Jelku Glumičić su svi upoznali kao velikog borca za ljudska prava i to ne samo u Karlovcu, nego širom RH o čemu govore i mnogobrojne nagrada (bila je nominirana i za Nobelovu nagradu za mir).
U 79. godini života napustila nas je Jelka Glumičić. Preminula je
u karlovačkoj bolnici, od posljedica zaraze koronavirusom. Rođena
je 08. studenog 1941.godine u Netretiću, u skromnoj seljačkoj
obitelji. Kako je oduvijek bila borac u svemu, tako je i uz rad
uspjela završiti Ekonomski fakultet u Zagrebu.
Jelku Glumičić su svi upoznali kao velikog borca za ljudska prava
i to ne samo u Karlovcu, nego širom RH o čemu govore i
mnogobrojne nagrada (bila je nominirana i za Nobelovu nagradu za
mir). Cijeli svoj život podredila je borbi za ljudska
prava pa je logičan slijed njezinog rada bilo osnivanje 1993.
godine Odbora za ljudska prava Karlovac nevladina organizacija sa
svega nekoliko članova, a u cilju zaštite i promocije ljudskih
prava svih građana, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku,
spolnu ili drugu pripadnost. U svom radu aktivno su se zalagali
protiv militarizacije društva, poticali inicijative građana i
njihovo pravo na samoorganiziranje u izgradnji autonomnog
civilnog društva, te kontinuirano radili i na promoviranju
tolerancije i ljudskih prava kroz organiziranje javnih tribina,
radionica, press konferencija i obilježavanja svjetskih priznatih
dana, kao što su Međunarodni dan ljudskih prava, Međunarodni dan
protiv fašizma i antisemitizma, Dan žena, Dan izbjeglica…
Jelka Glumičić je bila i počasni član Udruge slijepih, a aktivna
članica je bila i Društva esperantista Hrvatske te je promovirala
esperant u Karlovcu. Naravno treba naglasiti da je i veliki
utisak ostavila u svom radu u antifašističkim udrugama.
Mogli bi u nedogled nabrajati sva dobra dijela koja je Jelka
Glumičić učinila za mnoge ljude, nikada ne gledajući osobnu
korist. Ali ono što ćemo zauvijek pamtiti mi koji smo je imali
prilike s njom surađivati, a prije sve i učiti od nje su njezine
riječi što za nju znači izgradnja mira:
“Spašavanje ljudskosti u sebi i drugima. Univerzalnost i
nedjeljivost ljudskih prava pretočiti s papira u stvarnost. Ne
biti neosjetljiv na patnje drugih. Biti na strani siromašnih,
poniženih i obespravljenih. Pomagati svaki dan, u svakoj prilici.
Biti dobar čovjek. Znati čitati između redaka. Gledati
srcem. Slušati srcem, jer čovjek – to su oči i
srce.
Mir za mene nije samo odsustvo rata. To je stanje svijesti, kao
što je nenasilje proces učenja, način života. Mir se stječe radom
malo po malo. Mir nije individualan čin. Ne može mir napraviti
jedan čovjek, sam za sebe. Mir se gradi zajedničkim nastojanjima
većine, a za to je potrebno znanje. Čvrsto vjerujem da je bolji i
sretniji svijet moguć Smatram da ljudska prava nisu dar
vladajućih – onih koji imaju vlast i moć. Kroz rad na ljudskim
pravima dobila sam trajan osjećaj svrhovitosti, ispunjavajuće
iskustvo ljudskosti, a to je u ovom « treperavom i čudesnom
svijetu» što bi rekao pjesnik nešto neprocjenjivo vrijedno. Znam
da ću na tom putu ostati do kraja života.”
I stvarno je ostalo na tom putu do kraja svog života.
Jelka Glumičić je zaslužila da se od nje oprostimo komemoracijom
i da ispričamo priču o toj velikoj ženi i o svim njezinim
djelima, ali to ćemo radi trenutačne cjelokupne
situacije ostaviti za malo bolja vremena, jer Jelku sigurno
nećemo zaboraviti i mnogi od nas će nastaviti svoj rad putevima
koje je ona stvorila prije nas.
Marina Novaković Matanić