"Raste broj onih koji žive u siromaštvu. To je rezime njegove vlasti", kaže
Priklanjanjem Hrvatske seljačke stranke parlamentarnoj većini koju predvodi Hrvatska demokratska zajednica bez kluba zastupnika je ostala predsjednica stranke Dalija Orešković i ljudi s imenom i prezimenom koju smo tim povodom pozvali na zumiranje političkih aktualnosti.
Izvukli smo je u srijedu s rasprave o imenovanju sudaca Ustavnog suda, što je vodeća unutrašnjopolitička tema.
Vladajući su izbor troje sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske, što se odlučuje dvotrećinskom većinom, vezali za imenovanje predsjednika Vrhovnog suda.
Natezanja oko toga traju već dugo, a u međuvremenu Ustavni sud radi u krnjem sastavu s deset sudaca, dok Vrhovni sud kao vršiteljica dužnosti vodi Gordana Jalšovečki nakon smrti Radovana Dobronića.
Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav je predložio Željka Pajalića, Mladena Sučevića i Gorana Selaneca za ustavne suce i upravo je o tome trajala rasprava, baš o načinu predlaganja, ne o samim kandidatima.
Odbor za pravosuđe je u srijedu u osmom pokušaju pak dao pozitivno mišljenje o kandidatima za predsjednika Vrhovnog suda – Mirti Matić, Aleksandru Maganiću i Šimi Saviću.
To je pozitivno mišljenje upućeno predsjedniku Republike koji potom predlaže Hrvatskom saboru kandidata za tu dužnost, a o tome se odlučuje jednostavnom većinom.
Što se događalo u Hrvatskom saboru?
– Oporba je pokazala da ne želi pristati na daljnje zarobljavanje institucija u režiji jedne političke stranke, još preciznije kazano, u režiji jednog čovjeka. U proteklih 35 godina je Hrvatska demokratska zajednica imala većinu u Ustavnom sudu, a posljedice toga su da je Ustavni sud vrlo često donosio pogrešne, pa i neustavne ili problematične, kompromitirajuće odluke u predmetima koji su imali političku težinu i bili osjetljivi. Isto tako, građanima je time negirano temeljno pravo na državu, pravnu državu, vladavinu prava, zaštitu njihove slobode i ustavnosti kada se s druge strane našao netko za koga HDZ može intervenirati. Protivili smo se poruci premijera Andreja Plenkovića da želi zadržati kontrolu nad Ustavnim sudom, tome da se vežu proces izbora ustavnih sudaca s procesom izbore predsjednika Vrhovnog suda, tome da HDZ kaže koja su njega dva kandidata, a neka oporba predloži jednog… Sve to šteti demokraciji i onemogućava demokratsku kontrolu koju bi institucije trebale imati. Sustav ravnoteža moći i kočnica jednostavno ne postoji.
Zastupnici Socijaldemokratske partije Hrvatske i stranke Možemo su napustili u srijedu sabornicu. Zašto ste Vi ostali u raspravi?
– Nisu napustili raspravu jer bi to značilo da uopće nisu u njoj sudjelovali. Veće stranke su koristile mogućnost da u ime klubova kažu sve što treba reći o ovoj temi. S obzirom na to da odnedavno nemam klub, nemam druge mogućnosti no koristiti pravo na pojedinačnu raspravu. Dobro je što sam čula kako su hadezeovci raspravljali sami sa sobom. To je posebno iskustvo i nadam se da su i građani pratili kako hadezeovci u raspravi o ustavnim sucima naglašavaju kako je stanje sjajno, kako su u Hrvatskoj nikad veće plaće, kako imamo nikad bolji kreditni rejting i jednostavno je samim suhim zlatom posuto sve što je HDZ u proteklih deset godina provodio.
