RAZGOVOR Gordana Lipšinić: Nisam ušla u HDZ jer bi to bilo nepristojno prema Ozljanima koji su me izabrali kao nezavisnu

Europski fondovi? Govorilo se svojevremeno o energani, o pročistaču. On je tu, a… -Da, pročistač je tu, to je gotova priča. Dobiven je natječaj kad sam počinjala radit i trebalo je investiciju provesti. Vrlo, vrlo zahtjevna investicija, naročito kad se lani krenulo s radovima, na parceli uz Kupu, s puno kiše, urušavanjima iskopa… Bilo je zahtjevno, ali uspjeli smo, pročistač je u probnoj proizvodnji, kroz kratko vrijeme ćemo na tehnički pregled i izdavanje uporabne dozvole, a onda i povrat sredstava koja su uložena. Grad se morao zadužiti da bi izgradili pročistač, a kad ga stavimo u funkciju, cijela će nam investicija biti vraćena, oko milijun kuna. Energana? – To je privatna investicija, našli smo investitora, animirali ga da njegov izbor bude upravo Ozalj, a ne neko drugo mjesto i s tim sam izuzetno zadovoljna. Kupili su zemlju u gospodarskoj zoni, u čemu smo posredovali da budemo sigurni da neće investitor otići, u samom finišu je završavanje projektne dokumentacije i dobivanje građevinske dozvole. Nedugo smo na sastanku s investitorom dobili i terminski plan gradnje. Konkretne aktivnosti bi uskoro trebale krenuti, ali dok ne potpišemo ugovor o isporuci, odnosno, zaista ne izgradi teško možemo biti apsolutno sigurno kako će to završiti. Činimo sve da bude dobro. Paralelno se pripremamo za projekte cjevovoda kako bi toplinsku energiju od energane mogli dostaviti do korisnika. U centru? – Prvi korisinici su tvrtke u gospodarskoj zoni, ali i javne ustanove: Grad, vrtić, policija, uredi državne uprave… oni koji su smješteni u poslovnim zgradama u centru Ozlja. Da se išlo na prvotno spominjan projekt energane, radio bi ju Grad? – Bio bi investitor i distributer. Zar je ovo isplativije? – Uobičajeno se tako radi. Mi smo od one investicije energane u centru Ozlja morali odustati iz najmanje dva razloga: paralelno nismo mogli financirati, zaduživati se i za pročistač i energanu i zato što je energana planirana praktično u dvorištu Dječjeg vrtića, u njegovoj neposrednoj blizini. Koliko god se kleli da je to čisto i da je uredna tehnologija, poštrošio bi se prostor za dječji vrtić, a upravo smo u završavanju projekta za proširenje dječjeg vrtića, za što već dugo postoji potreba. Dakle, to se znalo i proširenje je bilo logičnije u “južnoj orjentaciji”, u smjeru zemljišta koje je gradsko. Ni u jednom drugom smjeru proširenje nije izvjesno jer nije zemlja naša, najprije bi je trebali otkupiti, a to bitno poskupljuje investiciju. Prilično je toga išlo u prilog da energana mora biti u gospodarskoj zoni. Činjenica je da energana – i ona od koje se odustalo i sada – će biti na biomasu, a to zahtjeva prostor, transport… i primjerenije da bude u gospodarskoj zoni. Primjerenije je i zato i što će većina korisnika, velikih, biti u gospodarskoj zoni.

Kad smo već kod vrtića – prozivali su Vas za sukob interesa obzirom da je autor projekta… – Sram me bilo što imam muža projektanta! … iako nije sporno da to bude on kao autor projekta  Dječjeg vrtića. – Ne znam što bih rekla, osim da se čudim. U toj branši postoji i pozivanje na autorstvo, a slučajno je autor moj muž. No, činjenica koja bi vjerojatno trebala umiriti javnost je da pregovore o proširenju s tvrtkom ACM nisam započela ja, nego moja prethodnica Biserka Vranić i mislim da su ti, nazovi prigovori, više bili pitanje folklora.

