Priča uz 4. listopada: Posljednji trenutak svijeta kojeg više nema

kafotka.net

Prije:

Tu negdje je prohodao. Malo dalje gore, prema skakaoni. Kad razmišlja o tome, čini mu se da se sjeća, ali to sjećanje je kao stara filmska traka, mama je sagnuta, u smeđem kaputu, rijeka je tamnozelena, a on korača kroz travu. Prvi puta u životu.

Tu negdje je i proplivao, zrak je bio vruć, voda je bila hladna, tata ga je držao u rukama, a onda više nije. I on je plivao. I smijao se u tom ljetu, koje je izgledalo kao da nikada neće završiti.

Sada je sjedio na ploči, nije bilo kemije, a on nije htio ići kući, nego je došao na rijeku, sjeo i gledao u vodu po kojoj su plovili žuti listovi. Bilo je toplo, neobično toplo za 3. listopada i osjećao se dobro. Htio je biti zaljubljen, razmišljao je o Sandri i onom trenutku kada se spušta gimnazijskim stepenicama i ugleda je kako izlazi dolje iz desetke. Razmišljao je o kantini, o jeseni koja ne dolazi, o tome kako ima 16 i bio je to trenutak kada je po prvi puta osjetio kako prolazi vrijeme, kako više nikada neće imati 16, ali tada, dok je crveno nebo pritiskalo grad, sve to bilo je nekako lijepo.

Ne sjeća se puta kući, sjeća se samo kako ulazi, kako brat sjedi za svojom stolicom u dnevnoj sobi, nešto piše, valjda zadaću, mama radi prženice, a tata gleda dnevnik. Osjeća se dobro i ugodno, iako mu osmijesi ne znače ništa. Tinejdžer je, prezauzet svim drugim stvarima u životu, a da bi znao da nikada više neće biti nikoga tko će se osmjehnuti svaki puta kada ga vidi.

Tada

:

Dječak u pomalo izlizanoj plavoj trenirci bacio se na loptu i vršcima prstiju izbio je pored stative. Na tijelu je osjetio jedva primjetnu bol od pada, u nosnicama miris nedavno pokošene trave, krajičkom oka gledao je Gorana kako je opsovao sebi nešto u bradu. Tamo iza, sunce je obasjavalo crvene nebodere Grabrika, cesta je bila puna automobila, iz pošte su izlazili neki ljudi, djevojčice sa školskim torbama približavale su se pješačkom prijelazu. Svijet je u tom trenutku nalikovao na svašta, samo nije nalikovao na 4. listopada, ili općenito na jesen. Odšetao je lagano po loptu, uzeo je u ruke, promotrio situaciju i bacio je u smjeru Zoke…

Danas smo naučili novu pjesmicu – ponosno je rekao dječačić, hodajući Korzom s rukom u maminoj. Oboje nasmijani kao u reklami za neki nepostojeći svijet, pomalo umorni od poslovnih i vrtićkih obaveza, koračali su po osunčanom asfaltu i pričali o stvarima koje možda nikome drugom nisu zanimljive, ali su njima najvažnija stvar u životu. – Da čujem – rekla je veselo, a on je počeo pjevušiti pjesmicu o jesenskim plodovima, žutom lišću i pticama selicama. Pjevao je na sav glas, a ona se smijala grleno, kao da je i ona dijete. Oni koji su prošli pored njih doživjeli su onaj trenutak od kojeg ti cijeli dan postane nekako ljepši i još dugo koračaš s laganim osmijehom na licu i odlučiš da ćeš se od sada puno više i puno češće smijati i zapravo je potpuno nevažno što već sutra to zaboraviš. Nevažno je, jer sad traje taj trenutak, vidio si raspjevanog dječačića, njegovu nasmijanu mamu, vani je prelijep sunčan dan i, iako bi se nekome možda činilo da to nije ništa posebno, u tom trenutku znaš da nema ništa posebnije i da nema boljeg razloga da dan nastaviš s osmijehom na licu.

