Koliko su se samo stvari u nas – ali i tamo gdje socijalizma
nikada nije bilo – stubokom promijenile od pada Berlinskog zida.
Kad je alternativa kapitalizmu ostala samo mrtvo slovo na papiru,
širom su otvorena vrata globalizaciji kao fenomenu koji je
objedinio pojam potrošačkog društva, ekonomskog liberalizma i
načela o deindustrijalizaciji starog svijeta. Paradoksalno, u tom
novom svjetskom kapitalističkom poretku, u jednom od rijetkih
preostalih bastiona komunizma, Kini, proizvodi se gotovo sve za
ostatak kapitalističkog svijeta. Sve je podređeno profitu i tek
prividno potrošaču koji je postao osnovna jedinica tog novog
svijeta. Ljudi višu nisu osobe sa svojim primarnim i sekundarnim
potrebama, oni se svode na banalnost kupca.
Nije ni čudo da kad u “Google” ukucate zajedno pojmove “anketa i
zadovoljstvo” , devet od deset rezultata izbacuju ankete o
zadovoljstvu potrošača, njihovim kupovnim navikama i ocjenama
proizvoda i usluga. Nigdje ni riječi o anketama što ljude
zadovoljava u životu, što ih najviše ispunjava kako bi davnašnje
rezultate takve ankete iz Karlovačkog tjednika mogli usporediti s
današnjima. Drugi su to svjetovi, danas na svakom kutku interneta
možete pročitati u kojoj je mjeri netko zadovoljan s novim
usisivačem ili kremom za hemeroide, u starim novinama naći ćete
što je osobe stvarno veselilo ili smetalo u životu. No, kad se
proanaliziraju ti stari tekstovi, gotovo da dođemo na isto,
današnji potrošači u svijetu globalnog kapitalizma i nekadašnje
individue u svijetu jugoslavenskog socijalizma dijele slične
probleme jer je ova zemlja stalno u krizi.
Gdje su uzroci nezadovoljstva, Karlovački tjednik, 03.
ožujka 2015.
Na pitanje istraživača zagrebačkog Centra za marketing što
pojedinom građaninu ove zemlje donosi zadovoljstvo, najveći broj
anketiranih odgovorio je “vrijeme provedeno u krugu obitelji”. Na
drugom kraju liste je odgovor “biti sam, da me nitko i ništa ne
smeta”. Suprotnosti su očigledne i nedvosmisleno govore o
polarizaciji osjećaja i stavova ljudi prema stvarnosti koja nas
okružuje. Anketa je inače provedena u dva navrata: krajem 1985. i
sredinom 1987. a svaki anketirani je mogao da pruži više
odgovora. Od ukupnog broja anketiranih krajem 1985. godine, 60
posto stanovništva se izjasnilo da im je najveće zadovoljstvo
“vrijeme provedeno u krugu porodice”, a sredinom 1987. njih 57
posto dalo je isti odgovor. Iako nešto u padu, ovaj odgovor
dominira, što svjedoči da je porodica i dalje glavna ćelija
privatnog života čovjeka. Ovom odgovoru se opasno približava
drugi: “druženje s prijateljima” čije učešće bilježi skok s 52 na
55 posto. Još veći relativni skok bilježi odgovor “zaokupljenost
radom uopće” sa 32 na 41 posto.
Raste sa 18 na 24 posto udio onih koji imaju neki hobi ili se
bave sportom, dok je zaokupljenost učenjem ostala naša slaba
strana. podataka da je takvih odgovora samo 9 posto, govori da se
zahtjevi društva i zainteresiranost pojedinaca u tom pogledu
razilaze. Izvjesno je tome razlog uravnilovka u sistemu
nagrađivanja.
Najzad, posljednje mjesto, kao što je već rečeno, od samo 6 posto
anketiranih, zauzima odgovor “Biti sa…” bez kontakata s društvom,
izdvojen iz sredine, što svakako nije svojstveno našem čovjeku.
Kakva je situacija s konkretnim angažiranjem na konkretnom radnom
mjestu. Od ukupnog broja anketiranih samo njih 15 posto je
istaklo da je potpuno zadovoljno tom aktivnošću, dok je 53 posto
reklo da je uglavnom zadovoljno, 24 posto uglavnom nezadovoljno,
a osam posto – sasvim nezadovoljno. Proizlazi da trećina
zaposlenih nije ili uglavnom nije zadovoljna radnim mjestom, što
se mora imati u vidu, jer se s takvim radnicima neće moći
podizati produktivnost rada, pa ni proizvodnja.
Ovo posebno stoga što anketirani izrazito nepovoljno ocjenjuju
ekonomsku situaciju ne samo u svojoj sredini već i cijeloj
zemlji. na primjer, 12 posto anketiranih je izjavilo da je
ekonomska situacija u poduzeću vrlo dobra, a 51 posto osrednja,
dok je 34 posto kazalo da je loša. Za stanje u privredi u
cjelini, samo jedan posto ispitanih ima lijepih riječi.
Proizlazi, dakle da su veća zadovoljstva stanovništva kada je
riječ o njihovom privatnom životu nego u radnom, bez obzira na to
da li se uzima u obzir rad uopće ili pak angažiranje na stalnom
radnom mjestu. To svakako treba ispitati. Jer koliko je prirodno
da je čovjek zadovoljan u krugu obitelji, ne bi smjelo biti
svejedno da li je radnik zadovoljan na radnom mjestu. Pogotovo u
vrijeme kada se mora i te kako povesti računa da se stvore uvjeti
za povećanje produktivnosti rada i efikasnosti poslovanja, bez
čega nema ni veće racionalizacije proizvodnje, kao početne karike
na putu izlaska iz krize.
Pripremio Tihomir Ivka