  U stvari Vam oporba ne prigovara u mjeri kao što to čini u nekim drugim gradovima: malo sukoba interesa, malo putovanja u inozemstvo… – Kad je ta tema, ja samo pitam i molim da mi se odgovori što to nije dobro napravljeno, što nije u interesu Ozlja? I naša oproba i ono što imamo na Gradskom vijeću više nisu interesantni medijama, dogodi se da na sjednicu i ne dođu. Pa kad imate sjednice poslije podne. – Možda to, a možda i zato što nastojimo biti konstruktivni i donositi odluke za dobro Ozlja. Ne radimo samo na onim projektima koje predlaže pozicija, nego ono što je za dobrobit Ozlja i puno stvari koje su u prethodnoj garnituri zamišljene, postavljene, o kojima se razmišljalo a nisu došle na red, nije bilo sredstava ili nekih drugih resursa, odrađuju se sada. Spominjemo oporbu i vladajuće, a Vi niste u stranci iako ste bili kandidatkinja HDZ-a. Kako je biti na čelu grada, a ne biti u stranci? – Meni se čini da je lakše. Niste se u međuvremenu učlanili? Nisam. Možda nije umjesno, ali: kad se izabere predsjednik države, u kojoj god da je stranci, mora iz nje izaći jer vodi sve. U malom: zar nije dosta logično ako vodim grad i ako sam ušla na ovo mjesto kao nezavisni kandidat, bez obzira što je bila potpora koalicije stranaka centra i desnih, ako ćemo to tako zvati, ja ću sigurno i dalje ostati nezavisna dok sam gradonačelnica Ozlja. Da je drugačije, ne bi li to bilo nepristojno prema biračima? Koliko mi onda imamo nepristojnih: nezavisni, pa se učlanili, bili članovi jedne, pa postali članovi druge stranke… Trudit ću se jako da to ne budem. Ne želim zvučati bahato, ali zaista mislim da je ovako etično. Vjerojatno Vam je poznato da oporba smatra kako između stranaka pozicije i Vas nema dovoljno komunikacije, da Vas znaju iznenaditi na Vijeću. Koliko ste samostalni? Ja jesam samostalna. Više no što su oni koji su Vas kandidirali očekivali da ćete biti?

– Vjerojatno; to bi trebalo pitati njih. Mi se učimo: prvi put situacija u Ozlju, a nisam sigurna da u županijskom okruženju imamo situaciju da je nezavisni kandidat… Imali smo u Slunju. Nije dugo trajalo. – Da. Nije to jednostavno. Čini mi se da se i učimo kako bi tebalo funkcionirati. Možemo se možda ne razumjeti na prvu, ali na drugu već ide, pa onda i ta iznenađenja koja je oproba primjetila je bilo, ali sredi se to poslije. Čini se, ovako sa strane bar, da je sva ta politika lakša, ljudskija u manjim sredinama. Sjećam se nakon izbora da ste ih zajedno proslavili i oplakali, kako tko. – Sigurno je lakše. Pri odluci da se prihvatim kandidature, prvi razgovor službeni sam obavila s bivšom gradonačelnicom Biserkom Vranić, rekla sam: Idem se kandidirati, ne zato što mislim da ti nešto nisi dobro, nego jer ja nešto mogu bolje. Mislim da je to skroz ljudski. U kojem god poslu da jeste, nakon nekog vremena dođe do zasićenja, stalno ste unutar problema, a ponekad se valja izmaknuti da bi se problem sagledao drugačije, kvalitetnije i onda mogla poduzeti akcija. S iskustvom koje sam stekla kroz 30 godina staža, nakon što sam donijela svoju osobnu odluku, da iz stabilne karijere za koju sam mislila da je vrh, da se odlučim uvući u ovaj posao, u drugo područje. Ali, previše sam se puta uhvatila da mislim i komentiram da bi to trebalo bolje. Ako bi trebalo, a nudilo mi se na dvoma ranijim izborima da budem kandidat ove ili one stranke, a tada nisam bila spremna to prihvatiti, sada odlučila: spremna sam, ako želite bit ću kandidat. Bila sam prihvaćena i onda to što sam odlučila raditi i kako sam se odlučila za svoj Ozalj boriti, to i činim. Je li najbolje, vidjet će se. Ja bolje i više ne znam i ne mogu, ali činim apsolutno sve što znam, što jesam, što mogu u svakom smislu za nekakav napredak i za bolje Ozlja i svakog građana u bilo kojem dijelu našeg grada. Pola manadata je prošlo. Što ste od onoga što ste mislili da možete