Uz krafne, šale i neizbježnog “grabričkog brijača”, brijačnica kod Pudine ponovno je postala središte fašničkog života kvarta u kojem se ozbiljnost ostavlja pred vratima
Fašnička republika u Grabrik ponovno je na jedan dan ukinula sve zakone ozbiljnosti i uvela izvanredno stanje smijeha. U brijačnici kod fašničkog gradonačelnika, brijača Tomislava Pudine, okupila se stara i nova grabrička garda, a čim se otvorila vrata bilo je jasno – ovdje se ne dolazi po frizuru nego po raspoloženje.
Već s pločnika čulo se da unutra “republika zasjeda”. Smijeh je izlazio na terasu, vrata su se stalno otvarala, a prolaznici su zastajali i virili, jer u Grabriku vrijedi pravilo: ako se negdje glasno smije, moraš provjeriti što se događa.
Karneval bez scenarija
Na jednoj stolici sjedi kauboj i raspravlja o cijenama šišanja kao da pregovara o stoci. Do njega doktor koji priznaje da nema diplomu, ali ima lijek za sve – krafnu i čašicu razgovora. Jedan dugokosi rudljavi susjed objašnjava kako bi on reorganizirao kvart, ali ga nitko ne sluša jer je upravo stigla nova runda krafni, a to je u fašničkoj republici uvijek važnija vijest od politike.
“Ma vidi nas, svi smo isti kad stavimo masku – samo se više vidi kakvi smo zapravo,” dobacuje jedna dama, dok pokušava namjestiti šešir koji joj stalno pada na oči.
Drugi kroz smijeh dodaje: “Ja sam došao samo na šišanje, ali sam ostao jer su rekli da je šišanje sporedna djelatnost.”
U kutu brijačnice, naravno, glavnu riječ vodi legendarni “grabrički brijač”. Njegov nastup više nitko ni ne pokušava opisati – to treba doživjeti. U jednom trenutku drži govor (čitaj: galami) kao ministar fašničkih poslova, u drugom improvizira skeč, u trećem pregovara s mušterijom hoće li mu šiške skratiti demokratski ili revolucionarno. Smijeh se valja prostorijom, a netko dobacuje da bi njega trebalo zaštititi kao nematerijalnu kulturnu baštinu kvarta.
Nema najbolje maske
Izbor za najbolju masku brzo je otpao iz dnevnog reda. Ne zato što nije bilo dobrih maski, nego zato što bi pola društva moralo dobiti nagradu, a druga polovica bi se bunila što nije dobila dvije. Pa je donesena jedina logična odluka: svi su pobjednici, a nagrada je – još jedno zajedničko fotografiranje i obećanje da se dogodine ide još jače.
Kako je večer odmicala, brijačnica se pretvorila u ono što zapravo jest – mali kvartovski dnevni boravak. Arapin je DJ i svi su zadovoljni glazbom. Pjevalo se bez obzira što je DJ zavrtio. Pričalo se o svemu: o starim fašnicima, o tome tko se prvi sjetio donijeti krafne i zašto se ta osoba danas smatra počasnim građaninom republike.
Kvartovska priča
Kad su se na kraju počele gasiti svjetla, nitko nije imao osjećaj da je završila neka priredba. Više kao da se zatvorio jedan mali, veseli komad noći koji podsjeti zašto kvartovi žive – zbog ljudi koji znaju stati, nasmijati se i na trenutak zaboraviti sve ozbiljno. Jer fašnik u Grabriku nije događaj nego tradicija raspoloženja. A dok je brijačnice i ekipe koja se u njoj okuplja, bit će i republike.
