Uoči Eura 2026. Hrvatska ulazi u novu rukometnu priču bez Domagoja Duvnjaka, ali s igračima čije su biografije vezane i uz naš kraj – Ogulincem Lukom Cindrićem te Mariom Šoštarićem, rođenim u Karlovcu, s obiteljskim korijenima iz okolice Slunja. Malmö je prva postaja, a europsko zlato i dalje jedina neispunjena želja.
Kako se siječanj približava, tako i rukomet u Hrvatskoj ponovno polako zauzima svoje prirodno mjesto – u razgovorima, očekivanjima i onom poznatom, tihom uzbuđenju koje se ne može izmjeriti statistikama. Europsko prvenstvo u rukometu 2026. godine, koje zajednički organiziraju Danska, Švedska i Norveška, započinje 15. siječnja i trajat će do 1. veljače. Za hrvatsku reprezentaciju to je još jedan ulazak u veliki ciklus, ali i još jedan podsjetnik koliko je put prema vrhu dug, zahtjevan i često okrutan.
Hrvatski put na ovom Euru započinje u švedskom Malmöu, gradu u kojem će se igrati jedna od skupina preliminarne faze. Tamo, u modernoj Malmö Areni, Hrvatska će tražiti prolaz među dvije najbolje momčadi skupine E, u društvu domaćina Švedske, Nizozemske i Gruzije. Prva prepreka bit će Gruzija, 17. siječnja u 18 sati, zatim slijedi ogled s Nizozemskom dva dana kasnije u istom terminu, dok je za 21. siječnja navečer zakazan derbi protiv Švedske – utakmica koja bi mogla odlučivati ne samo o poretku, nego i o smjeru cijelog turnira.
Malmö je, međutim, više od prve postaje. Ako Hrvatska izbori prolaz, upravo će se u tom gradu igrati i dio glavnog kruga natjecanja. Isti parket, ista dvorana, ali sasvim drugačiji pritisak. U toj fazi više nema popravnih ispita, a ritam natjecanja traži širinu kadra, mentalnu stabilnost i iskustvo. Upravo one kvalitete na kojima je hrvatski rukomet godinama gradio svoj identitet.
Ovaj Euro ima i posebnu simboliku. Prvi je to veliki turnir bez Domagoja Duvnjaka, čovjeka koji je godinama bio zaštitno lice reprezentacije, kapetan na terenu i izvan njega, mjerilo karaktera i odgovornosti. Njegov oproštaj označio je kraj jedne ere, ali i početak nove, u kojoj se prostor prirodno otvara igračima čije priče dolaze iz različitih sredina, ali se spajaju u isti dres. Među njima je i Ogulinac Luka Cindrić, koji je svoje prve ozbiljne seniorske korake napravio u HRK Karlovcu, gdje je u dresu karlovačkog premijerligaša dvaput bio najbolji strijelac lige, prije nego što je izrastao u jednog od ključnih hrvatskih igrača svoje generacije. Tu je i Mario Šoštarić, rođen u Karlovcu, ali odrastao u Sloveniji, sin roditelja iz okolice Slunja, čija karijera podsjeća kako su putovi do vrha često nepravocrtni, ali da korijeni ipak ostaju dio identiteta. Pod vodstvom izbornika Islanđanina Dagura Sigurdssona, koji pokušava spojiti iskustvo i svježinu, naslijeđe i promjenu, Hrvatska tako ulazi u novu fazu – onu u kojoj se velika reprezentativna priča i dalje piše i iz naših krajeva.
Na papiru, hrvatska reprezentacija našla se u povoljnijem dijelu ždrijeba. Do eventualnog polufinala nema susreta s najvećim favoritima poput Danske, Francuske, Njemačke ili Norveške. No rukomet rijetko priznaje teoriju. U tom dijelu natjecanja čekaju Švedska, Slovenija, Mađarska, Island i Nizozemska – reprezentacije koje znaju pretvoriti svaku večer u borbu za opstanak i koje ne ostavljaju prostor za opuštanje.
Kada se govori o borbi, teško je ne vratiti se unatrag, u povijest hrvatskih nastupa na Europskim prvenstvima. Hrvatska je, uz Francusku i Španjolsku, jedna od rijetkih reprezentacija koja je sudjelovala na svim europskim smotrama od njihova početka 1994. godine. Šest osvojenih medalja – tri srebrne i tri brončane – svjedoče o kontinuitetu i pripadnosti samom vrhu, ali i o jednoj praznini koja traje već tri desetljeća.
Put je započeo broncom već na prvom prvenstvu u Portugalu, nastavio se godinama traženja, padova i povrataka, a sredinom 2000-ih prerastao u stalnu borbu za postolje. Dva izgubljena finala, protiv Danske 2008. i Francuske 2010., ostavila su dubok trag, baš kao i domaći Euro 2018., kada je propuštena velika prilika. Srebro iz 2020. godine ponovno je zapalilo nadu, ali europsko zlato i dalje ostaje nedosanjani san.
Posljednja dva prvenstva nisu donijela medalje, no Hrvatska u siječanj 2026. ulazi kao aktualni svjetski viceprvak. To nije jamstvo uspjeha, ali jest podsjetnik da kvaliteta, karakter i ambicija i dalje postoje. S novim vođama na terenu, s igračima koji nose i lokalni pečat svojih sredina, hrvatska reprezentacija ponovno kreće na put.
Možda će Malmö biti samo još jedna postaja, a možda upravo ondje započne ono što se čeka desetljećima. U rukometu, kao i u životu, odgovori rijetko dolaze unaprijed. Ali nada je tu – a siječanj je uvijek pravo vrijeme da se ponovno povjeruje.