bolje, napravili? I koliko se moglo u tom vremenu, obično kažu da četiri godine nisu dovoljne za nešto više. – Za velike stvari, za velike projekte gotovo sigurno jedan mandat nije dovoljan . Ali, napravljeno je puno, puno malih stvari ako ih se želi vidjeti. Od one osnovne brige o izgledu mjesta do toga da se, kao što sam već rekla, konačno na našem području odrađuju neke stvari. Ne zato jer su se sami sjetili – ne zamjeram ako nisu – ali mi koji vodimo grad u obvezi smo da ih podsjećamo da moraju raditi ono za što postoje i na području Ozlju. Pa od svih ministarstava do svih javnih tvrtki nešto su odradili u Ozlju. Na primjer: cesta preko Vrškovca za Vivodinu, od 2,9 km, pred koju godinu je postala nerazvrstana, što po nikakvoj logici nije, znači na brizi gradu i proračunu. Morate se s nekom administracijom boriti, pisati, inzistirati pa prvi korak bude da nije nerazvrstana, nego županijska lokalna, pa onda stvorite preduvjet da se natječete za izvanredna sredstva Ministarstva prometa, pa smo dobili 2014. sredstva za klizište koje je na toj cesti 25-30 godina. Saniralo se jednom ili više puta godišnje tako da su se bacali novi kamioni pijeska, asfalata, a nikad problem nije riješen. Prije nekoliko dana je konačno otvoreno gradilište i nakon 2 ili 3 desetljeća će se popraviti to klizište. Na žalost, lani u rujnu je nastalo 19 novih klizišta. Sad ćemo na puno drugih mjesta morati rješavati problem. Kad imate klizišta za koja je ukupna vijrednost sanacije 15 milijuna kuna, to mi ne možemo sami. Preostaje nam vidjeti kako doći do sredstava negdje drugdje. Hrvatske ceste su raspisale natječaj neki izvanredni i za 3 klizišta dobili smo sredstva za sanaciju; uspjeli smo to jedini u Karlovačkoj županiji. Mogli biste malo ŽUC-u pomoći, poučiti ih, ostali su bez novca na koji su računali. – Nemoćni su, pritišćem stalno i na ŽUC i vjerojatno sam jako naporna da moraju to raditi, a s druge strane ih razumijem: ako su imali na početku godine 6 milijuna kuna i iz toga već imali dogovor što će na našem terenu napraviti, a onda im je potezom pera kazano: više nemate 6, imate nula! Što da naprave? I mi smo za taj dio uskraćeni sad. Puno su odradile Hrvatske ceste, pa su dionice državnih cesta sanirane i popravljene, puno su Hrvatske vode napravile jer tražili smo da određene vodotoke i kanale saniraju. Najsvježiji primjer je uređenje potoka Slatinik ili Kokotovac, očišćen je od ulaska u Vrhovac do ušća u Kupu, kroz dvije sezone se to uređivalo i sad izgleda prekrasno. Nije se to desilo samo po sebi. Spomenuli ste u nekoliko navrata proračun, kako ide njegovo punjenje? – Solidno. 2014. Je bila odlična, proračun se izvršio gotovo 100 posto prema planu. U 2015. ušli s neizvjesnošću zbog promjene zakona koje su jedinicama lokalne samouprave naše veličine i nivoa razvijenosti prijetile da će se smanjiti i smanjili su se. Ove godine izvršenje je lošije, nećemo izvršiti sve što smo naumili jer su 15-20 posto manji prihodi. Nismo išli na povećanje poreza i davanja, opterećivanje građana niti u smanjenje nekih prava. Vidjet ćemo na kraju godine koliko ćemo kroz rebalans eventualno neke stvari smanjiti, nekakvu javnu infrastrukturu koju bismo morali napraviti vjerojatno ćemo napraviti u manjem obimu. Ali glavninu prava proračunskih korisnika, udruga, socijalni program nismo smanjivali bitno. Nastojali smo kompenzirati tim projektićima koje smo uspjeli dobiti sa strane, angažiranjem javnih tvrtki koje na našem području djeluju. Radi se dosta stvari, a nisu direktno na račun proračuna. Napravljena je reorganizacija gradske uprave. Jesu li smanjeni troškovi? – Smanjen je broj pročelnika, nešto izdaci za plaće, ali mislim da smo popravili funkcioniranje jer jednostavno smo premali da bi funkcionirali na onaj način i procjena je da je ovako bolje. Čini mi se bolje, lakše, učinkovitije, brže djelujemo.

