Odbojkašice Kelteksa iza sebe imaju još jednu turbulentnu sezonu u kojoj na kraju nisu završile u doigravanju zbog nesportskih igara na relaciji Split-Zagreb, ali su ipak prilično mirno zadržale superligaški status. Jedna od glavnih karika u ovosezonskoj postavi bila je vrsna mlada odbojkašica iz Srbije Milica Milunović, koja je svojom požrtvovnošću i zalaganjem osvojila navijače te dobila i nagradu "Navijačko srce". Mogla je naša sugovornica danas biti i tenisačica, ili možda košarkašica, ali odluka da ode na jedan odbojkaški trening i isproba ovaj sport ipak je presudila...
– Zapravo mi se kao maloj sve sviđalo, voljela sam sportove, jedno vrijeme sam trenirala i tenis, bilo mi je teško odlučiti čime bih se bavila. Sa 12 godina sam otišla na jedan odbojkaški trening i tu se brzo pokazalo i da je to pravi izbor za mene. Odmah mi se jako svidio sport i odlučila sam nastaviti i nisam pogriješila. I danas mislim da je odbojka bila pravi izbor.
Spominješ tenis, a htio sam te pitati jesi li trenirala i košarku? Ne zbog visine, već zbog košarkaških poteza i provlačenja lopte kroz noge kada ideš na servis?
– Pa, nisam baš trenirala, ali jesam igrala! U blizini moje kuće postoji jedno igralište na kojem sam kao mala od jutra do mraka provodila vrijeme i od svih sportova najviše igrala košarku. Zato su mnogi i mislili da ću se opredijeliti za taj sport. No, eto, odbojka me ipak osvojila i više povratka nije bilo, ostalo je jedino to da je moj ritual pred servis povezan sa košarkom.
Krenula si sa 12 godina, ali odmah si se pokazala kao talentirana i vrlo brzo si otišla u Beogradu, već sa 14-15 godina, je li ti to bio problem, odnosno jesi li tamo bila sama ili je išao netko od obitelji s tobom – ukratko, kako si se snašla?
– Da, dosta rano sam otišla od kuće. Nakon završene osnovne škole sam se preselila u Beograd i upisala srednju školu. U Beogradu sam živjela sama i to je bio težak period, jer sam se navikavala na novu sredinu. Ali sam naravno imala podršku obitelji i uz njih je sve to prošlo dosta lakše. Bio je to veliki izazov i za mene i za moju obitelj, ali taj period mi je pomogao da se osamostalim i na tome sam veoma zahvalna.
Karlovac je, pak, tvoj prvi inozemni angažman, je li bilo određenih bojazni zbog odlaska u Hrvatsku budući je u posljednje vrijeme bilo i određenih napetosti u odnosu između država?
– To me mnogi pitaju i razumijem zašto, ali ne, nisam uopće razmišljala u tom pravcu i pokazalo se da imam pravo, jer nisam imala ni najmanjih problema ili neugodnosti u Karlovcu. Znala sam zbog čega dolazim, odbojka mi je u prvom planu, sve ostalo sam sklonila u stranu. Bilo mi je bitno da se lijepo uklopim u ekipu i da sa svima imam dobar odnos. Fokus mi je sve vrijeme bio na tome i nisam pridavala značaj tim nekim sporednim stvarima. Drago mi je da sam u Hrvatskoj upoznala divne ljude, sa kojima ću ostati u kontaktu i koji su uvijek dobrodošli u Srbiju.
Kako ti je bilo u Karlovcu i po tom pitanju i po svakom drugom, kako ti se svidio grad, klub, ljudi…?
– Bilo mi je zaista prelijepo, Karlovac je divan grad. Ljudi su jako ljubazni i uvijek raspoloženi za razgovor o odbojci što mi je bilo posebno drago. Što se tiče kluba, sve pohvale imam za sve njih. Ti ljudi se svakodnevno trude da se igračicama osiguraju najbolji uvjeti za rad. Počevši od uprave kluba, stručnog tima… Željela bih da posebno izdvojim trenera Gorana Zeca, koji me je stvarno oduševio svojim profesionalizmom. Kroz karijeru sam imala dosta trenera, ali suradnja sa njim mi je bila jedna od najboljih i zbog toga sam vrlo zahvalna.
Jesi li znala da su Karlovac i Kragujevac bili gradovi pobratimi?
– Kada sam došla u Karlovac to mi je rekao baš trener. Iskrena da budem, nisam znala za tu informaciju, ali mi je svakako bilo jako zanimljivo kada sam to čula.
U Srbiji si prošla sve mlađe reprezentativne selekcije, ženska odbojkaška reprezentacija Srbije je svjetski vrh, imaš li ambicije i želje da se jednom nađeš i u seniorskoj reprezentaciji?
– Tako je, prošla sam sve mlađe reprezentativne selekcije i to je za mene bilo jedno veliko iskustvo. Naravno, uvijek postoji želja da se nađes i u seniorskoj reprezentaciji. Činjenica je da Srbija ima dosta kvalitetnih djevojaka i da je konkurencija velika. Na meni je da se trudim i dajem sve od sebe. Nikad se ne zna, vidjet ćemo.
Kako ocjenjuješ sezonu s Kelteksom iz klupskog kuta?