O tome je govorio na Prvom programu Hrvatskog radija u emisiji “A sada Vlada” premijer koji je iznio podatak da na 25 zaposlenog dolazi jedan nezaposleni i da tako nikad nije bilo u Hrvatskoj. Spomenuo je i povoljan kreditni rejting. Uvažavate li njegove argumente?
– Statističke podatke različito možemo tumačiti. Državu je u proteklih nekoliko godina napustilo nekoliko stotina tisuća naših ljudi, mahom oni koji su skloni kritičkom promišljanju, u svakom slučaju malo bolje obrazovani, oni koji se nisu uklapali u sistem, koji nisu imali nikoga da ih zaposli u javnoj upravi i da im dodijeli posao preko veze s državom ili nekim tijelom javne vlasti. Kada neku državu napusti nekoliko stotina tisuća radno sposobnih, da bi potom vlast dovodila stranu radnu snagu niske kvalifikacije na slabo plaćena radna mjesta, to ne koristi niti ekonomiji niti građanima. Država se ne može razvijati bez visokoobrazovanih i bez dobro plaćenih radnih mjesta koja daju dodanu vrijednost, bez znanja, inovacija i obrazovanja. Plenković stvara poslušničku mašineriju i onu strukturu stanovništva koja ovisi o socijalnim pomoćima. Na svakoj sjednici Vlade se premijer hvali kako je nekome nešto dao, pa bi onda valjda za njega trebao i glasati. Ne daje on ništa što već građani nisu stvorili, a uvreda je svačijem dostojanstvu da premijer dijeli mrvice sa stola kako bi uopće naši građani preživjeli. Raste broj onih koji žive u siromaštvu. To je rezime Plenkovićeve vlasti, kao i desetljeće stagnacije i inflacije koja je trenutačno među najvišima u Europi.
Viktor Vresnik iz Jutarnjeg lista je nekidan napisao da trećina građana Hrvatske živi na pragu siromaštva. Mogu li obje priče biti istinite, i da se razvijamo i da osiromašujemo?
– To znači da dolazi do velike razlike u platežnoj moći stanovnika, da postoji struktura koja se bogati i kojoj je dobro te da postoje gubitnici u takvoj utakmici. Različito možemo interpretirati različite statističke podatke. Građani najbolje znaju kako žive, zašto im je dobro, odnosno zašto im nije dobro. Treba se zapitati čemu služi država. Republiku Hrvatsku smo definirali kao socijalnu državu, a to znači da su neke javne usluge dostupne, primjerice one zdravstvenog i obrazovnog sustava. Vidimo u zdravstvu loše modele i pogodovanje privatnim klinikama premreženim s HDZ-om. Naš zdravstveni sustav se sve više pretvara u onaj koji je dostupan bogatima. Oni koji nemaju vezu ili novac za privatnika su na listama čekanja i po godinu dana.
Premijer je u Dubrovniku na samitu Inicijative triju mora gdje je potpisan i sporazum o izgradnji takozvane Južne interkonekcije za opskrbu Bosne i Hercegovine plinom, što su dosta forsirali Amerikanci. Kako Vam se čini ta inicijativa ili je manje-više nebitna, kako je ocijenio predsjednik Zoran Milanović.
– Istina je na pola puta. Nije loše razgovarati na međunarodnoj razini i stvarati saveze, ali prava politička dimenzija ove inicijative je nešto sasvim drugo. Sjetimo se da je na tome inzistirala Kolinda Grabar-Kitarović i kroz sve ove godine nam nije jasno predočeno što bi Hrvatska tom inicijativom dobila. Tu se više radi o grupiranju po principu političke bliskosti desnih i konzervativnih struja i stranka u tim državama nego o dugoročnim interesima država.
Jesu li korisni neki od sporazuma koji su potpisani?
– Naši vanjskopolitički odnosi bi trebali biti posljedica dogovora dviju grana izvršne vlasti kojima je Ustav da u zadaću da sukreiraju vanjsku politiku. Ako imamo to da Predsjednik nešto ne podržava, a Vlada nešto gura, radi li se o validnom ugovoru i sporazumu o tome u kojemu će se pravcu vanjska politika Hrvatske razvijati? Rekla bih da ne.