Jeste li još jedini grad u županiji u kojem gradonačelnik nema službeni automobil? – Kupili smo ovo ljeto jedan stariji, rabljeni, ali nije samo moj. Ponekad ga i ja vozim. Nije novi Passat? – Nije. Jako zvuči ako gradonačelnik ima auto ili nema. Ne mislim da je to plus i bilo kakvo mjerilo što netko ima ili nema. U Karlovačkoj županiji imamo od toga da nema auto do toga da ima i šofera. Sigurno se može obraniti i jedno i drugo. Zatekla sam situaciju da gradonačelnik nema automobila i ne mislim da je to dobro. Jer ako vozim privatni automobil, a moram jer posao je gradonačelnika biti na svim stranama ako želim nešto napraviti za grad, onda s nečim moram ići. A to je skuplje nego da Grad ima auto. U svakom izvješću navodim: prošla toliko i toliko kilometara puta 2 kune je toliko i toliko novaca. To nije dobro ni za jednu stranu: ja ću na kraju mandata imati stari, razlupani auto i neću imati od kud kupiti drugi, a za Grad je kroz ove dvije godine skuplja ta varijanta nego da ima svoj auto. I što ste kupili? – Citroenića, s ne znam koliko tisuća kilometara, napravili kompenzaciju s auto kućom i dobili za smiješne novce auto, ali je super! Što je s onim putovanjima u inozemstvo? Iako nitko ne spori promociju, turističku, Ozlja. – Otvaranje grada prema van i upoznavanje Hrvatske s tim da Ozalj postoji, da smo mi vrijedni i važni zato i zato, trebalo je napraviti davno ranije. Bila je prilika da otiđemo u Ameriku, na poziv Hrvatske bratske zajednice, na festival mladih tamburaša. Pitali su me na zadnjem Vijeću koja je korist od tog putovanja. Ako očekujete da ćemo podvući crtu i reći toliko i toliko kuna – to ne znam, nemoguće je izraziti, ali to što je napravljeno tim iskorakom je puno vrednije od x novaca koliko smo platili avionske karte jer sve drugo smo imali podmireno. To da je, izuzmimo mene, 18 mladih ljudi prošlo i doživjelo životno putovanje za mene je velika stvar. Jer su vidjeli da oni vrijede, vidjeli kako neke stvari funkcionraju drugdje, izvanredno predstavili Ozalj, a onda i Hrvatsku u inozemstvu, uspostavili mnoge kontakte koji ostaju trajno, jer ta situacija da su tamburaši napravili dva sata izvanrednog programa s kojim mogu nastupiti na bilo kojoj pozornici – i nastupali su još x puta, bili zadnje u Njemačkoj i prepozanti kao vrhunski umjetnici-amateri – da je ta priča tamburaša iz Trga pokrenula najprije mene, a onda i neke druge ljude pa smo s Glazbenom školom u Karlovcu dogovorili upis u školu za tamburu i prvi put Glazbena škola upisuje tamburicu kao verificiranu edukaciju, i to u Ozlju. Odaziv je krasan: čujem 90 -ak zainteresiranih. Ne znam je li točna brojka, ali su me trnci prošli od toga. I ta djeca koja nastupaju u KUD-u Ključ, a nemaju diplomu da su nešto završili, sad će to moći napraviti, neki novi klinci koji stasaju će imati glazbenu školu u Ozlju.

