No 1493. godine, neposredno prije Krbavske bitke, spaljen je i opljačkan grad u podnožju utvrde. Modruš se od tog udarca nikada nije u potpunosti oporavio.
Da se povijesni kotač zavrtio malo drukčije glavni grad Hrvatske danas bi se zvao Modruš. Povijesni značaj gradine smještene u općini Josipdol možda je najkraće opisati upravo ovom rečenicom. Smjestio se na 670 metara nadmorske visine, na istočnim je obroncima Velike Kapele, iznad doline kojom su stoljećima prolazili trgovci, vojske i hodočasnici. Modruš je nekoć bio jedno od najvažnijih političkih, crkvenih i gospodarskih središta srednjovjekovne Hrvatske.
Na vrhu ovog brda danas su samo kameni ostaci, međutim, vrijede vašeg jednodnevnog izleta. Pogled je u svim smjerovima fascinantan, međutim, još su nevjerojatniji povijesni detalji ovoga zdanja.
Uspon na srednjovjekovnu utvrdu moguć je iz više smjerova, izletnicima se preporučaju dva. Kraći i praktičniji je iz sela Modruš, odnosno Podvinja Modruškog gdje vam start može biti od crkve Svetog trojstva, odakle staza vodi do ruševine. Napominjemo da ćete tamo vidjeti mjesno groblje, s vjerojatno najljepšim pogledom. Trebat će vam dvadesetak minuta do pola sata laganog hoda. Preporučamo da se putem osvvrćete na pejzaže koji vam se nude. Preporučamo također da za izlet izaberete sunčan dan, odnosno da ne bude kiše i izmaglice.
Udarac prije Krbavske bitke
Postoje i pješačke staze koje se odvajaju iz smjera Josipdola ili starih karlovačkih puteva, a koje planinari koriste za uspon na brdo na kojem je gradina.
U središtu dominira Tržan-grad – kameni kastrum uklesan u živu stijenu, s impresivnim sustavom kula i bedema dugim oko 1200 metara. Ovdje je pulsirao život grada koji je u 15. stoljeću imao između tri i četiri tisuće stanovnika, osam crkava unutar zidina, tri samostana i još četiri crkve izvan njih. Danas su ostali tek kameni tragovi, ali to je priča koja nadilazi vremenski okvir.
Modruš se nalazio na jednoj od najvažnijih prometnih poveznica između mora i panonskog zaleđa. Još u antičko doba ovuda je prolazila rimska cesta koja je povezivala Seniju i Sisciju, a kasnije je trasom podignuta i Jozefinska cesta.
Strmi, izduženi hrbat čunjastog brijega, 90 metara iznad podnožja, bio je idealno mjesto za podizanje utvrde. Pogled s vrha seže daleko prema Josipdolu i Tounju. Upravo je taj dominantni položaj omogućio da Tržan-grad nikada ne bude osvojen, iako su Osmanlije nakon pada Bosanskog Kraljevstva 1463. sustavno prijetile ovom području.
No 1493. godine, neposredno prije Krbavske bitke, spaljen je i opljačkan grad u podnožju utvrde. Modruš se od tog udarca nikada nije u potpunosti oporavio.
Modruš je 1193. godine u posjed dobila velikaška obitelj Krčkih knezova, kasnije poznata kao Frankopani. Ovdje su stolovali Stjepan II., Ivan V., Nikola IV., a kasnije i Bernardin Frankopan – jedna od najznačajnijih figura hrvatske povijesti.
Modruš kao glavni grad moderne Hrvatske?
Upravo je u Modrušu 1449. podijeljeno golemo frankopansko imanje između osam sinova Nikole IV., a Tržan-grad i modruški posjed pripali su Stjepanu III. To razdoblje poznato je kao „zlatno doba Modruša“.
Godine 1460. papa Pio II., na poticaj Stjepana Frankopana, seli sjedište Krbavsko-modruške biskupije iz Udbine u Modruš. Grad tada doživljava svoj vrhunac – postaje biskupsko sjedište, političko i trgovačko središte, mjesto susreta duhovne i svjetovne vlasti.
Bernardin Frankopan dao je sastaviti Modruški urbar – ključni pravni dokument koji je regulirao prava i obveze stanovništva i plemstva. Sačuvan u dva latinična prijepisa iz 16. i 17. stoljeća, ovaj dokument svjedoči o razvijenoj upravnoj i pravnoj kulturi tog vremena.
Arheološka istraživanja posljednjih godina dodatno su rasvijetlila veličinu i značaj Modruša. Stručnjaci Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika i Filozofskog fakulteta u Zagrebu istraživali su povijesni pristupni put prema Tržan-gradu, pokušavajući otkriti kojim su putem srednjovjekovni vladari dolazili u grad na litici.
Pojedini povjesničari ističu kako je veličina i značaj Modruša bila takva da bi se, da nije bilo Krbavske bitke, današnji glavni grad Hrvatske možda zvao upravo Modruš.
Frankopani se preselili u Ozalj i Ogulin
Projekt „Dodir civilizacija“ Karlovačke županije prepoznaje potencijal ovog lokaliteta – od ambijentalne rasvjete Tržan-grada, do arheološkog centra i turističkih sadržaja. Modruš, okružen netaknutom prirodom i bogatom florom i faunom, ima sve preduvjete za snažniji turistički iskorak. Još samo da je više novca.
U vrijeme procvata, Modruš je bio grad crkava. Najpoznatija je crkva sv. Marka, koja je postala katedrala sv. Marije, a njezini se ostaci nalaze jugoistočno od današnje župne crkve.
Danas su obnovljene tri crkve: Župna crkva Presvetog Trojstva – jednobrodna građevina sa zvonikom na zapadnom pročelju, obnavljana i pregrađivana kroz stoljeća. Na njezinu zidu 1996. postavljena je spomen-ploča tvorcu Modruškog urbara. Crkva sv. Antuna pustinjaka – južno ispod zidina Tržan-grada, s ostacima dominikanskog samostana. Kapela sv. Nikole Putnika je uz magistralnu cestu Josipdol–Senj.
U 15. stoljeću u Modrušu su djelovali franjevci i dominikanci, a pretpostavlja se i postojanje glagoljske tiskare. Fra Pavao Modrušanin 1528. tiska glagoljski misal u Veneciji, svjedočeći o snažnoj kulturnoj i duhovnoj tradiciji ovog kraja.
Nakon smrti Bernardina Frankopana i preseljenja obitelji u Ozalj i Ogulin, Tržan-grad postupno propada. Od 1553. ulazi u sastav Vojne krajine. U 17. i 18. stoljeću vojni inženjeri bilježe njegovo urušavanje – bez krova na kulama, s vojnicima smještenima tek iznad ulaza u kaštel.
Godine 1791., prestankom osmanske opasnosti, utvrda je napuštena. Od tada do danas – prepuštena je zubu vremena.
Utvrda identiteta
Danas posjetitelji koji se popnu do Tržan-grada ne dolaze samo zbog pogleda koji oduzima dah. Dolaze zbog osjećaja da stoje na mjestu gdje se odlučivalo o sudbini hrvatskih zemalja, gdje su Frankopani gradili svoju moć, gdje su zvona katedrale sv. Marije pozivala na molitvu, gdje je zapisana pravna povijest u Modruškom urbaru.
Modruš je više od ruševine. On je podsjetnik na vrijeme kada je ovaj grad bio središte civilizacije na rubu Europe. I možda upravo sada, zahvaljujući novim istraživanjima i projektima, stoji pred prilikom da ponovno pronađe svoje mjesto – ne kao obrambena utvrda, nego kao utvrda identiteta.
