U župnu crkvu Presvetog Srca Isusova u karlovačkom Novom centru blagoslovljen instrument koji spaja liturgiju, školu i zajednicu – i podsjeća kako se velike stvari često rode iz jedne ljetne ideje
Nedjeljno jutro u Novom centru nije bilo samo još jedno župno okupljanje. U župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova dogodilo se nešto što nadilazi protokol blagoslova i koncert nakon mise. Jer orgulje nisu samo instrument. One su znak da se u jednom dijelu grada nešto ukorijenilo – trajno, zvučno i zajedničko.
Misno slavlje predvodio je mons. Zlatko Koren, a čin blagoslova imao je onu starinsku, gotovo zaboravljenu težinu: kao da se ne blagoslivlja samo drvo, metal i zrak u sviralama, nego i strpljenje ljudi koji su godinama čekali da njihova crkva dobije “prave” orgulje.
Razgovor u parku
I svaka takva priča, koliko god kasnije djelovala logično i uredno, obično počinje slučajno.
U ovom slučaju – jednim razgovorom u parku. Profesor Krešimir Klarić još je ljetos, tijekom manifestacije “Klasika u parku”, izgovorio rečenicu kakve se često čuju, ali rijetko pretvore u stvarnost: postoje orgulje koje bi Karlovac mogao imati. Od takvih rečenica najčešće ostane samo dobra namjera. Ovaj put nije.
Grad Karlovac uključio se s 50 tisuća eura, raspoređenih kroz dva proračunska razdoblja, a gradonačelnik Damir Mandić pritom je podsjetio na ono što se u političkom jeziku rijetko čuje bez zadrške – da projekt nije pao s neba, nego je nastao iz konkretne inicijative i spremnosti župe da je prihvati. A ta spremnost bila je ključna.
Ne samo investicija
Župnik Kristijan Gatarić nije govorio o instrumentu kao o investiciji, nego kao o završetku jednog dugog puta. U njegovim riječima nije bilo velike retorike, nego ono što se u župama najbolje prepoznaje: zahvalnost ljudima koji su pomagali i osjećaj da se zajedništvo ne gradi velikim projektima nego malim doprinosima.
No ova priča ima još jednu dimenziju – možda i važniju od same liturgijske. Orgulje neće služiti samo nedjeljama. Na njima će vježbati učenici Glazbene škole Karlovac. To znači da će crkva radnim danom živjeti drugačije: kroz skale, pogreške, ponavljanja i prve ozbiljne Bachove fraze nekog budućeg glazbenika. Rijetko se dogodi da jedan instrument istodobno postane i liturgijski glas i učionica.
A ni put orgulja do Karlovca nije običan. Izradila ih je njemačka tvrtka Stockmann još 1969. za crkvu Marienkirche Hamm u Hammu. Pola stoljeća kasnije krenule su na novo putovanje – demontaža, prijevoz, prilagodba prostoru i ponovno oživljavanje zvuka. Taj tehnički i zanatski dio posla odradila je orguljarska tvrtka Ličanin & Odak, bez koje bi sve ostalo samo ideja. I zato nedjeljni kolaudacijski koncert nije bio tek završni čin svečanosti. Bio je prvi pravi susret župe s vlastitim zvukom.
Nije se u novcu
U gradovima se često govori o velikim projektima, milijunima i planovima koji se crtaju desetljećima unaprijed. A onda se dogodi da jedna crkva dobije orgulje i da to, u stvarnosti, više promijeni svakodnevicu kvarta nego mnoge službene strategije.
Jer, neke se stvari ne mjere novcem ni planovima. Neke se mjere time hoće li se u crkvi, radnim danom, čuti glazba.
