Depresivni poremećaj do 2030. bit će vodeći uzrok invalidnosti što govori o važnosti prevencije mentalnih poremećaja i promocije mentalnog zdravlja
Zbog izolacije, siromaštva i anksioznosti, već duže vrijeme, a
sada pogotovo uslijed pandemije koronavirusa, prijeti i
globalna kriza mentalnog zdravlja. Hrvatska nije izuzetak, s time
da primjerice Zagreb vuče dodatan teret s obzirom na potres, a
pred cijelom zemljom je i najmanje šest do sedam vrlo neizvjesnih
mjeseci.
No iako je priča o mentalnom zdravlju nešto prisutnija u
javnosti nego ranije, i dalje, kao što sustavno i kontinuirano
upozoravamo u tekstovima na RTL.hr, nedostaje prava dubina u
bavljenju njome na niz razina, uključujući i izostanak
usklađenosti niza javnih politika s onom zdravstvenom – pri čemu
valja još jednom podsjetiti da Hrvatska i dalje nema novu
Nacionalnu strategiju zaštite mentalnog zdravlja.
Tijekom razdoblja izolacije zabilježen je trostruki porast broja
osoba koje su prijavile ozbiljne poteškoće s depresijom i
anksioznošću, pokazalo je istraživanje sa Sveučilišta Sheffield u
Velikoj Britaniji, a međunarodni tim stručnjaka naglasio je i
regionalne varijacije u psihološkoj dobrobiti koje pokazuju da je
u socioekonomski ugroženijim područjima Velike Britanije
prijavljen teži stupanj depresije. Rezultati objavljeni u
časopisu Psychosomatic Medicine pokazuju, također, kako je
utjecaj pandemije na mentalno zdravlje bio posebno izražen kod
mladih i žena te nezaposlenih ili onih s niskim primanjima.
Kada je riječ o Hrvatskoj, valja svakako podsjetiti na
istraživanje koje je o psihičkim posljedicama pandemije
koronavirusa provelo 13 profesorica, asistentica i suradnica
Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu – poznatih i kao COVIDOVIH 13, a koje
je pokazalo da je svaki peti građanin ili građanka
osjetila depresiju, stres i anksioznost zbog krize izazvane
pandemijom koronavirusa.
S obzirom na to da je već niz istraživanja pokazalo da su
depresija i anksioznost bili utrostručeni tijekom vrhunca
izolacije, a pojedini liječnici tvrde i da propisuju 30
posto više lijekova protiv anksioznosti nego prije (iako struka
upozorava da s takvim tvrdnjama treba biti oprezan), jasno je da
će trebati biti uloženo mnogo truda u to da prebrodimo krizu
kojoj se ne nazire kraj, a u kojoj se svakodnevno prilagođavamo
novom režimu života uz nejasna pravila i izostanak
rutine koja nas inače štiti od neizvjesnosti.
Hrvatska i dalje čeka Nacionalnu strategiju zaštite mentalnog
zdravlja, a Stožer ignorira potrebu za psihologom u sastavu
”Otkad je sve ovo počelo, dogodilo su nam se velike stvari,
veliki stresovi kao što je pandemija, kao što je potres, ali i
neke male stvari kao što je jedno vrijeme bio nedostatak frizera,
činjenica da moramo stalno biti sa svojim ukućanima, da moramo
raditi online, da nam djeca idu u online školu – sve su to veliki
izvori stresa”, objasnila je jedna od COVIDOVIH 13, klinička
psihologinja Nataša Jokić-Begić, profesorica na Katedri
za zdravstvenu i kliničku psihologiju
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pod čijim
je vodstvom 18 studenata i studentica psihologije s FFZG-a
pokrenulo inicijativu ”Kako si?”
Istovremeno, ”u brojnim obraćanjima Nacionalnog stožera civilne
zaštite može se čuti preporuke o zaštiti fizičkog, ali ne i
mentalnog zdravlja građanki i građana. Iako je ovo možda bilo,
koliko toliko, razumljivo tijekom prvotnog suočavanja sa
situacijom u rano proljeće teško je razumjeti to da je i šest
mjeseci kasnije briga o mentalnom zdravlju zanemarena”, za
RTL.hr je upozorila klinička psihologinja i
psihoterapeutkinja Sena Puhovski iz Zagrebačkog
psihološkog društva.