Što ste zacrtali da morate u preostale dvije godine mandata napraviti u Ozlju? – Prije više od godinu dana napravili smo projekt “Ozalj – europska kolijevka akvarela”. On sve što u Ozlju mislimo stavlja pod jednu kapu, zajednički nazivnik, da Ozalj profiliramo kao grad kulturnog turizma. Slavu Raškaj smo izvukli na površinu jer mislimo da je njezin lik i djelo prepoznatljiv i vrijedan toga da se Ozalj uređuje vezano uz njezino ime. Sve drugo: Stari grad, Zrinske i Frankopane, Belostenca, Križanića do Stjepka Težaka po čijim knjigama smo učili hrvatski, da sve te povijesno važne ličnosti, događanja i vrijednosti iz povijesti spojimo i prezentiramo onima koji nam sad već dolaze, koji će sutra doći kao gosti. Obično se smatra da su turizam i kultura nešto što troši novac, imam osjećaj da još jedan dio ljudi ne razumije što hoću. Ali kad govorim o turizmu, a posebno kulturnom jer imamo veliku sreću, ogromnu privilegiju da o tome možemo govoriti u Ozlju, o tome govorim kao gospodarskoj grani. Jer to je, itekako vrijedna i važna. Tu možete spojiti puno puno toga. Svaki pojedinac kad dođe, osim što će platiti ulaznicu u Stari grad – i danas to može da uđe u muzej – mora nešto pojesiti, popiti, nekako doći, kupiti možda suvenir, otići na ručak, kupiti sir od našeg OPG kad ga netko proizvede, negdje prespavati… U konačnici, to je ipak gospodarstvo i potpuno je neispravno i bedasto ne gledati ga tako, kao mogućnost povećanja prihoda u zajednici. Na početku mandata najveći je prijepor bio oko Starog grada: što s njim, s tim što od povijesne i kulturne baštine imamo, je li to vrijedno, valja li valorizirati i stavljati u nešto što će nam sutra nositi prihode ili ne. Imali smo 7-8 godina muzej kao ustanovu, ravnatelja, a nismo imali muzejski postav. Meni je to bilo prilično… neobično. Napravili smo to i prošlu godinu završili s nekih 7.000 posjetitelja s plaćenim ulaznicima. Ove godine, s 31. kolovozom imali smo više od 10.000 posjetitelja. Možemo se samo pitati što smo im još ponudili, što smo od njih naplatili, jesu li kupili suvenir, sladoled i da li su pogledali još nešto? A mogli su. Dakle, Ozalj kao turističko odredište? – Ozalj već ima svoje gospodarstvo i ono se ne događa jer je Grad, Vijeće donijelo odluku bit će toliko i toliko nečega, toliko radnih mjesta. Smiješno je pričati o tome! Ne otvaramo mi radna mjesta; mi stvaramo klimu da netko ima interes otvoriti radno mjesto, doći u Ozalj, doseliti jer smatra da je to prostor za ugodno i normalno življenje. Naši gospodarstvenici su stvorili kroz vrijeme vrlo respektabilne tvornice, obrte, sad i OPG-a, oni nose gospodarstvo, a mi smo u obvezi da činimo sve da njima stvorimo što bolje uvjete: i cesta i rasvjeta i voda i internet da možemo reći: u toj zoni imate sve što trebate. Naše je da cestu preko pruge napravimo i konačno iz zone malog gospodarstva, koja je napunjena, pređemo u zonu velikog gospodarstva, preko pruge. Prvi pogon je ova energana koju smo s investitorom dogovorili. Kad prođemo s cestom preko pruge, onda će netko tom cestom i doći. Jako lijepo surađujemo s HEP-om, našom Elektrom i Hidrocentralom jer to je isto spomenik industrijske kulture, možda smo već naporni koliko smo ljudi doveli da ih vide. Ljudi su, u pravilu, pozitivno iznenađeni ljepotom onoga što vide u centru Ozlja i vraćaju nam se. Napravili smo već konkretne korake u spašavanju starih škola, na žalost, zatvorenih i neriješenog vlasništva. Riješili smo prvo Lović Prekriški, prekrasna zgrada, na prekrasnom mjestu, mogućnosti su razne, dogovaramo s Parkom prirode što tamo smjestiti. S HEP-om radimo na Tehno parku, bit će to turistička atrakcija kod stare hidrocentrale. Imamo projekte i dobili smo sredstva od HTZ-a za uređenje tri vidikovca u Ozlju. Napravili smo početkom lipnja najnužnije radove koji nas nisu ništa koštali da očistimo i uredimo nekadašnju dvorsku kapelicu unutar Starog grada, napravili promotivno vjenčanje ne bi li Ozalj pozicionirali kao poželjnu wedding destinaciju, četvrtu u Hrvatskoj, za inozemne goste! Složili ste se da jedan mandat nije dovoljan za velike projekte. Hoćete li se kandidirati i za drugi? – Hoću jer ne bih bila dosljedna. Ušla sam na ovo mjesto da budem na korist Ozlju i zaista želim, molim se da budem dosljednja u tome da radim za Ozalj, služim Ozlju. Naravno da za to trebam dobiti plaću, to je valjda prirodno, ali ja u ovom poslu želim služiti svom Ozlju. KAportal.hr