strašne, visokozarazne i
smrtonosne pandemije pita se recimo stanovnik Kiribata, jedne od
desetak zemalja na svijetu gdje nema zaraženih od Covida. Padaju
li ljudi u Zagrebu po tramvajima hropćući krv na ustima, je li u
Splitu vojska na ulicama i tjera ljude u kuću i provodi
policijski sat, dok neki naš Dustin Hoffman alias Krunoslav Capak
grozničavo radi na cjepivu ? Pa ne baš.
Život u uvjetima te strašne, visokozarazne i smrtonosne pandemije
ovdje u Hrvatskoj, izgleda prilično slično kao na Kiribatima gdje
nema nikakve epidemije. Čak i bolje nego na Kiribatima jer u
strahu od epidemije na Kiribate više nitko ne ide, pa ondje zato
i nema epidemije ali nema ni nekog života. A ovdje je evo i ovog
vikenda došlo skoro 250.000 turista željnih epidemije. Zajedno s
domaćinima partijaju na plažama, partijaju na crkvenim
svečanostima, partijaju na narodnim svečanostima, na svadbenim
svečanostima, na sportskim svečanostima. Evo jučer je u Zagrebu
održan predivni velebni polumaraton na kojemu je bilo više od 800
ljudi. Bez maske naravno, kakav bi to bio marataon pod maskama.
Ljudi se dakle druže, grle, ljube, vesele, plešu, pjevaju, trče,
a evo sad mogu i u kino da uživaju u kokicama, društvu i filmu.
Kino u epidemiji bolje je nego ikad prije, poručuju nam
oduševljena lica ljudi s plakata.
Stanovnik Kiribata bi naravno bio malo zbunjen smrtonosnom
pandemijom u kojoj se tako dobro živi, u kojoj se ljudi druže,
partijaju, slave, plešu i pjevaju, bio bi malo zbunjen i
epidemiološkim mjerama koje mnogo toga preporučuju, a malo toga
zabranjuju, u kojoj ljudi mogu u kino kad hoće i kako god hoće,
ali djeca u školu mogu samo u mjehurićima, da se ne daj Bože
jedna djeca s drugom djecom ne bi slučajno srela.
Stanovnik Kiribata bi nakon svih tih konfuznih i kontradiktornih
informacija, preporuka i naputaka i skoro pola stotine uputa o
tome kako djeca trebaju ići u školu i kako u školi nigdje ne
trebaju ići, vjerojatno već počeo nekontrolirano trzati glavom.
Ali mi ovdje smo već navikli i nije nam ništa.