U večerima kad Karlovac plješće svojim sportašima, grad postaje veći nego što jest – jer medalje su važne, ali još je važnije ono što ostaje iza njih: treneri, klubovi, rijeke i zajedništvo.
Postoje večeri kad Karlovac, barem na trenutak, podsjeti sam sebe koliko sport u ovom gradu znači. Ne samo kroz medalje i priznanja, nego kroz osjećaj zajedništva koji se rijetko gdje tako jasno vidi kao na proglašenju laureata godine. To nije tek formalna svečanost, nego trenutak u kojem grad stane, pogleda svoje sportaše i kaže: znamo koliko je truda bilo potrebno da bi se došlo do ovoga.
Laureati godine i kontinuitet klubova
U 2025. Karlovac je ponovno imao kome pljeskati. Najuspješniji sportaš grada postao je Oscar Kovačić iz Taekwondo kluba Prana, sportaš čiji se uspjeh ne mjeri samo u borbama i rezultatima, nego i u disciplini svakodnevice koju vrhunski sport traži daleko od reflektora. Najuspješnija sportašica je Ema Hodak, veslačica Korane, i teško je ne primijetiti simboliku da upravo sportašica s rijeke nosi naslov u gradu koji se s pravom naziva gradom na četiri rijeke.
U ekipnoj konkurenciji nagrađeni su oni klubovi koji već desetljećima čine dio sportske i gradske svakodnevice: NK Karlovac 1919 kao najuspješnija muška ekipa i OK Kelteks kao najuspješnija ženska. To nisu samo priznanja za jednu sezonu, nego i potvrda kontinuiteta – klubova koji su više od rezultata, jer su navika grada, identitet generacija i priča koja traje.
Posebnu težinu uvijek nosi nagrada za dugogodišnji rad u sportu, jer ona nadilazi jednu godinu i jedno prvenstvo. Ona govori o ljudima koji ostaju, koji sport nose i kad je teško, koji ne odlaze kad prođu pobjede. Ove godine pripala je Bruni Furaču, predsjedniku NK Karlovac 1919, i taj je pljesak bio više od protokola – bio je to pljesak za trajanje.
Sport se ne događa samo na postolju
Sve to ne bi bilo moguće bez sustava koji stoji iza sporta. Karlovačka športska zajednica (KŠZ) danas okuplja 122 članice, a iza te brojke nije administracija nego stvarni život sporta: dvorane, treninzi, putovanja, volonteri, roditelji, uprave klubova koje traže uvjete i podršku.
Sport se ne događa samo na postolju, nego svakoga dana – u stotinama sati rada koji se ne vide, ali bez kojih ne bi bilo ni pobjeda ni priznanja. Zato je važno i ono što se događa na razini ulaganja.
Prošla je godina započela s planiranih 1.900.000,00 eura, a Program javnih potreba u sportu za 2026. godinu izglasan je u iznosu od 2.228.855,00 eura. To je 17 posto više, odnosno povećanje od 328.855,00 eura. Podsjetimo, 2023. godine taj je iznos bio 1.380.981,00 eura, što znači da je u posljednje tri godine ukupno povećanje 848.855,00 eura – više od 61,5 posto.
To nisu samo proračunske stavke, nego konkretne mogućnosti: bolji uvjeti, više rada s djecom, stabilniji klubovi.
Treneri kao najveća investicija
Najveći iskorak napravljen je ondje gdje sport zapravo počinje – kod trenera. Danas su 43 trenera zaposlena kroz sustav Zajednice i Ministarstva, i to je možda najvažnija činjenica cijele ove priče. Jer bez trenera nema ni djece koja ostaju u sportu, nema ni budućih laureata, nema ni rezultata koji se kasnije broje.
A bez zdravog sustava nema ni sporta koji traje cijelu godinu, nego samo sporta koji se pojavi u naletima.
Dovoljno je pogledati primjer hrvatskog rukometa: jedan klub osvaja naslove prvaka praktički od osamostaljenja Hrvatske i unaprijed se zna tko će biti prvak i sljedećih godina. Tko može biti stvarno zainteresiran za ligu u kojoj nema neizvjesnosti? „Siguran sam da 99 posto ljudi koji su ovih dana fanatično gledali rukomet ne mogu nabrojati pet klubova iz Hrvatske premijer lige“, rekao mi je jedan od uvaženih sportskih dužnosnika našeg grada.
Dok se to ne promijeni, teško je govoriti o dobru rukometa u cjelini – i zato su ulaganja u trenere, u bazu i u klubove ono što sportu daje budućnost.
Medalje su važne, ali nisu jedino što ostaje
A rezultati su, objektivno, bili impresivni. Karlovački sportaši osvojili su ukupno 122 medalje na državnoj, europskoj i svjetskoj razini, uz naslove državnih prvaka i cijeli niz vrhunskih plasmana. No i tu vrijedi reći: medalje jesu važne, ali nisu jedino što ostaje. Ono što ostaje je slika grada koji zna prepoznati trud: roditelji koji čekaju nakon treninga, treneri koji ostaju u dvorani dok se svjetla ne ugase, volonteri koji nikad ne dođu na naslovnicu, klubovi koji iz godine u godinu nose isti teret i istu ljubav.
I zato ovakve večeri nisu samo proglašenja i priznanja. One su podsjetnik da Karlovac sport ne živi samo kad pobjeđuje, nego kad pripada. Jer sport je možda natjecanje, ali u Karlovcu je prije svega pripadanje.
