Iako se ne može reći da se ništa ne radi, veliki dio karlovačkog starog centra podsjeća na te gradove, prije nego što su do kraja ovim potresom zgaženi.
Devastirana povijesna jezgra grada Karlovca svima nam je posebna
“rak rana” a svaka diskusija o razvoju grada počinje i završava
upravo na pitanju – kad će konačno Zvijezda biti obnovljena?
Zanimljiv je osvrt na život u karlovačkoj “starogradnji” iznio
naš sugrađanin Radovan Bjelajac čija obitelj 77 godina živi u
kući na Korzu, odnosno Perivoju. Kao i brojne druge stanari u
Zvijezdi i “podgrađu” zanima ga može li se osmisliti jedinstveni
model pomoći u obnovi kuća, ne samo onih javnog karaktera nego i
privatnih u kojima ljudi žive.
Njegov osvrt prenosimo u cijelosti…
Zadnjih, eto skoro će biti trideset godina, kada se postavlja
pitanje uplitanja javnog u privatno, mi slušamo istu priču; da je
to vrijeme prošlo, ovo je demokracija, kapitalizam, gotovo da si
stigmatiziran socijalizmom, iako je odnos zajednice i pojedinca
nešto što je moralno, etičko, pravno i općenito kulturološkoj
pitanje – oduvijek. A najgore od svega je, a to svi svjedočimo i
hajde da se više ne lažemo, što se paralelno s tim “pranjem ruku”
od obaveza zajednice prema pojedincu, događao bestidan upliv
privatnog u javno, koji se gotovo etablirao kao princip samog
funkcioniranja zajednice.
Karlovac je grad koji, nažalost, spada u onu skupinu gradova čiji
stari, ishodišni prostor i objekti ne mogu opstati samostalno. Za
razliku od priobalnih gradova, čije stare jezgre su značajan dio
turističke ponude pa time generiraju ozbiljne ekonomske interese,
kontinentalni gradovi, osim Zagreba, bez neke dobro promišljene
politike i plana, u ovom kontekstu nemaju šanse.
Ovaj potres je razgolitio našu realnost. Prolazio sam ljetos kroz
Glinu i Petrinju na putu za Kostajnicu. Bio je sunčan dan, ali ni
dva sunca ne bi pomogla da se skrije depresija i tama koja je te
gradove zlokobno prigrlila.
Iako se ne može reći da se ništa ne radi, veliki dio karlovačkog
starog centra podsjeća na te gradove, prije nego što su do kraja
ovim potresom zgaženi. Očito je dakle da se ne radi dovoljno,
odnosno da sustavne procjene i plana nema. Problem je ozbiljan i
kompleksan.
Za mene, grad je prije svega zajednica ljudi. Kao što nemam
dvojbe da je civilizacijski standard da zajednica treba brinuti i
pomagati nemoćne, jednako tako nemam dvojbe da grad treba pomoći
svom starom ishodištu, ukoliko ono ne može opstati samo.
A u Karlovcu ne može. Cijene stanova u takvim kućama su barem
duplo niže. Mahom se radi o velikim stanovima i malom broju
stanara, a kojima je u baštini ostala nekretnina koja je
višestruko skuplja za održavanje od modernijih,
armirano-betonskih zdanja. Nesigurnija također. Nitko se ne želi
useliti u takve stanove jer im predstoji konstantno i veliko
ulaganje, pad vrijednosti, kao i briga i život u strahu od
vlastitog dimnjaka. Začarani krug propadanja; one će se prazniti
i nakon toga ubrzano propadati. Hoće li potres u jednom trenu
dovršiti taj proces ili će se tren izdužiti u vremenu, svejedno
je. Ako se ništa ne promijeni, to je neminovno. Baš kao što je
neminovno da će jednog dana opet biti potres…
A ako nekome neminovna propast Zvijezde i njenog Predgrađa kroz
desetljeća koja slijede, nije dovoljan razlog na reakciju i ako
se brine da će biti povrijeđeno načelo jednakosti i taj famozni
princip neuplitanja javnog u privatno, dajem na razmišljanje
vlastiti slučaj; 77 godina moja obitelj živi u jednoj takvoj
staroj kući izgrađenoj na Perivoju/Korzu oko 1862. god., voljom i
sredstvima Nikole Vranyczanyja. I pokojna profesorica Šašel čiji
je otac kupio kuću, kao i moj djed koji je pak od nje kupio stan
u kući, kao i svi ostali susjedi, kroz desetljeća su izdvajali
sredstva za stambeni fond, kako se to već u bivšoj državi radilo.
Iz tih fondova, dijelom barem, gradio se grad. Mnoge
armirano-betonske zgrade, čiji će stanari prelaskom na tzv.
tržišno gospodarstvo i privatno vlasništvo kao okosnicu
kapitalizma, dobiti priliku iste stanove otkupiti za nekoliko
tisuća tadašnjih maraka. I to je, da se razumijemo, sasvim u
redu.
Ali, osim manjeg broja nacionaliziranih, većina stanova u starim
kućama je cijelo vrijeme bilo i ostalo privatno, dijelivši
sudbinu u istom fondu s modernim, društvenim građevinama. Nešto
zbog ideoloških razloga (gradio se i Novi Zagreb i Novi Beograd,
ali upoznat sam jedino s karlovačkim slučajem takve mjere
tendencioznosti, da se pored postojećeg i sasvim pristojnog i
lijepog centra ili središta, novoizgrađeni kvart naziva i uopće
osmišljava kao “Novi Centar”(!?)), ali više zbog ekonomske logike
(jer je jeftinije izgraditi novo nego održavati staro), stari je
dio grada došao do stanja u kakvom jest.
No sada, kada društvenog ili javnog vlasništva nad stambenim
nekretninama više nema, mi se kao “vraćamo” na princip privatnog
vlasništva i samostalne brige o nekretnini. Pa mi smo cijelo
vrijeme imali privatno vlasništvo! Samo za razliku od vlasnika
kuća na selu recimo, koji su znali da sami moraju održavati svoje
objekte, mi smo bili u javnom sistemu i učestvovali izgradnji
grada i multipliciranju stambenih prostora, otpornih na potrese i
druge elementarne nepogode, kao i na ubrzano propadanje, a kojemu
su pak naše zgrade izložene. A sada smo ostavljen sami sebi. Više
nismo “javnost”, sada smo odgovorna “privatnost”. Znajući da se
privatizacijom stanova iz samo jednog nebodera (naravno ukoliko
se ne krade), može statički osigurati i učiniti pristojnom cijela
jedna od starih ulica po kojima svi volimo šetati, osjećaj
nepravde je još i veći.
Dužnost grada ili javnosti oko brige za stare kuće Zvijezde i
Predgrađa nije samo emocionalna, humanistička, estetska ili
arhitektonska. Dužnost je, eto stjecajem prošlih zbivanja –
sasvim stvarna. Brinite s nama, jer mi jednostavno ne
možemo sami…