Pomalo živčano čekao je zeleno svjetlo za pješake, pogledavajući u sat i grčevito stišćući kožnu torbu, kao da će ti sitni potezi napraviti da vrijeme ide brže. Kravata ga je stezala, prejako sunce za ovo doba godine orosilo mu je čelo, disao je pomalo teško. U glavi mu se pojavila slika kuhinje, sudopera i čaše hladne vode, gotovo je osjetio tu vodu na usnama, nepcima, u grlu… Zeleno svjetlo napokon se upalilo i zakoračio je na pješački prijelaz, osvrnuvši se samo na trenutak, tako da ugleda mladića u raskopčanoj traper jakni kako trči prema prijelazu i stupa na njega, u jednakoj žurbi kao i on. Tamo lijevo, kod Zelenog nebodera skretao je ogromni žuti kamion, zrak je treperio kao da je sredina ljeta, čuo se gradski žamor, trubljenje automobila, brujali su motori autobusa, kao kad žlicom udariš po staklenoj čaši čula se vika djece.

Sunčeve zrake ulazile su u učionicu i u svakoj se vidio trag prašine, dok je ona glave spuštene gotovo do stola šaputala razne vračke, samo da ne prozove nju. – Crnić na ploču – rekla je…i okrenula još jednom imenik – a Polović postavlja pitanje. «Jebemu», prošaptala je sebi u bradu i, dok je prolazila kraj Marina kroz stisnute zube psiknula: «samo ne koraljne otoke». – Ajde Poloviću – požurila ga je profesorica, a on je u sekundi izlanuo: – Koraljni otoci. Iste sekunde shvatio je što je napravio, Maja ga je prestrašeno pogledala, a on je s jednakim strahom u očima pokušavao ispraviti stvar: – Ma ne, zapravo…. – Kako sad ne – odmah ga je prekinula profesorica – samo ti ajde Majo, da čujemo o koraljnim otocima… – Pa, ovaj…. – zamucala je, vrteći kosu prstom i pognuvši glavu prema podu, tako da neprimjetno pogleda u lagano podignuti rukav i vidi koliko je ostalo do kraja sata. Onda je pogledala prema širom otvorenim prozorima, blještavo plavom nebu s tek jednim malim oblačkom…i počela pričati.

Išao je dan. Vozili su autobusi, ljudi su izlazili iz dućana, otvarali su novine pored kioska, trubili su neopreznim pješacima, učili su matematiku, zvali su telefonom djevojke, gledali su MTV, svrbio ih je nos, hodali su, sjedili, trčali, smijali se, plakali, netko je namislio to poslijepodne ići u kino, netko je sjedao u prijateljev automobil i s mutnim očima kretao dogovoriti sprovod nekog dragog, dosađivali su se i gledali u strop, čekali su da zazvoni za kraj sata, pisali su zadaće, izlazili iz vlaka, na vratima vrtićke garderobe čekali dječaka koji nespretno ali uporno veže žnirance na malenim tenisicama, svađali su se i vikali, grlili su se i ljubili, pušili su, pili, gledali cipele u izlozima, birali knjige na policama Gradske knjižnice, sjedili su na klupi kod Starog grada i gledali u Kupu, pecali su, netko je još pomalo nespretnim dječjim prstima svirao klavir u Glazbenoj školi, nekom je srce brže lupalo od pomisli na “večeras u 6” i nije se mogao sjetiti kako ona izgleda, kako bude samo kada se jako zaljubiš, spremali su ručkove, prali su posuđe, šetali su osunčanim ulicama, šutali su lišće na promenadi, ulazili su u ljekarnu i tražili nešto za glavobolju, čekali su u redovima ispred šaltera i plaćali račune, spremali su se do mame u bolnicu, spremali su te naranče koje znače da će sve biti dobro, pisali su testove, prepisivali su od prijatelja u klupi, govorili su djeci o Starom vijeku, pisali su formule na ploču, tuširali su se i žmirili da im šampon ne uđe u oči, ljudi su išli, kao i taj dan. Sve dok nije sve stalo. Sve dok se nad gradom nisu pojavili ti grozdovi boja, sve dok jedan svijet nije nestao zauvijek, sve dok nisu počeli neki sasvim drugi život, a svega onog prije više nikada neće biti. I kasnije, svi će se sjećati onog kad je počelo, nitko neće onog kad je završilo, onog posljednjeg trenutka kad je još sve bilo normalno.