Doc.dr.sc. Domagoj Vidović, specijalist psihijatar, zamjenik
ravnateljice Klinike za psihijatriju Vrapče, za RTL.hr je
potvrdio da su u Klinici tijekom epidemije COVID-19
zamijetili povećani broj osoba koji su potražili pomoć zbog
anksioznih i depresivnih tegoba, dominantno u okviru poremećaja
prilagodbe na novonastalu situaciju.
”Višemjesečno stanje stresa i potreba prilagodbe iscrpio je
adaptacijske mehanizme, a to onda rezultira razvojem psihičkih
tegoba. Već smo mjesecima pod pritiskom stalne ugroze, a u
Zagrebu je i potres pridonio pogoršanju psihičkog stanja opće
populacije. Kontradiktorne informacije o virusu i kliničkoj slici
kod oboljelih, prijeporima o potrebi nošenja maski, provođenju
mjera samoizolacije, potrebi socijalnog distanciranja,
rezultiraju konstantnim osjećajem neizvjesnosti i ugroženoj
temeljnoj sigurnosti što neminovno dovode
do pogoršavanja psihičkog stanja”, objasnio je
Vidović.
Napominje da je u tome i velika uloga medija:
”Potrebno je pronaći balans u načinu prezentacije vijesti,
izbjeći senzacionalizam i dominaciju negativnih poruka kako bi se
izbjeglo stvaranje osjećaja bespomoćnosti i besperspektivnosti.
Unutarnji osjećaji ugroženosti, neizvjesnosti, tjeskobe, nemira,
preplašenosti te krajnji osjećaj bespomoćnosti i
besperspektivnosti dodatno će se pogoršati ukoliko smo izloženi
dominantno nejasnim i negativnim porukama”.
Dosta je senazacionalizma: Na medijima je velika odgovornost
Uloga medija u prevenciji može biti velika, pozitivna i
učinkovita ako imaju na umu da su zastrašivanje i bombastičnost
kontraproduktivni u prevenciji. Mediji odgovornim izvještavanjem
mogu smanjiti stigmu i povećati vjerojatnost da ljudi potraže
pomoć.
Kada je riječ o onome dijelu pomoći koji uključuje i lijekove,
Vidović objašnjava da će sve ovo u konačnici
rezultirati porastom broja anksioznih i depresivnih
poremećaja, a time i većom stopom propisivanja psihofarmaka:
”Važno je naglasiti da je opasnija i dugoročno štetnija pojava
automedikacije u smislu nekontroliranog uzimanja anksiolitika,
alkoholnih pića ili drugih ilegalnih psihoaktivnih tvari. Iz
kliničkog iskustva znamo kako se nerijetko ovisnost o alkoholu
razvije na osnovi anksioznog ili depresivnog poremećaja metodom
samoliječenja”.
U prvoj fazi epidemije, pogotovo neposredno nakon potresa u
Zagrebu i okolici, pomoć su, kaže, više tražili “novi pacijenti”,
odnosno oni koji do tada nisu bili u sustavu psihijatrijske skrbi
uglavnom pod slikom akutnih kriznih reakcija.
Posebnu pozornost trebat će posvetiti djeci
i starijim osobama te osobama direktno pogođenim COVID-om 19
i potresom
‘Postupno se stanje počelo mijenjati i zadnjih nekoliko mjeseci
se podjednako javljaju i “stari” i “novi” pacijenti. Naši
“klasični” bolesnici, oni oboljeli od psihotičnih poremećaja se
obično u ovako stresnim situacijama stabiliziraju što smo
primjerice iskusili i za vrijeme Domovinskog rata. Kod njih se
stanje obično pogorša kroz nekoliko mjeseci, dijelom i zbog
otežanog pristupa medicinskoj skrbi i prekida kontinuirane
farmakoterapije”.
”Ovako prolongirano stanje intenzivne neizvjesnosti i ekonomske
krize nesumnjivo će ostaviti posljedice na mentalno zdravlja
populacije i u budućnosti rezultirati povećanim brojem mentalnih
poremećaja. Posebnu će pozornost trebati posvetiti posebno
vulnerabilnim skupinama – djeci, starijim osobama, osobama
direktno pogođenim COVID-om 19 i potresom”, istaknuo je Vidović.