Smatram da smo imali odličnu ekipu. Ostaje žal što se nismo plasirali u play off, mislim da smo zaslužili to. Imali smo sigurno 2-3 utakmice gdje smo imali prednost i bili na korak do pobjede, ali na kraju rezultat nije bio na našoj strani. Možda bi samo jedna pobjeda promijenila sve. Sve u svemu, jedna jako turbulentna sezona, neizvjesne utakmice sa dosta preokreta i tko zna, možda bi se u doigravanju dogodilo i neko iznenađenje, da smo prošle dalje… možda ne bi taj prvi krug bio i zadnji.
… a isto tako u smislu neke usporedbe hrvatske i srpske lige?
– Glavna razlika je u broju ekipa koje se natječu, u Srbiji je to 12, u Hrvatskoj je 10. Smatram da je svaka liga zanimljiva na svoj način. Dok nisam došla ovdje, nisam znala kako je u Hrvatskoj. Sve ekipe su nekako izjednačene i svaka utakmica je zanimljiva. Nije bitno da li igraš protiv prvog ili posljednjeg na ljestvici, uvijek je neizvjesno jer su sve ekipe borbene. U Srbiji ima nekoliko jačih ekipa koje se uvijek izdvoje i kada igraš te utakmice unaprijed se zna tko je “favorit”. Toga u Hrvatskoj nema, smatram da svako svakoga može pobijediti.
Moj je dojam bio da je odbojka u Srbiji znatno popularnija nego u Hrvatskoj, ali spomenula si jednom da to u običnim utakmicama baš i nije tako i da si zapravo u Karlovcu imala ponajbolju publiku?
– Gdje god da smo igrali u Hrvatskoj, nigdje nismo imali tako mnogobrojnu publiku kao u Karlovcu. Istaknula sam to i ranije, da do sada nisam imala iskustvo da toliko ljudi dolazi na svaku utakmicu i navija. Naravno, i u Srbiji se prati odbojka, samo ljudi nisu toliko ustrajni da dolaze stalno u tolikom broju. Bude puno više ljudi u odlučujućim utakmicama na kraju prvenstva, ali ne i tokom sezone. Zaista, atmosfera je ovdje bila prelijepa i iskoristila bih ovu priliku da se zahvalim svima koji su navijali za nas. U nekim trenucima i kada nam nije išlo, oni su opet dolazili i bodrili kao da smo prvi na ljestvici. Prelijepo je znati da netko jedva čeka da dođe i navija za tebe.
Dobila si i nagradu navijača, posebno je presudila utakmica protiv Brda, kolika je zapravo bila ta temperatura, kako si se odlučila da ipak igraš i kako je bilo na toj utakmici, jesi li imala poteškoća zbog bolesti?
– Prije svega željela bih se zahvaliti još jednom na tom priznanju. Jako mi je drago što su prepoznali moje zalaganje i odabrali me. A bolest… Sigurna sam da se svakome makar jednom-dva puta dogodilo da je odigrao utakmicu pod temperaturom, nekako je i to sastavni dio sporta. Noć pred tu utakmicu sam dobila temperaturu i, da budem iskrena, osjećala se stvarno jako loše. Nazvala sam trenera i rekla da situacija nije baš najbolja, ali da želim igrati, jer znam koliko nam je bitno. Tako je i bilo, nekako sam skupila snage, odigrala i na kraju se sve dobro završilo.
Kakva je bila atmosfera u samom klubu, među djevojkama, jeste li bile baš kompaktna “klapa” ili je ipak veća bliskost među domaćim igračicama s jedne, a s vama iz drugih sredina s druge strane?
– Atmosfera u ekipi je bila odlična. Nije bilo nikakvih podjela, a naravno, uvijek sa nekima imaš bolju povezanost nego sa ostalima. U mom slučaju je to bilo sa Petrom Gregorović jer smo provodile dosta vremena zajedno u Karlovcu. Mnoge djevojke studiraju pa putuju svakodnevno na relaciji Zagreb-Karlovac i nije bilo toliko prilike da se družimo izvan treninga, ali svakako da sam i sa njima imala super odnos.
Bila si smještena u hostelu Bedem? Kakav je bio smještaj?
– Tako je, bila sam u Bedemu i jako sam zadovoljna. Imala sam sve što mi je potrebno.
Kakvi su ti planovi za dalje? Postoje li već neke ponude i neovisno o tome čemu si možda najbliže? Novom angažmanu u Srbiji, novom odlasku u inozemstvo negdje drugdje, možda “dalje” u Europu, eventualnom povratku u Karlovac na još jednu sezonu?
– Ne volim nikad unaprijed pričati na tu temu. Ima dovoljno vremena do početka naredne sezone. Trenutno mi je fokus na tome da se što bolje pripremim, a sve ostalo će doći na svoje mjesto u pravo vrijeme.
Što voliš i radiš izvan odbojke? Imaš li neke možda izrazitije hobije i zanimacije?
– Što se hobija tice, volim čitanje, pogledam neki dobar film ili seriju… također, volim slaganje puzzlea, možda to nije toliko uobičajen hobi, ali meni je vrlo izazovno i zanimljivo.
Imaš li planove što nakon karijere? Da li bi željela ostati u odbojci kao trener, možda sudac ili već nešto?
– Mislim da je bitno imati neku viziju što želiš nakon karijere, ali nikad se ne zna gdje će te put nanijeti. Kako mi je cijeli život okrenut prema sportu, a uz to sam i završila Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja u Beogradu, nekako je i logično da u tome želim i ostati. Moja želja je da se oprobam u radu s djecom, možda kroz neku školicu sporta, ili kao odbojkaški trener.