Mislite li na pravnu validnost?
– O tome ne mogu suditi dok ne vidim dokumente. Načelno govorim da se nešto potpisuje prije no što se dogovori, a dogovoriti se moraju predsjednik Zoran Milanović i Vlada, a prečesto preskačemo tu točku.
Svjedočimo da se ne mogu dogovoriti skoro ni o čemu. To ne znači da Hrvatska nema vanjsku politiku.
– Hrvatska nema vanjsku politiku upravo zato što se nisu dogovorili – na tome inzistiram. Slažem se da je Ustav nedorečen i da je davnih dana trebalo razraditi način sukreiranja vanjske politike, no tvrditi da imamo vanjsku politiku a da je ona sukreirana je poništavanje pravnog okvira vlastite države. To znači da ta država u pravnom pogledu nije realizirana do kraja, kao da ne postoji. To je moj kontraargument desnici koja svojata domoljublje, a HDZ se desetljećima predstavlja kao državotvoran, no to su floskule, ako to ne podrazumijeva i poštivanje pravnog poretka. HDZ uporno dokazuje da mu nije stalo do vladavine prava. Za njih je Hrvatska mahanje zastavom, etiketiranje, doček rukometaša, folklor, dnevnopolitički populizam, a ne i ono što bi država za jedan narod trebala značiti. Bez Ustava i vladavine prava domoljublje ne postoji.
Kakav je odnos prema Ustavu iskazao predsjednik Milanović kad se kandidirao na parlamentarnim izborima?
– Rekao je da se želi kandidirati, a pravo je kandidiranje tek kad ime osvane na listi i kada tu listu potvrdi Državno izborno povjerenstvo. To se nije dogodilo jer je to spriječio Ustavni sud davši mišljenje da to ne bi bilo u skladu interpretacijom zadaća i uloge Predsjednika. Možemo tumačiti da je Milanović imao namjeru postupiti suprotno Ustavu, no Ustav nije prekršio. HDZ jako koristi argumentaciju da je Milanović kršitelj Ustava i baš je granatirao s njom, no to se nije dogodilo, a dogodilo se to da su HDZ-ovi ministri kršili Ustav nekim zakonima. Ako žele tražiti kršitelje Ustava, hadezeovci bi ih trebali potražiti u vlastitim redovima.
Nije li očigledno da je predsjednik Milanović izišao iz ustavnih okvira i da je išao protivno duhu Ustava glede uloge predsjednika Republike? Ne bi li trebao biti nadstranački akter?
– Bi u obavljanju svojih dužnosti. U svim drugim zakonima smo dopustili da se oni kojima je ono što rade nespojivo s dužnostima za koje se kandidiraju, kandidature dopustili, pa, ako na izborima prođu, odlučit će koju će od dužnosti obavljati. Ustavni sud je stoga i u ovome slučaju mogao drugačije interpretirati, no vraćamo se odakle smo krenuli – HDZ-ova većina je dala ono tumačenje koje je HDZ-u za provedbe izbora išlo u prilog. To samo pokazuje da se HDZ i dalje boji Milanovića.
U Bugarskoj je predsjednik Republike Roman Radev podnio ostavku, osnovao stranku, natjecao se na parlamentarnim izborima i pobijedio ovoga mjeseca. Je li tako trebao postupiti i predsjednik Milanović?
– Bilo bi mi to draže jer bi tako dodatno motivirao biračko tijelo centra i ljevice, dao dodatnu dinamiku političkoj kampanji, a ne bi za sučeljavanja dobro prošao niti Plenković da mu se suprotstavio Milanović. Neovisno o tome je li to ustavnopravno prihvatljivo, Milanović bi bio jači kandidat i retorika oporbe bi također bila jača, da je Milanović sudjelovao u kampanji.
