Gledam tu sramotu političke vlasti Karlovca trideset i pet godina, vjerujte mi na riječ, čovjek naprosto poželi reći: Srušite već jednom to što još imate srušiti, sravnite sa zemljom ono malo što je preostalo, i napokon prestanite nas praviti idiotima
Predugo ovo traje. Ova sramota grada na četiri rijeke koji ne zna što bi sa bijelim granitnim zidom u svom najvećem središnjem parku. S mijene pa do Punog mjeseca, i tako trideset i pet godina. Čitavu vječnost prisiljeni smo gledati tu sramotu, tu hrpu ničega, pljesnivi bijeli kameni zid bez sadržaja. Tko snosi krivicu za tu simboličku dezinfekciju demokratskog karlovačkog ozemlja i nepoštivanje kulturne baštine?
Ako slučajni putnik namjernik šetajući karlovačkom promenadom zapita što predstavlja bijeli zid usred stoljetnog parka, odgovorit će mu se – Eh, pa to je „spomenik“, poklon gradu od nove demokratske vlasti nadahnute kulturom laži koja se devedesetih prošlog stoljeća tako uspješno zapelcala u Karlovcu pa je uz malu pomoć podivljalih dinamitaša i čekićara, pod okriljem noći, obesmislila javni prostor! Zastane li na čas, nezadovoljan odgovorom, osupnut onim što je čuo, putnik se može kladiti sa sto naspram jedan da će u drvoredu kestenova ugledati visokog čovjeka važna i zaposlena izgleda kako žurno obilazi grad. Kako i ne bi kad je grad kojemu je na čelu pretvorio u veliko gradilište. Sve dotrajalo i urušeno u gradu se obnavlja – dobro, ne baš sve, npr. srušeni spomenik.
Na prvi pogled čini da se u njemu dostojanstvo gradonačelnika sjedinjuje s onom vrstom samozadovoljstva koje se može susresti samo kod čovjeka koji pobjeđuje na izborima. No putnika namjernika u naš grad uskoro će se neugodno dojmiti njegov izraz ushićenja i umišljenosti pomiješan s nečim ograničenim i tupim. Osjetit će da se darovitost tog čovjeka ograničava na to da vrlo točno naplaćuje što mu stranka na vlasti duguje, a da što kasnije ili nikada ne plaća ono što duguje nama, posramljenim stanovnicima Karlovca, velikoj većini onih koji za njega i njegovu stranku nisu glasali.
A ima se što platiti, itekako ima i treba platiti. Formalno udružen s ekipom sebi sličnih iz gradske vlasti desetljećima provode teror nad pamćenjem Karlovčana uvjeravajući nas da spomenika ustvari nije trebalo ni biti, tako sljubljeni postojano rade na njegovom daljnjem urušavanju, negiranju, osporavanju i omalovažavanju.
Svi znamo da kameni ostaci u sred gradskog parka predstavljaju bolni podsjetnik na nekada monumentalni spomenik, koji je na desetu godišnjicu oslobođenja Karlovca, 6. maja 1955. osmislio Vanju Radauš i posvetio palim borcima, njih 915 i žrtvama fašističkog terora, njih 1.825 s područja Karlovca. Spomenik je bio izraz temeljne ljudske potrebe za slobodom i dostojanstvom, a simbolizirao je pokret otpora koji su predvodili partizani. Na kamenom postolju bilo je pet brončanih figura radnika, a s druge strane bio je lik žene koja drži lovorov vijenac.
Upravo zbog tog vijenca spomenik je miniran pred kraj 1991. a „nepoznati“ počinitelji nikada nisu otkriveni. Naime, lovorov vijenac otkada je svijeta i vijeka predstavlja drevni simbol pobjede, slave, časti i besmrtnosti. I u tome je problem, zbog toga je devastiran, jedino i isključivo zbog toga.
Karlovac je oslobođen 6., a 9. svibnja 1945. oružje je zašutjelo, fašisti su pobijeđeni u cijelom svijetu. Treba li danas, nakon što je njihova ideologija bila uzrok ogromnih strahota, podsjećati da je za onoga koji je kao vojnik preživio borbe na ratištima, za one čiji su domovi bili opustošeni, ti datumi bili u pravom smislu te riječi – oslobođenje. Još više, pobjeda partizana , slavna i časna, bila je presudna za oblikovanje moderne Hrvatske. Za neke koji su bili njihovi žestoki protivnici, a danas vole nositi crne košulje, 6. i 9. svibanj je bio, i ostao, smak svijeta.
I dok je antifašistički doprinos partizan bio i ostao međunarodno priznat kao neupitna povijesna činjenica novi „prosvjetitelji i mesije“ otpor fašističkom zlu tumače kao put koji je vodio u Jugoslaviju i komunističku diktaturu. Nova interpretacija povijesti, provedeno po diktatu vlasti koja je uspostavljena 1990, jednu je poluistinu-polulaž samo zamijenilo drugom, koja je od prve gora samo po tome što potpuno negira princip uzroka i posljedice.
