Ako je ikakve koristi od domoljubne koreografije na za SDP
neuobičajenom recentnom skupu u zagrebačkom Domu sportova, onda
to nije samo simbolično dokidanje četvrtstoljetnog monopola jedne
političke opcije na hrvatstvo kako se to zadnjih dana piše. Prava
je poanta dokazivanje banalnosti mahanja zastavama i držanja ruke
na srcu dok svira himna.
Što sad kad i druga strana maše zastavama (dapače, s još više
hrvatskih zastava) i stavlja ruku na srce s još širim osmjehom
nego kad to čine HDZ-ovci? Natjecat ćemo se u broju i veličini
zastava i gledati stoji li ruka onako originalno na srcu ili
patvoreno i tako mjeriti razinu hrvatstva? Ne, sad kad to više
nije pitanje, morat će se mjeriti političare i političke stranke
po nečem drugom. Po onome tko je manje korumpiran, tko manje
krade, tko je radišniji, skromniji i sposobniji. Mahanje
zastavama je fenomen koji baš ništa ne znači bez konkretnih djela
i etičko-svjetonazorske ispravnosti. Baš kao što zapravo ništa ne
znači ići redovito u crkvu, križati se, pričešćivati i
ispovijedati, a živjeti u neskladu s deset božjih zapovjedi. To
nije vjera, to je bijedna mimikrija.
U toj čudnoj atmosferi poništavanja uobičajenog hendikepa
hrvatstva s kojim je SDP ulazio u predizbornu utakmicu dočekali
smo i predizborni skup HDZ-a u Karlovcu. I ta čudna atmosfera kao
da je HDZ i HDZ-ovce ostavila zbunjene. Sjećamo se euforičnih
skupova punih energije, samopouzdanja, vatrenih govora i
nasmijanih lica iz doba Sanadera kad je ovaj dobar motivator,
sposobni političar i sjajni govornik, ali nažalost i teški
kleptoman držao u transu ljude ispred sebe, uvjeravao ih u
neupitnost pobjede, zabavljao ih i nasmijavao ismijavanjem
inferiornih protivnika. Ovo u petak u Sportskoj dvorani bio je
neki drugi HDZ. U publici uglavnom stariji ljudi i malo onih koje
bi se dalo prepoznati, atmosfera daleko od pobjedničke, više
zabrinutih nego razdraganih. Kao da je publici i govornicima
netko oteo omiljene igračke iz ruku. I jest na neki način, taj
skup SDP-a u Domu sportova kao da je učinio izlišnim pretjerano
mahanje zastavama, a višemjesečno približavanje SDP-a i
koalicijskih partnera HDZ-u do izjednačavanja u anketama natjerao
je i Karamarka da promijeni retoriku koju vjerni HDZ-ov glasač
voli čuti. Prije samo šest mjeseci u svom svojevrsnom političkom
manifestu u tjedniku Globus Karamarko se obračunavao s “crvenim
vragovima”, djecom komunizma, udbašima, ostacima jugoslavenstva,
zazivao lustraciju. Pokazalo se da prosječnog hrvatskog čovjeka
te teme više ne zanimaju odveć i da od njih nisu ni sitiji ni
bogatiji, pa je Karamarko i u Karlovcu uglavnom govorio o
ekonomiji, odnosno čitajući s blesimetra kao da ga to ne zanima,
a i hardcore HDZ-ovi navijači na tribinama su reagirali slično,
dolazivši na svoje samo kad je Karamarko spominjao prvog
predsjednika HDZ-a i Hrvatske Franju Tuđmana i njegov nauk. I tu
je Karamarko reterirao u bitnom u samo pola godine. U spomenutom
razgovoru za Globus rekao je kako je Tuđman bio naivan kad je
forsirao politiku hrvatske pomirbe. U Karlovcu je pak
specificirao kako se HDZ vraća Tuđmanovom nauku i u dijelu
pomirbe. Ne samo da je Karamarko u kratkom roku promijenio
ideološku retoriku, promijenio je i onu ekonomsku. Nedavno je
Hrvatima najavljivao “dolinu suza” misleći na nužnost teških
reformi. Na njegovu nesreću, poslije tri godine beznađa i
glavinjanja Vlade Zorana Milanovića, u zadnjoj godini mandata
Vladi se ili posrećilo ili se potvrdilo ono što su tupili tri
godine da čiste nered koji je za sobom ostavio Sanader i da će
rezultati doći. I došli su, pa se još Milanović iz bahatog,
poluzainteresiranog političara ograničenih dosega pretvorio u
odlučnog državnika koji je povukao priličan broj konkretnih mjera
u zadnjih godinu dana, zaratio s bankama, postavio čvrsto prema
Mađarima i Srbiji. I naravno, počeo “mahati” hrvatskom zastavom
na skupovima koji su na razini one energije, optimizma i
samouvjerenosti koju je nekad širio Sanader među svojim članstvom
i izbornom bazom. U toj situaciji Karamarku je osim hrvatstva,
izbijen još jedan argument, i o “dolini suza” više nije moglo
biti ni riječi. Zamijenila su ih obećanja i projekcije od kojih
su neke na rubu čarobnjaštva. Recimo, ona izrečena u Karlovcu
kako želi da Hrvatska 2050. ne završi na 3,7 milijuna stanovnika
kako predviđaju demografi, nego da ima 5 milijuna stanovnika.
Stvarno? I onda je svizac zamotao čokoladu.
Lokalni HDZ-ov šef Damir Jelić, mogući ministar i sigurni
saborski zastupnik, govorio je u sličnim kategorijama, između
ostalih uobičajenih i manje uobičajenih predizbornih retorzija
rekao je kako HDZ “nudi ono što ne mogu nuditi oni koji ne nose
Hrvatsku u srcu na istinski hrvatski način, a to je nada.” Njega
nije dala zbuniti nova domoljubna retorika političkih protivnika,
on dogmatski zna da oni koji nisu s njima ne nose Hrvatsku u srcu
na istinski hrvatski način, što god mu ta uvreda, dovraga,
značila. Eh, mi koji nismo s njima odgovaramo mu starom mudrošću,
slavnom rečenicom velikog filozofa Francisa Bacona; nada dobar
doručak, a loša večera. Nakusali smo se mi nade za večeru s
HDZ-om previše puta.