Biste li prokomentirali vanjskopolitičke stavove predsjednika Milanovića koji se sve manje percipira kao proeuropski političar, a sve više kao netko na tragu suverenističke populističke desnice? Ako je to istina, zašto Vam ne to ne smeta? To pitam s obzirom na to da ste ga podržali na izborima.
– Podržala sam ga kada je cijela oporba sastavila zajedničke liste i snagama koje su se tada mogle okupiti htjela spriječiti HDZ-ovo preuzimanje pravosuđa – neposredan motiv je bio izbor Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Što se tiče Milanovićevih političkih stavova, neke srčano podržavam. Primjer za to je njegov stav spram odnosa Izraela prema Gazi i ne slažem se da je to u suprotnosti s držanjem ostalih članica Europske unije. Slovenski vanjskopolitički stavovi su puno oštriji u tom pogledu. Milanović nije putinofil, nego je samo ukazivao na to da će Ukrajina biti žrtva i razorena te da je možda trebalo na samome početku rata tražiti diplomatska rješenja koja bi spriječila gubitak ljudskih života. Postoje Milanovićevi stavovi s kojima se ne slažem, međutim kada se stvaraju koalicije, posebice u širokom spektru, nije logično da postoji konsenzus po svim pitanjima. Koalicije se stvaraju i slažu s obzirom na glavni cilj koji se širokom frontom želi postići. Stoga možemo raspravljati o tome ususret sljedećim izborima što je prihvatljivo, a što nije. Kada bi nam cilj bio oslobađanje institucija i micanje autoritativne i koruptivne vlasti koja je zaglibila i u podržavanje ili toleriranje ustaštva, s nekim opcijama s kojima se ne slažem u potpunosti bih pronašla zajednički jezik i model suradnje.
To da je vlast korumpirana je možda i neprijeporno, no mnogima je prijeporno da je vlast autoritativna. Zar živimo u diktaturi?
– Gdje je funkcionalna, demokracija podrazumijeva dijalog i uvažavanje proceduralnih prava oporbe. U Hrvatskoj to ne postoji. Za ovog i prethodnog saziva Hrvatskog sabora HDZ nije prihvatio niti jednu oporbenu inicijativu, niti jedan jedni zakonodavni prijedlog, bez obzira na to koliko bio nužan i kvalitetan, HDZ nije uvažio. Prijedloge bi vrlo često odbijao i svirepo, sjetimo se samo inicijative o naknadama za roditelje-njegovatelje djece s poteškoćama. To je učinio samo zato što je prijedlog dala opozicija. O amandmanima ne treba niti govoriti. Tako je na svakoj temi, na bilo kojoj temi. U ovom i prošlom sazivu HDZ obija svaki prijedlog za osnivanje istražnih povjerenstava koja su vrlo važan kontrolni alat koji se u demokracijama oporbi i parlamentu daje u ruke radi kontrole vlasti, a HDZ ne želi nikakvu kontrolu nad svojom vlasti. Mogla bih analizirati instituciju po instituciju i obrazlagati gdje su im kroz zakonske izmjene ili kadroviranje suzbijeni rezultati. To je praktički neoboriv primjer autoritarne vlasti.
Nije li istina da nijedna vlast ne prihvaća prijedloge oporbe? Je li to radila vlast SDP-a?
– Naravno da jest.
Na kojem primjeru?
– Tko se sada sjeća primjera otprije deset godina?
Radi li to sada gradska vlast u Zagrebu?
– Zasigurno. Pogledajte nekoliko sjednica unatrag pa ćete vidjeti da neke prijedloge i amandmane vlast i prihvati. Pogrešno je poimanje koncepta vlasti da se niti jedan argument u raspravi ne treba saslušati i uvažiti. Premijer mi je u Hrvatskom saboru poručio: “Gute Reise! Bis bald! Auf Wiedersehen!”
To je ušlo u antologiju.
