Važno je imati na umu da korelacija nije uvijek jednaka uzročno-posljedičnoj
Novo istraživanje provedeno u Španjolskom nacionalnom centru za
istraživanje raka (CNIO) u suradnji s Poljskom bolnicom
COVID-IFEMA otkrilo je da su se pacijenti koji su razvili
ozbiljnije i teže posljedice zaraze Covidom-19 imali skraćene
telomere.
Što su telomeri i kako štite DNA?
Telomeri su kratki ponavljajući sljedovi nukleotida koji se
nalaze na krajevima DNA molekula. Sastoje se od TTAGGG sljedova
baza ponovljenih i do nekoliko tisuća puta. Osnovna funkcija
telomera je zaštita DNA molekule od oštećenja i održavanje njene
stabilnosti tijekom procesa staničnih dioba. Prilikom diobe
stanica i replikacije DNA zbog nemogućnosti djelovanja enzima
replikacije (RNA polimeraza) na krajnjem području telomera, nova,
replicirana DNA koja nastaje je znatno kraća od početne molekule.
Kao posljedica, genom svake novonastale stanice je kraći za
nekoliko desetaka parova baza sa područja telomera, te nakon niza
uzastopnih dioba DNA prestaje biti zaštićena. Takvu molekulu
stanica prepoznaje kao oštećenu, prestaje s diobom, postepeno
usporava metabolizam i ulazi u stanje mirovanja, prenosi
IFLscience.
Ukratko, telomere su specifične DNA-proteinske strukture koje se
nalaze na oba kraja svakog od naših 46 kromosoma, a smatraju se
“zaštitnim kapicama”. Telomeri pomažu u zaštiti DNA na kromosomu,
a time i telomeri postaju sve kraći kako starimo. To je također
razlog zašto se bolesti s podlogom DNA – poput raka –
vjerojatnije javljaju u starijoj dobi, jer kad ti telomeri
postanu kraći, manje su sposobni zaštititi DNA i može se dogoditi
više pogrešaka. Sada su znanstvenici pod vodstvom dr. Marije A.
Blasco iz CNIO-a u časopisu Aging objavili novi rad koji sugerira
mogućnost postojanja veze između kraćenja telomera i
Covida-19.
Bez obzira na dob, najteže bolesni imali su najkraće
telomere
Autori studije napisali su u časopisu: “Vidjeli smo da je čest
izvor infekcije SARS-CoV-2 indukcija fibroze sličnih fenotipova u
plućima i bubrezima, što sugerira da virusna infekcija možda
iscrpljuje regenerativni potencijal tkiva”. Fibroza pluća nastaje
kada stanice u plućima podliježu dugotrajnom oštećenju i smanjuju
svoj regenerativni kapacitet dok se tkivo ožiljka počinje
stvarati. To rezultira krutim plućnim tkivom i otežava disanje,
što je uobičajena klinička slika u bolesnika s teškim Covidom-19.
“Kad sam pročitala da su alveolarni pneumociti tipa II bili
povezani s Covidom-19, odmah sam pomislila da bi mogli biti
uključeni telomeri”, rekla je dr. Maria A. Blasco, vodeća
autorica studije, u priopćenju za javnost.
Studija je napravljena na 89 pacijenata (61 žena, 28 muškaraca)
koji su primljeni u bolnicu IFEMA u Madridu. Svi su pacijenti
imali različitu težinu Covida-19, neki su bili vrlo blagih
oblika, dok su neki bili vrlo akutne i teške patologije
Covida-19. Uzimajući u obzir dob pacijenata i činjenicu da se
telomeri normalno skraćuju što ste stariji, istraživanje je
pokazalo da postoji snažna korelacija između pacijenata s kraćim
duljinama telomera i njihove ozbiljnosti Covida-19. Bez obzira na
dob, najteže bolesni imali su najkraće telomere. Ako hipoteza
istraživanja vrijedi, sugerira da kraći telomeri mogu pridonijeti
smanjenoj sposobnosti pluća da se regeneriraju i uzrokovati
ozbiljnije patologije COVID-19.
Bitni za buduća istraživanja
Istraživači su također otkrili da su žene u istraživanju u
prosjeku imale duže duljine telomera u usporedbi s muškarcima.
Kako u budućnosti ovo riješiti? “S obzirom na to da telomeraza
kratke telomere može opet proizvesti, kao s obzirom na to da smo
u prethodnim studijama pokazali da aktiviranje telomeraze ima
terapeutski učinak na bolesti povezane s kratkim telomerima,
poput plućnih fibroza, primamljivo je nagađati da bi ova terapija
mogla poboljšati neke od patologije koje ostaju kod bolesnika s
Covidom-19 nakon prevladavanja virusnih infekcija”, rekli su
znanstvenici.
Važno je imati na umu da korelacija nije uvijek jednaka
uzročno-posljedičnoj. Ipak, ovo je istraživanje pokazalo da bi
telomeri mogli biti važni za ozbiljnost Covida-19, te da bi na
horizontu možda postojale terapijske mogućnosti koje bi mogle
riješiti u budućnosti.