Istaknuti infektolog preminuo je boreći se za tuđe živote
U Bosni i Hercegovini u petak je potvrđeno nešto manje od 1200
novih slučajeva zaraze koronavirusom, a umrlo je čak 53 ljudi.
‘Pao je jedan od nas’
Da je epidemiloška soituacija u BiH ozbiljna, svjedoči i
činjenica da to zemlju drži pri vrhu popisa europskih država s
najvećim brojem umrlih od Covida na 100.000 stanovnika.
Svemu pridonose i potresne priče liječnika iz BiH među kojima je
i ona dr. Nermina Salkića. On je na svojem
Facebooku podijelio status u kojem navodi da je
preminuo njegov kolega, istaknuti
infektolog dr. Jovan Petković u bolnici Klinike za
zarazne bolesti u Tuzli i to zbog posljedica zaraze
koronavirusom. Petković se za vrijeme pandemije borio za ljudske
živote, ali nažalost je i sam podlijegao bolesti.
Potresan status doktora Saklića prenosimo u
cjelosti.
“Danas je preminuo naš kolega, infektolog, otac,
suprug…preminuo od Covida-19. Preminuo jer je radio svoj posao,
spašavao živote onih koji su se zarazili tuđim nemarom, ali i one
koji su se zarazili svojim nemarom, neznanjem, bahatošću…
Neki dan čitam na komentarima na nekom portalu kako pojedini od
ovih zadnjih, bahatih, opasnih po sebe i druge, opasnih po
društvo komentarišu kako bi medicinski radnici ‘trebali da
pocrkaju u ovim odijelima, jer ionako ništa ne rade, a
sami su birali poziv’.
Pa jesmo birali…ali ne OVO…
Poznajem bolest, poznajem sivo, koščato lice smrti. Gledao sam je
u oči, gledao sam je dok kosi druge, dok uzima moje najbliže, čak
sam ponekada kao ljekar uspijevao i da joj otmem dušu ili dvije,
na kratko ili na duže. Mi, zdravstveni radnici smo navikli na
nju, dio je posla i ništa bolje ne opisuje taj naš stav nego onaj
citat iz Igre prijestolja – ‘Što kažemo Bogu Smrti? Ne
danas! Ne danas!’
Ali ne mogu i nikad neću moći da se naviknem na uzaludnu,
bespotrebnu, preventabilnu smrt. Smrt koja se mogla spriječiti,
nije morala da se desi. A ovo je ta situacija – da je njih više
držalo distancu, da je više njih nosilo masku, da je manje njih
sjedilo po raznoraznim feštama uz višak ića i pića, manje bi bilo
oboljelih, ne bi ovako dugo i intenzivno trajalo, a nas je tako
zastrašujuće malo i tako smo umorni. Posebno umorni od uzaludnih
smrti, poput ove – iako ova više pogađa, neću lagati, jer je pao
jedan od nas.
I tako, biće sigurno onih koji će možda ovo što ispade iz mene
loše primiti, komentarisati, a iskreno, šta me briga, kako reče
neko mudar, vrijeme je pametni prestanu svojim ćutanjem štediti
osjetljiva osjećanja onih manje pametnih, ionako smo od aplauza
svako veče u 20 sati prebrzo dogurali do ovoga sada, za šta ne
postoji pristojna riječ u ljudskom vokabularu. Ako se pak, makar
jedno opameti i počne da shvaća ozbiljno ovo sa čime se nosimo,
biće dosta.
Sutra je novi dan i sutra opet moje kolege i kolegice i moja
malenkost idemo da kažemo Bogu Smrti ‘Ne,danas!’”
Bez jednog od nas…