– To je bilo nakon što sam mu rekla da sam bila na studijskom putovanju na kojemu su vladajući i oporbeni zastupnici govorili o važnosti instituta istražnih povjerenstava. Kada se radi pitanju od javnog interesa koje treba rasvijetliti do kraja, sa stanovništva odnosa s javnošću im je nezamislivo da vladajući odbiju inicijativu za osnivanje istražnog povjerenstva jer bi to automatski značilo da se nešto skriva. Stoga su se zastupnici u Bundestagu čudili kako se kod nas uspostavila praksa kakvu imamo. Odgovornost je većine u svakoj demokraciji da čuva minimalne elemente demokratskog procesa. HDZ je u deset godina suzbio svaki oblik rasprave i uvažavanja. Ne možete mi reći da u deset godina saborska oporba nije uspjela iznjedriti kvalitetan prijedlog. To je matematički nemoguće. Kakva se poruka šalje, ako se svaki prijedlog odbija? Stoga ne čudi izostanak uzajamnog poštovanja i mogućnosti da se iznjedri najbolje rješenje za državu i građane prilikom izbora ustavnih sudaca, za što je potrebna dvotrećinska većina. Za to je kriv HDZ s pogrešnim poimanjem zadaća i odgovornosti vlasti.
Premijer je uvjetovao da se izbor predsjednika Vrhovnog suda i izbor troje sudaca Ustavnog suda odlučuje u zajedničkom dogovoru, u paketu. Zašto imate problema s time? Ako se odlučuje u Hrvatskom saboru, podrazumijeva se da je riječ o političkom dogovoru.
– Sve ste rekli. Kakav je to politički dogovor koji veže dva procesa koja nemaju jedan s drugim nikakve veze. Predsjednika Vrhovnog suda bira obična većina na prijedlog predsjednika države.
Zar ne bi bilo legitimno da je premijer rekao da će podržati oporbenog kandidata za Vrhovni sud, ako oporba podrži gradnju autoceste između Osijeka i Vinkovaca, primjerice, napamet govoreći?
– To je politička trgovina. Očito postoje dva modela razumijevanja kakvu državu želimo imati. Ne želim živjeti u državi u kojoj se odluke donose na temelju takve trgovine jer to nije javni interes. U javnom je interesu da se koriste prilikom biranja sudaca kriteriji. Ne može kandidat za ustavnog suca ovisiti o tome hoće li se prihvatiti izgradnja neke ceste. Tome demokracija ne služi. U ovom konkretnom slučaju smo čak imali puno goru situaciju jer je premijer htio ucijeniti oporbu tako da ona da “njezin” predsjednik države predloži predsjednika Vrhovnog suda, a da će HDZ od tri ispražnjena mjesta na Ustavnom sudu popuni dva. To je teška zlouporaba položaja i ovlasti i zadiranje u procese s kojima premijer ne bi smio imati baš nikakve veze.
Premijer je i predsjednik HDZ-a. Ne daje li mu ta stranačka uloga legitimitet u ovom procesu?
– Ne na ovakav način, osim ako ne želite da partija bira za sve ključne funkcije u državi. Po toj logici nam ni ne treba parlament – mogu se sve odluke donositi u kabinetu HDZ-a.
Ali “partija” djeluje kroz Hrvatski sabor.
– Ne djeluje – djelovanje kroz Hrvatski sabor podrazumijeva uvažavanje argumentacije druge strane, a vidimo da toga nije bilo. U tome i jest bit spora.
Traži se premijerova isprika prije dogovora po ovom pitanju.
– To sam ja zatražila.
Je li to inaćenje?
– Jest jer je moj zadatak da se inatim uime građana i da kažem da u procesu izbora ustavnih sudaca kada se odlučuje dvotrećinskom većinom premijer nema što tražiti, pa makar bio predsjednik stranke, i ne može se postaviti tako da kaže da je on probrao tri kandidata za izjašnjavanje, a ne bi li zadržao kontrolu nad Ustavnim sudom. Sve dok je tome tako, ne bih sudjelovala u pregovorima.
