Karlovac je u posljednje tri godine migracijama (i to ne zbog stranih radnika) dobio 352 stanovnika više, ali je u prirodnom prirastu izgubio čak 1169 - isto, ili gore, i u drugim je gradovima Karlovačke županije
Nakon što smo “popričali” s umjetnom inteligencijom, uzimajući u obzir njena očita ograničenja u dubljem ulaženju u problematiku, odlučili smo i sami provjeriti kakvi su točno razmjeri demografske katastrofe na području Karlovca i Karlovačke županije, kao i uostalom cijele Republike Hrvatske.
Nimalo iznenađujuće – situacija je loša. Ali za neke bi moglo biti iznenađenje gdje se zapravo krije glavni uzrok, koji je vjerojatno i puno teže rješiv.
Naime, iseljavanje već nekoliko godina nije problem, naprotiv, Karlovac, ali i ostali gradovi Karlovačke županije, u tom segmentu stanovništvo – dobivaju. Ali ni izbliza u dovoljnom broju da nadoknade zaista katastrofalne brojke prirodnog prirasta, odnosno odnosa rođenih i umrlih.
Što se migracija tiče, to je donekle i očekivano, jer masovni val iseljavanja pri otvaranju granica EU morao se “iscrpiti” kako je bio slučaj i u drugim državama. Dakako, ljudi i dalje odlaze, ali u manjim brojkama, a istovremeno se povećao broj onih koji doseljavaju i to se ne odnosi samo na strane radnike.
Obradili smo period od 2022. do 2024. godine (jer je vrijeme pandemije kada su se mnogi privremeno vratili kući ipak specifično, dok za 2025. podaci još nisu potpuno obrađeni) i oni pokazuju da su svi gradovi Karlovačke županije u tom periodu u plusu kada je u pitanju odnos doseljenih i odseljenih.
Plus, ali (pre)mali
Karlovac je u tom periodu dobio 352 stanovnika više. Situacija s migracijama i dalje je “prometna”, ali sada u oba smjera – nekom će se brojke možda učiniti i prevelike, ali treba uzeti u obzir da tu ima i privremenih boravaka izvan ili u gradu (primjerice studenti), no to je zapravo i dodatni plus u ovom segmentu, jer zasigurno više karlovačkih studenata odlazi na studije u Zagreb, nego što ih iz drugih gradova (iako ih ima) dolazi u Karlovac koji nije studentski grad.
U konkretnim brojkama – u te tri godine u Karlovac je doselilo (ili se u njega vratilo, bilo s rada u inozemstvu, bilo sa studija) 3783 osobe, a iz njega je iselila 3431. Kao što smo već naglasili, oni koji će uzrok tražiti u stranim radnicima ipak neće biti u pravu, jer i kada su u pitanju unutarnje migracije, dakle one koje se odvijaju isključivo unutar hrvatskih granica, Karlovac je u plusu od 124 osobe.
Dakako, ni iz inozemstva nisu doseljavali samo strani radnici, no konkretnih podataka o tom segmentu po godinama nema.
Isto vrijedi, rekli smo, i za druge gradove Karlovačke županije – Duga Resa je 241 u plusu, Ogulin 211, Ozalj 119, a Slunj 63 osobe.
No, sve to gotovo je zanemarivo u odnosu na gotovo tragične brojke u prirodnom prirastu. Odmah naglašavamo da se ova statistika vodi prema gradu u kojem je prijavljeno boravište majke djeteta pa je nebitno gdje je točno beba rođena, uostalom, u suprotnom ne bi ni bilo rođenih u gradovima bez rodilišta.
Katastrofalan prirodni prirast
Karlovac je u tri obrađene godine dobio 1072 nova mala stanovnika no umro je čak 2241 naš sugrađanin! Donosi to demografski minus od čak 1169, ili drugim riječima pozitivni trendovi u useljavanju ne znače ništa, jer je grad samo u ove tri godine izgubio 817 stanovnika “zahvaljujući” katastrofalnom prirodnom prirastu.
Isto je i u drugim gradovima – Duga Resa je imala 209 prinova i 488 umrlih, Ogulin 266 rođenih i 565 umrlih, Ozalj 128 rođenih i 272 umrla, a Slunj ima upravo strašno negativan prirodni prirast sa tek 83 rođena i 254 umrle osobe!
Ono što je najgore u ovom trendu je da se za njega ne može paušalno kriviti gradske ili državne vlasti niti ekonomsku situaciju, jer je takav u cijeloj Europi i daleko je više utjecaj modernih vremena i novih shvaćanja nego eventualne besparice.
Ima li spasa?
Jasno, to ne skida odgovornost s vladajućih, koji bi morali napraviti sve da barem ublaže ove katastrofalne brojke, ali treba biti i realan i svjestan činjenice da će se čak i uz eventualne basnoslovne potpore za novorođenčad danas malo tko odlučivati na troje i više djece, a kako bi se prirodni prirast doveo na nulu, odavno je izračunato, prosječno bi se trebalo rađati 2,1 dijete po ženi.
Daljnje smanjivanje stanovništva tako je, čini se neizbježno, a uz, pristojno ćemo reći, podozrivost prema stranim radnicima (iako treba priznati da su se Karlovčani i drugi stanovnici naše županije pokazali puno pristojnijima i tolerantnijima od mnogih drugih sredina u Hrvatskoj) na ništa drugo ne možemo ni računati, jer masovni dolazak Švicaraca ili Norvežana u Hrvatsku zasigurno se neće dogoditi.
Ipak, sve to može biti i dugoročna priča, jer brojke i nisu toliko važne koliko je važno zadovoljstvo stanovnika. Kako su desetljeća rata, ekonomske krize i brojnih nepravdi dovela do masovnog iseljavanja iz Hrvatske, tako bi pravedna država i povoljnije ekonomske okolnosti dovele i do postepenog i laganog demografskog oporavka. Hoće li nas biti tri, tri i pol ili četiri milijuna – pritom je puno manje bitno.
