Bilo je to, nažalost, vrijeme u kojem su i takve stvari prolazile
Točno su tri desetljeća prošla od jedne od najvećih krađa u povijesti hrvatskog sporta, a svakako najveće kada su u pitanju karlovački sportaši.
U prvim danima siječnja 1996. godine, naime, Hrvatski rukometni savez svojom je drskom i bezobraznom odlukom praktički oduzeo naslov prvaka karlovačkim rukometašima i podario ga Zagrebu. Ponovilo se to još jednom kasnije, gotovo jednako bezobrazno, i na račun Metkovića pa tako 30 godina kasnije imamo “sjevernokorejsku” statistiku sa RK Zagrebom koji je osvojio sva hrvatska prvenstva, a i sve hrvatske kupove osim dva u doba kada je upravo Metković bio na vrhuncu pa im je “dozvoljeno” da osvoje kup, ali ne i prvenstvo.
No, što se zapravo dogodilo?
Šest poništenih
S prvim danima 1996. godine HRS je donio odluku o poništavanju čak šest utakmica prve lige zbog sumnje u namještanje i zbog – lošeg suđenja.
Tri su utakmice iz tog “paketa” bile nevažne i zapravo su služile zamagljivanju stvarnog razloga za ovu odluku, a preostale tri izravno su išle na ruke Zagrebu. Bili su to porazi Zagrepčana u Sisku i Splitu te pobjeda Karlovačke pivovare u Metkoviću.
Stvar je bila u tome da su Karlovčani igrali sezonu iz snova, imali izuzetno jaku momčad, na svom su parketu svladali i Zagreb i vodili na ljestvici s prilično lakim rasporedom u drugom dijelu sezone. Do tog trenutka izgubili su samo tri boda – izgubili su u Zagrebu te remizirali u Bjelovaru, gdje su, ironično, baš oni bili brutalno pokradeni i pobjeda im je oteta čistim materijalnim kršenjem pravilima u zadnjim sekundama susreta.
Zagreb je, pak, osim poraza u Karlovcu poražen i u Splitu, a uz to je i pustio utakmicu Sisku – taj susret zaista i jest bio pušten, jer Siščani su te sezone ispali iz lige ne svladavši gotovo nikoga osim Zagreb, i to vrlo uvjerljivo.
Kratkotrajno vodstvo Karlovačke pivovare nije još nikog zabrinjavalo, no kada su karlovački rukometaši s maksimalnim učinkom prošli tri najteža gostovanja, i to gotovo zaredom – Metković, Zadar i Split, zazvonila su zvona na uzbunu u RK Zagrebu i HRS-u. Porazi Zagreba u Sisku i Splitu su poništeni pod sumnjom na namještanje, odnosno puštanje, ali, dakako, bez ikakve sankcije Zagrebu, već zapravo s nagradom da ponovno odigraju te susrete i vrate ranije izgubljene bodove.
Susret Metković – Karlovačka pivovara, pak, poništen je zbog “lošeg suđenja”, a svi pratitelji rukometa dobro znaju da je u Metkoviću ono moglo biti isključivo na štetu (bilo kojeg) gosta, a i da nije tako – poništavanje utakmice zbog “lošeg suđenja” nezapamćeno je u bilo kojem sportu, a nije uopće niti po pravilnicima.
Ipak, tako je bilo. Bilo je to vrijeme bez interneta, bez brojnih medija koji bi danas propisno “razvalili” takvu priču i HRS-u je prošla ta nezapamćena bezobraština.
Karlovačka pivovara nije ni otputovala u Metković pa joj je još oduzet i dodatni bod, nekoliko klubova prijetilo je i istupanjem iz lige, no na kraju je sve bilo kako su u Zagrebu i HRS-u htjeli, Zagreb je proslavio još jedan naslov, a svima ostalima ostao je gorak okus, baš kao i par godina kasnije u slučaju Metković.
Tuga u kupu
Ni sudbina nije bila sklona Karlovčanima te godine. Nešto kasnije, na final fouru kupa, u Kutini su još jednom Zagrepčane imali “na konopcima”, kod 26:26 imali su posljednji napad za pobjedu, no kao da ih je netko ukleo, posljednji udarac Rudija Tonkovića 5-6 sekundi prije kraja pogodio je unutarnji dio stative, lopta se odbila ravno u ruke Zagrebovom vrataru koji je na drugoj strani uposlio potpuno usamljenog Borisa Jarka koji je uz sirenu donio pobjedu “zagrebašima”.
Rukomet je, pak, od hit sporta za koji su se tražile karte viška i imao prepune dvorane u Karlovcu, Metkoviću, Zadru, Splitu, Sisku, Đakovu… postao sport koji je, osim u vrijeme EP i SP na margini događanja, a prosječna posjeta jednog kola Premijer lige jedva da bi (sve utakmice zajedno, dakako) mogla napuniti karlovačku dvoranu kao što je to bio slučaj u devedesetima.