Smatrate li spornim da su u tom Ustavnom sudu i do sada bili političari, primjerice Mato Arlović? Kako su on, Ingrid Antičević-Marinović, Miroslav Šeparović ili Dražen Bošnjaković došli u Ustavni sud? Ne govorimo o nečemu s čime se po prvi puta susrećemo, zar ne?
– Glasala sam protiv izbora Bošnjakovića. Upozoravala sam prije izbora da za ustavne suce ne bismo smjeli birati političare. Bošnjaković je bio dvaput ministar u HDZ-ovoj vladi i zastupnik u Hrvatskom saboru. Kada su izabrani Davorin Mlakar, Josip Leko i I. Antičević-Marinović, koji nisu bili samo saborski zastupnici, nego i članovi Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav koji provodi selekcijski postupak kandidata, bila sam predsjednica Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa i u mom mandatu je to tijelo dalo smjernicu i uputu kojom se ti zastupnici upućuju da se izuzmu iz procesa rasprave i odlučivanja, da ne ispadne da glasaju sami za sebe. Već tada sam kritizirala to da se iz politike odlazi u tijela kao što je Ustavni sud. Moj stav je jasan – to nije dobro rješenje i ne doprinosi kvalitetnim odlukama Ustavnog suda.
Kako se Ustavni sud “razotkrio” kao “poluga HDZ-a”?
– U saborskoj raspravi sam navela nekoliko loših odluka Ustavnog suda. Spomenula sam da se prošle godine pojavio veći broj predmeta u kojima se preispitivala zakonitost provedenih lokalnih izbora te ocjena glasačkih listića. Tu su “HDZ-ovi” suci stali na jednu stranu, a oni koje je predložila oporba na drugu, čak i u predmetima gdje je iz dokaznog materijala bilo jasno da su izbori u toj sredini trebali biti poništeni. Spomenula sam i da je Ustavni sud odbio odlučivati o izmjeni zakona koji regulira provedbu lokalnih izbora. Istodobno je odbacio da odlučuje ustavnost HDZ-ove odluke da organizira doček hrvatske rukometne reprezentacije na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Ustavni sud koji ne želi obavljati svoju ustavnu zadaću praktički i nije pravi Ustavni sud. Uvijek se u takvim predmetima pojavljuju izdvojena mišljenja jednih te istih sudaca koji čuvaju instituciju i rade ono što su trebali raditi i drugi. Ako Vam trebaju konkretni dokazi zarobljenosti Ustavnog suda, ne trebate tražiti dalje od tih nekoliko predmeta. U proteklih nekoliko desetljeća je velik broj krajnje pogrešnih i promašenih odluka.
Zastupnik HDZ-a Josip Borić Vas je usporedio povodom toga što ne djelujete više kroz klub s bivšom zastupnicom Karolinom Vidović Krišto i predvidio Vam njezinu sudbinu marginalizacije. Kako gledate na to?
– To je bezvezna opaska. Ovo je moj drugi saborski mandat i dok traje bit ću jedna od najaktivnijih zastupnica, mada imam puno manje mogućnosti javljanja za riječ. Neću ulaziti u druge klubove, barem za sada. To ne znači da su moji odnosi s ostatkom oporbe s područja lijevog centra loši, dapače.
Zašto niste s kolegicom Ankom Mrak-Taritaš ušli u klub sa strankom Centar?
– Ovo što sam odabrala je dosljednije jer sam se sa strankom Centar bila razišla u nekim političkim planovima. Moram podsjetiti ipak i da sam nakon razlaza sa strankom Centar bila s njome dio istoga kluba u prošlom sazivu Hrvatskog sabora, dakle samo po sebi to nije problematično. Želim naprosto vidjeti što će se dalje događati i u kojemu političkom pravcu će se razvijati Nezavisna platforma Sjever.