‘Borba za mentalno zdravlje je duga utrka, više maraton nego
sprint, a rezultati su vidljivi tek nakon duljeg vremena. U tome
i leži jedan dio objašnjenja zašto su kampanje vezane uz
promociju mentalnog zdravlja medijski nezanimljive. Suvremeni
način života kojeg uvelike determiniraju konzumerizam, okrenutost
izvanjskom, želja za brzim rješenjima, nemogućnost odgode užitka,
osjećaj lake dostupnosti materijalnom i tjelesnom, površni
hedonizam nisu u suglasju sa strpljivim, upornim, sustavnim
metodama koje su osnova promocije mentalnog zdravlja”, napominje
Vidović.
Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja
Slična je situacija i s drugim preventivnim programima, kaže i
podsjeća na primjerice slab odaziv na preventivne
programe rane detekcije karcinoma dojke ili karcinoma debelog
crijeva.
Ističe da je mentalno zdravlje neizostavni dio suvremenog
poimanja zdravlja, a po nekim teoretičarima i njegov glavni dio:
”Svjetska zdravstvena organizacija je objavila predviđanje kako
će depresivni poremećaj do 2030. biti vodeći uzrok
invalidnosti, a to govori o važnosti prevencije
mentalnih poremećaja i promocije mentalnog zdravlja. To nije
samo pitanje psihijatrije, već i sustava odgoja i obrazovanja,
socijalne skrbi, pravosuđa i policije, a na neki način mentalno
zdravlje postaje i strateško pitanje svake pojedine zemlje”.
”U Hrvatskoj postoji veliko nasljeđe preventivne medicine koja
je, kao i u cijelom svijetu, izgubila korak za onom kurativnom.
Odgovornost je svake administracije, od lokalne do državne
razine, planirati, organizirati, financirati, ali i nadzirati
učinkovitost programa promocije mentalnog zdravlja”, istaknuo je
Vidović.
Porast broja registriranih mentalnih poremećaja posljedica je
niza razloga, objašnjava: ”Na neke od njih, poput povećane
ponude psihoaktivnih tvari, rastakanja obitelji kao temelja
razvoja zdravog pojedinca i negativnih promjena u društvu, možemo
i moramo utjecati, a na neke poput starenja populacija možemo
biti ponosni jer su rezultat poboljšane medicinske skrbi’.
Što se tiče navodnog porasta propisivanja lijekova, ali
i propitivanja i kritika da u cijelom mozaiku lijekovi,
koliko god potrebni, ne bi trebali biti jedino rješenje, Vidović
objašnjava da se psihofarmaci nešto češće propisuju, no
prema podacima HALMED-a taj porast nije izrazito velik.
Psihofarmaci su lijekovi kao i svi drugi
”Kada se psihofarmaci daju indicirano, sukladno kliničkoj slici
i primjereno dugo vremena oni nisu problem već rješenje, a
problem je nekontrolirano uzimanje psihofarmaka, alkohola ili
ilegalnih psihoaktivnih tvari”, ponavlja Vidović i upozorava:
”S druge strane, činjenica kako su psihofarmaci i njihovo
propisivanje pod posebnom pažnjom dio je stigme koja prati
psihičke bolesti, oboljele, psihijatrijske ustanove, ali i
psihijatriju kao struku”.
”Psihofarmaci su lijekovi kao i svi drugi
– antihipertenzivi, antilipemici, antidijabetici,
citostatici i vrijeme je da se tako počnu i doživljavati od
strane javnosti, ali i medija koji utječu na formiranje stavova.
Razvoj suvremene psihijatrije počeo je razvojem
psihofarmakoterapije i tu činjenicu treba akceptirati, a ukloniti
zazor od psihofarmaka”.
”U suvremenoj psihijatriji bolesnika se ne doživljava kao skup
simptoma već kao pojedinca sa svim njegovim psihičkim, tjelesnim,
socijalnim i duhovnim potrebama, a liječenje osim lijekova gotovo
bez iznimke uključuje psihoterapijske i socioterapijske metode”,
objašnjava Vidović i zaključuje: ”Širina svih raspoloživih
metoda liječenja omogućuju nam personalizirani pristup svakom
pojedinom bolesniku i stoga su i rezultati takvog pristupa
liječenju značajno bolji”.