Umjesto da 6. svibnja slavi Dan oslobođenja Karlovca politička vlast odbija to učiniti budući gradonačelnik smatra da: ….“ Mislim da sam više puta kazao i, na koncu, fizički pokazao, kada je antifašizam u pitanju da nemam nikakvih dilema. … niti antifašisti, niti bilo tko ne mora se slagati, ali mislim da može prihvatiti da je komunizam ostavio zaista veliku mrlju na antifašističkoj borbi i zato dijelim antifašizam i komunizam“.
O logičkoj, pravnoj i metodološkoj ispraznosti izrečene tvrdnje suvišno je trošiti riječi, jer naprosto ne postoji prepreka koja bi bila u stanju zaustaviti razarajuću moć gluposti. Umjesto da gradska vlast položi vijenac ona nam nudi objašnjenje. Skriva se iza „konteksta“. Ona osuđuje ustaštvo, ali relativizira antifašizam. Sofisticirana operacija. Povijest se ne briše, „raščlanjuje“ se. Pa nam, kao da baš svi imamo magareći uši, tumači i ovakve „neuke“ poučava. A tu nestaju kriteriji. S njima i moralni sud. Ne treba nas stoga čuditi što nije sramota ne obilježiti Dan oslobođenje grada kojem ste na čelu, a još manje što se ne želi obnoviti spomenik. I tako smo bježeći iz totalitarizma upali u vlastiti totalitarizam.
Ljudi koje vode naš grad, nažalost nisu u stanju jasno razlikovati narodnooslobodilačku borbu od političkog sistema koji je uspostavljen nakon rata i nanio nekim našim sugrađanima rane koje su i danas nezacijeljene.
Imam razumijevanja za takovo njihovo ponašanje, doista imam, naime, dilema gradske vlasti je zapravo tipično isusovska: Tko može da se baci kamenom a da je siguran da je sam očišćen od grijeha mediokritetstva?
Ne stvaramo li mi, građani Karlovca, svojom glasnom šutnjom, sredinu koja podstiče mediokritete pa nam se dogodi da ljudi koji se uz pomoć stranačke mašinerije dokopaju vlasti na ideale odmahuju rukom prepuštajući ih drugom ali ne gube osjećaj za vlastiti komfor. Ako sam u krivu zašto onda gospodo iz gradske vlasti ne obnovite spomenik koji su pod okriljem noći vaši rušilački nastrojeni „umjetnici“ devastirali? zašto barem protokolarno, bez fige u džepu, ne obilježiti 6. svibanj, a onda i 9. svibanj – Dan pobjede nad fašizmom.
Dokažite nama, građanima ovoga grada, da imamo pravo živjeti bez tiranije osrednjosti, da imamo pravo na postojanje kritičkog promišljanja, da nam život ne izgleda kao da ga stalno živimo na ivici podaničkog funkcioniranja i da imamo pravo stremiti nečemu boljem.
Što tomu nije tako ne krivim karlovačku vlast, a ponajmanje prvog čovjeka Grada. Štoviše, on i oni su u toj priči potpunoma nebitni. U Holywoodu kada se dodjeljuje nagrada Oskar, onda postoji nagrada za sporednu ulogu, ali nema Oskara za sporednu režiju. Gradonačelnik je u priči oko spomenika sporedni režiser jednog tragikomičnog tumačenja prošlosti. Trudi se silno pokazati da on to nije, u biti on to jeste”.
Blago rečeno mislim da kompetencija gradske vlasti nije dovoljna da bi bila u stanju samostalno provela u djelu obnovu spomenika. Da bi netko proveo obnovu, mora imati stvarnu političku moć, a svi dobro znamo da se ona nalazi u „vertikali vlasti“, narodski rečene u „centrali“. Naša gradska vlast samo poslušno i bespogovorno izvršava diktate koji dolaze s vrha vertikale.
Ima jedna stvar koju svi mi moramo razumjeti, bilo to nama drago, li ne, četiri godine okupacije, terora, poniženja, sijanja smrti….6. svibnja sve je to završilo. Karlovac je ponovo slobodan. Zahvaljujući partizanskom pokretu i snažnom otporu narodnooslobodilačke vojske. I vi bi sve to zaboravili, prebrisali, obezvrijedili.
Kakvi ste vi to ljudi koji želite voditi jedan predivan grad a ne poštuje svoje osloboditelje i svoju ponosnu, pobjedničku prošlost? Karlovčani 6. svibnja NE slave ideologiju, zar je to tako teško razumjeti? Zar niste svjesni da svojim upornim izbjegavanjem da spomenik obnovite, da kukavički ne želite položiti niti vijenac, iza sebe ostavljate putridni vonj koje će buduće generacije godinama osjećati.
Gledam tu sramotu političke vlasti Karlovca trideset i pet godina, vjerujte mi na riječ, čovjek naprosto poželi reći: Srušite već jednom to što još imate srušiti, sravnite sa zemljom ono malo što je preostalo, i napokon prestanite nas praviti idiotima.