Poslije

:

Išao je život. Neki drugi. I bio je to isti grad i bili su to isti ljudi, bio je to isti on. Odrastala su djeca, odrastali su već i ljudi kojima je to bio jedini svijet koji znaju, bilo je u tome nešto utješno, bilo je u tome nešto okrutno. Čudno je to, bio je gotovo dijete kada je počeo rat, a onda danas ostavi fotografiju iz rata na Facebooku, a već odrasla djevojka kaže “Isuse, nisam imala pojma da je to tako izgledalo”. I osjeća se opet kao klinac u podrumu, dok razmišlja o tome da bi bilo lijepo da nema više ratova, kao da je neka glupa kandidatkinja na izboru za miss svijeta ili barem Duge Rese. Život ide, taj neki drugi. I sve je nekako drugačije. Jednostavno, opet je to taj neki tvoj život, stvoren iz ruševina onog izbrisanog. Samo 4. listopada sve će biti drugačije, vidjet ćeš nekoga kako će pogledati u nebo, negdje između pola tri i tri. Ako ga vidiš znat ćeš zašto gleda i pojavit će ti se knedla u grlu. I sjetit ćeš se onog dječaka u ugodno svježoj sobi, 4. listopada 1991. godine, par sekundi prije nego će umrijeti. I onda će krenuti slike, onako kako kažu da bude kad umireš. Zelena ulica, hladni dodir rijeke, miris roštilja, rasječena lubenica, tata kako te vuče na sanjkama, ljeta i zime i osmijesi, klizanje na zaleđenoj Korani, topla mamina ruka, onaj dan kada je rođen brat, sladoled od jagode, oblozi kad imaš temperaturu i neki gorki sirup, zelenkasta školska klupa, išarane stolice, njen pogled, okus prve pive, prvi dim cigarete, dodir usana, miris slanih kifli u tri ujutro, osjet nogometne lopte i šuštanje kroz travu, Ivanin jezik s okusom žvakaće od jagode, gringo od maline, ćevapi, trešnje i šljive, pa onda ono kad se zatresao svijet i buka i vrištanje i sivo i komadić stakla na Jeleninom prozoru koji se dugo njihao kao da će jesen trajati zauvijek, topli asfalt autoputa, Valentinina majica na R.E.M., semafori s trepćećim žutim i slomljeno drvo preko ceste, bol u trbuhu kada čuješ vrisak granate, krvava leđa na Marinovoj majici, crveno blato u koje toneš dok dolje po gradu padaju granate, pa onda posljednja sirena i smijeh i plač i iskre u maminim očima, iskre u svačijim očima, pa sve izmiješano i iznova i još brže.

I mislit ćeš na njih. Na njih koji su grad. Na one koji su ove nedjelje trebali drhtavih ruku, oslanjujući se o štap, izaći pred Dom umirovljenika…koji su trebali igrati šah u parku, šetati po ulicama prekrivenim mokrim lišćem…na one koji su trebali pripremati ispite, na one koji su se ove subote trebali vjenčati, šetati s djecom uz rijeku, na one koje su trebale postati zgodne djevojke u prolazu, na one koje si trebao voljeti, na one koje nisi i koji bi te živcirali, na one koji bi odselili, na one koji bi toga poslijepodneva na stadionu pjevali s vama… Mislit ćeš na svijet kojeg nikada neće biti – na konobare, vozače autobusa, studentice, srednjoškolce, klošare, susjede…vidjet ćeš ih kako izlaze iz trgovine natrpani vrećicama, ulaze u kazalište, dovikuju se s nekim na drugoj strani ulice, ližu sladoled, gledaju izloge, klimaju ti glavom, pričaju na mobitel, smiju se, plaču, sklapaju upravo pročitanu knjigu, oblače tenisice, pale televiziju, otvaraju kišobran i slušaju kapi kako lupkaju po mokrim pločnicima….

Sjedit ćeš na mokrom rubnom kamenu, netko će ti pružiti bocu s medicom, čut će se dobra muzika, ustat ćeš i tvoje starke zaškripat će na asfaltu grada koji bez njih nikada neće biti isti, ali će zauvijek ostati jedini grad kojeg imaš.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest