Suđenje u slučaju silovanja u Hrvatskoj u prosjeku traje još 20 mjeseci, no u nekim slučajevima od prijave do pravomoćnosti prođe i 15 godina
Od djetinjstva je maštala o karijeri liječnice i njezin je san
polako postajao stvarnost, sve dok nije stigla u riječki KBC.
Horor koji je tamo proživljavala godinama – DORH je opisao u
optužnici za spolni odnos bez pristanka, no gotovo tri godina
kasnije – ta optužnica i dalje nije ni potvrđena ni odbačena.
A tek ako se potvrdi kreće suđenje koje u slučaju silovanja u
Hrvatskoj u prosjeku traje još 20 mjeseci, no u nekim slučajevima
od prijave do pravomoćnosti prođe i 15 godina. A silovatelji? U
prosjeku dobivaju manje od trećine maksimalno propisane kazne, a
nekad i rad za opće dobro…
“Osjećam se da je zaostatak od 3 godine skoro od kada je to
trebalo krenuti i od te prijave, jednostavno samo iščekujem zašto
je taj zaostatak i dalje se povećava…”, kaže Iva.
“Psihičko, verbalno, fizičko i seksualno zlostavljanje”
Ispričala nam je ovo prije 2 godine. Riječanka, zvat ćemo je Iva,
bila je specijalizantica kirurgije u riječkom KBC-u. Tada je
čekala ishod kaznenog postupka koji je protiv dvojicu nadređenih
liječnika pokrenulo Državno odvjetništvo. Jednog je optužilo za
jedan spolni odnošaj bez pristanka, drugog za 7 jednakih kaznenih
djela. Radilo se o razdoblju od 2011. do 2016. godine.
“Psihičko, verbalno, fizičko i seksualno zlostavljanje. Počelo
je, prvo na nivou izoliranja s posla, uskraćivanja informacija,
izoliranje iz razgovora, guranje uza zid, povlačenje za kosu,
ismijavanje, neprimjernih komentara, pitanja: da li se šta
seksate?
Nakon dvije godine, kada me je zaključao u sobu i nije mi dao da
idem doma nakon posla i…”, rekla je.
To je trajalo do 2016. kada je dala otkaz.
“Ja sam tada htjela otići sa specijalizacije, ali nisam mogla
prekinuti jer sam bila vezana ugovorom o specijalizaciji, da
ukoliko bi otišla samoinicijativno morala bih vratiti trošak za
specijalizaciju.”, kazala je.
Od zadnjeg silovanja prošlo je gotovo 5 godina, od podizanja
optužnice 3. No ona još nije potvrđena.
“Međutim, kada je optužnica predana na sud, onda je išlo žalba na
žalbu i do danas ta optužnica nije potvrđena. Zapravo se žale
okrivljenici? Koji su razlozi, zašto se žale? Traže
izdvajanje njezina saslušanja što je legitimno, po zakonu mogu
tražiti, i tako i rade – žalba na žalbu”, ističe odvjetnica
žrtve Ingrid Barić.
Spis se trenutačno nalazi na Općinskom sudu u Rijeci.
“To sada više i nije u nadležnosti Općinskog suda, to je sada u
nadležnosti Županijskog suda. Prema toma, eto skoro godinu dana
čekamo da se s jednog suda prebaci na drugi”, kaže Barić.
Riječanke vode i civilni postupak, za naknadu štete. Tužba je
podignuta u srpnju 2018. Posljednje ročište održano je prije
godinu i 2 mjeseca.
“Agonija stranke je tim teža, tim veća, tim dulje traje… Već od
2016, naovamo, nismo odmah digli tužbu, digli smo je kasnije,
međutim agonija traje… Ovakvi sporovi, radi mobbinga, radi
seksualnog zlostavljanja bi se trebali završiti u godini dana,
što kazneno, što građanski… Čisto zbog stranke”, tvrdi Barić.
Kada smo u e-Predmetu gledali slučaj, nije bilo zakazano novo
ročište. No, nakon poslanog upita Općinskom sudu u Rijeci –
zakazana je glavna rasprava za svibanj 2021. U odgovoru na upit
naglasili su da je pandemija COVID-a 19 otežala normalni rad
suda.
Uz liječnike, u civilnoj parnici tereti se i KBC Rijeka.
“KBC nije pokazao dovoljno osjetljivosti i sluha, za sada,
apsolutno prema njoj nikakvog. Nisu nas htjeli primiti na
razgovor, nisu na njezine prijave adekvatno reagirali. Dakle,
postoji po zakonu nekakvi obrasci kako moraš postupati, nažalost
nije bila prepoznata kao problem, niti je to bilo prepoznato kao
problem veliki. Iako je bilo više prijava protiv istog
liječnika…”, ističe Barić.
Iz KBC-a nisu htjeli komentirati slučaj. Jedan od liječnika
otišao je u mirovinu, drugi još uvijek radi. Inače, u KBC-u ga je
za neprimjereno ponašanje prijavila i jedna medicinska sestra
zbog čega je dobio upozorenje pred otkaz. Na Medicinskom
fakultetu u Rijeci prijavila ga je i studentica za seksualno
uznemiravanje. Sa slučajem je upoznata i pravobraniteljica za
ravnopravnost spolova. Prijavila ga je liječnica koja se na
Medicinskom fakultetu natjecala za isti posao kao i on.
“Gdje je istaknula da se imenuje osoba koja je u protekloj godini
bila dobila upozorenje zbog neprimjerenog i nedoličnog ponašanja
imenovanog doktora prema medicinskom osoblju, konkretno prema
medicinskoj sestri. Tražili smo očitovanje vezano za odabir
kandidata gdje fakultet nije dao dovoljno jasno obrazloženje zbog
čega nije izabrana doktorica, nego je izabran doktor, a s obzirom
na upozorenje koja je ta osoba imala”, govori Višnja
Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
Kako izgleda procesuiranje kaznenih djela protiv spolne slobode –
razgovarali smo sa sutkinjom, pravobraniteljicom i pravnicom iz
civilnog sektora. Važno je napomenuti da je spolni odnošaj bez
pristanka lani izjednačen sa silovanjem, ali na sudovima se još
vode postupci za oboje, pa smo analizirali i to kazneno
djelo.
Na hrvatskim sudovima 55 predmeta vezanih uz silovanje
“Imamo pozitivne pomake unatrag 10-ak, 15-ak godina. I donesen je
protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja, radile su se
zakonske izmjene, uveli smo određena prava za žrtve seksualnog
nasilja, ali ja nekako smatram da nam je jedan od većih problema
duljina trajanja sudskih postupaka i propisane kazne”, govori
Anamarija Drožđan-Kranjčec iz Ženske sobe.
Prema podacima Ministarstva pravosuđa, na hrvatskim sudovima
trenutačno se vodi 55 predmeta vezanih uz silovanje i 51 predmet
za spolni odnošaj bez pristanka. Prosjek rješavanja u posljednjih
5 godina Iznosi 583, odnosno 580 dana do pravomoćnosti presude.
To i ne zvuči loše, ali to je proteklo vrijeme od početka
suđenja, a ne od početka kaznenog postupka ili počinjenja djela.
Što znači da se žrtva s početka priče i svi slični slučajevi – ne
ubrajaju u statistiku.
“Pa naša praksa iz Centra za žrtve seksualnog nasilja, ali i neka
dostupna istraživanja pokazuju da je prosjek neki trajanja od 3
pa do 5 godina, ali ono što je zabrinjavajuće da imamo
individualne primjere gdje nam procesi traju, od prijave do
pravomoćnosti presude 10, 13, 15 godina što stvarno nije dobro za
žrtve”, kaže Anamarija Drožđan-Kranjčec iz Ženske sobe.
To potvrđuju i u Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost
spolova.
“Kada se radilo o kaznenim djelima silovanjima, radilo se o 4
godine. S tim da smo imali slučajeve koji su trajali 9 do 11
godina. I imate taj jedan osjećaj bespomoćnosti, nepovjerenja u
sustav od strane žrtve, da će biti zaštićene i da će imati
određenu satisfakciju nakon sudskog postupka”, jasno će Ljubičić.
Slučajeva loše prakse svjesni su i suci.
“Da li još ima nekih loših slučajeva, da li napravimo još neku
lošu stvar u cijelom tom postupanju, vjerujem da da. Svaka
promjena donosi onaj dio da moramo malo s odmakom pričekati da
svi mi koji radimo s tim, da smo upoznati s tim promjenama i da
to radimo na korist žrtava”, kaže Lana Peto Kujundžić.
Problem su i kazne.
“Počinitelji su kažnjeni vrlo blagom kaznom koja je na donjoj
razini raspona kazne koja se može izreći za određeno kazneno ili
prekršajno djelo, loša poruka za društvenu javnost, što znači da
počinitelju nije izrečena kazna koja će ga odvratiti od daljnjeg
činjenja djela”, naglašava Ljubičić.
U istraživanju koje je proveo Ured pravobraniteljice analizirane
su presude o nasilju prema ženama od 2012. do 2016. godine.
Prosječna zatvorska kazna za silovanje iznosi: 1122 dana, odnosno
3 godine i 1 mjesec, a za spolni odnošaj bez pristanka: 1245 dana
odnosno manje od 3 godine i 5 mjeseci. Propisane kazne kretale su
se od 1 do 10 godina, odnosno od 6 mjeseci do 5 godina. U istom
razdoblju, kazne u 4 slučaja silovanja zamijenjene su radom za
opće dobro prosječnog trajanja od svega 476 sati.
“Vezano uz sudsku praksu i kroz nacionalnu statistiku koja je
recentna, možemo zaključiti da nemamo dovoljno senzibiliteta za
žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Nemamo dovoljno senzibiliteta.
Upravo to nam pokazuje sudska praksa koju imamo. Niske kazne,
dugotrajnost postupaka, poruka koja je odaslana u društvu na prag
toleriranja nasilja, kazna koja je izrečena počinitelju…”, jasno
će Ljubičić.
No, došlo je i do nekih pomaka.
“Nekakvom analizom koju sam probala napraviti unutar 10 godina,
ja bih rekla da se osjećaju i vide pomaci. Prvo se vidi u
zakonodavnom dijelu, propisi, jako smo pratili nove direktive
koje su išle za pomoć žrtvama, jako smo pratili nove konvencije
koje su govorili o pravima djece, žrtava, upravo spolna kaznena
djela”, ističe Lana Peto Kujundžić.
Dobili smo i odjele za zaštitu žrtava i svjedoka na
sudovima.
“Pomoć koja je išla s mrežom koja se razvila na onim sudovima
gdje nije bilo institucionalnog djela, imamo socijalne radnika,
psihologe koji pružaju pomoć žrtvama i svjedocima. Dakle, puno
toga, korak po korak je išlo naprijed. Koraci su očiti,
napravljeni, krećemo”, dodaje.
Oko jednog se slažu sve sugovornice. Da nedostaje edukacije!
Građani traže seksualno obrazovanje u školama
“Ja mislim da edukacija i to multisektorska edukacija je jedan od
prvih koraka koje mi moramo napraviti. Ja kao pravnica stalno
govorim da ne može nitko, pa ni pravosudna tijela, dakle osobe
zaposlene u pravosuđu, raditi s osobama koje su preživjele
seksualno nasilje, ako ne poznaju dinamiku seksualnog nasilja, ne
poznaju utjecaj traume, posljedice. Kada bi znali sve to i kada
bi imali uvid u problematiku seksualnog nasilja, onda bi nam bilo
jasno zašto sudski postupci ne smiju trajati tako dugo…”,
govori Anamarija Drožđan-Kranjčec iz Ženske sobe.
Potaknuti grupom “Nisam tražila”, građani sve glasnije traže
seksualno obrazovanje u školama. Peticiju je potpisalo gotovo 12
tisuća ljudi.
“Ja bih rekla da smo potpuno promašili onaj dio prevencije, ne
vidim da je Ministarstvo obrazovanja zauzelo stav da ćemo krenuti
od vrtića i osnovnih škola u edukaciju djece. Nažalost sva
istraživanja pokazuju da se ovakva kaznena djela mogu
prevenirati. I to s edukacijom djece, ali i njihovih roditelja,
ali i podizanjem svijesti građanstva da ne smijemo dozvoliti neke
stvari”, jasno će Lana Peto Kujundžić.
Isto tako ne smijemo dopustiti da se slučajevi vode godinama. Jer
to dodatno viktimizira i traumatizira žrtve. Iva, s početka priče
danas više ne radi kao liječnica.
“Želja je to od djetinjstva, ali jednostavno su takve bile
posljedice da ne znam ako više mogu funkcionirati kao kirurg”,
kaže Iva.
U 2020. policija ima 168 evidentiranih slučajeva silovanja. Crna
brojka govori o 15-20 neprijavljenih na jedno prijavljeno. Onih
lažnih, kao i kod svih drugih kaznenih djela, ima do 4 posto. Uz
pravosuđe, moramo promijeniti način na koji se odnosimo prema
ženama kada kažu da su silovane ili na bilo koji način
zlostavljane. Moramo ih podupirati, ohrabriti i zapamtiti da
žrtva nikada, ali baš nikada nije kriva. I da uvijek, ali baš
uvijek zaslužuje pravdu.