Ponekad je na Covid-19 odjelu njegov posao bio samo pomagati svojim pacijentima da dostojanstveno umru
Liječnici diljem svijeta posljednjih godinu i pol dana su na
prvoj fronti borbe protiv Cvoida-19. Luis Seija, liječnik u
bolnici Mount Sinai u New Yorku, novinarki The Guardiana Emmi
Goldberg ispričao je kako se nosio sa situacijom tijekom prvog
vala koronavirusa u New Yorku prošle godine te otkrio kako je na
njega utjecala smrt onih pacijenata o kojima je brinuo.
Luis Seija bio je na prvoj godini pripravničkog staža kada se
Covid-19 počeo širiti New Yorkom. Seija je počeo raditi na
Covid-19 odjelu, a u razgovoru za The Guardian prisjetio se
zaražene pacijentice u šezdesetim godinama. Ispričao je kako je
pacijentici preko mobitela pustio njenu omiljenu pjesmu “Vivir Mi
Vida” izvođača Marca Anthonyja.
Glazba je ispunila prostoriju, a u jednom trenutku bila je
glasnija od zvukova teškog disanja pacijentice. Morao ju je,
kaže, skinuti s respiratora s obzirom na to da je liječnički tim
zaključio da se pacijentica neće oporaviti. Preminula je nekoliko
minuta nakon toga.
Prvih nekoliko mjeseci Seija je s pacijentima na odjelu vodio
iste razgovore, a tema je bila smrt. Kada pacijenti prvi put dođu
u bolnici, liječnici moraju utvrditi u kojem trenutku bi se
trebali odreći mjera za održavanje njihovog života u slučaju da
se više ne mogu oporaviti.
Ti razgovori bili su izazovni. Nitko se ne želi suočiti sa
smrtnošću i razmišljati o vjerojatnosti preživljavanja. Kada
pacijent nije sposoban samostalno donijeti odluku, izbor pada na
njegovog punomoćnika zdravstvene skrbi ili zamjenskog donositelja
odluke, najčešće partnera ili člana obitelji.
Pandemija je te razgovore znatno otežala. Obitelj bi s liječnikom
razgovarala preko Zooma, a Seija objašnjava da je na taj način
bilo teško objasniti u koliko je lošem stanju pacijent.
Stanje pacijenata se moglo naglo pogoršati, čemu je i sam
svjedočio. Jednom je morao brinuti o zaraženom pacijentu čije se
zdravstveno stanje pogoršavalo. Liječnici su shvatili da pacijent
neće preživjeti premještanje na odjel intenzivne njege.
Seija je morao nazvati suprugu pacijenta i reći joj kakva je
situacija te da će osoba koju voli umrijeti. Seija je kazao da je
postao liječnik kako bi naučio liječiti ljude, ali je prvih
mjeseci svog rada naučio kako razgovarati s obiteljima kada
ozdravljenje njihove voljene osobe nije bilo moguće. Ta lekcija,
pokazat će vrijeme, za doktora Seiju će biti iznimno bitna.
Prošlog lipnja nazvala ga je njegova 70-godišnja majka koja živi
u Houstonu i kazala mu da ima problema s kašljem. Seija je u tom
trenutku pomislio kako se radi o Covidu-19. Majci je kazao da se
ode testirati, a nakon što je to učinila javila mu je da test
pokazuje da je pozitivna.
On joj je tada poštom poslao pulsni oksimetar i tlakomjer. Znao
je da majci mora postaviti isto pitanje koje postavlja
pacijentima: ako joj se stanje pogorša, želi li biti intubirana?
“Nikada nisam razmišljala o tome”, odgovorila mu je.
Nakon kraćeg razgovora s njim, majka mu je rekla da ne želi biti
intubirana te je navela sve lijekove koje uzima. Imala je
povišeni krvni tlak i dijabetes, a Seija je bio svjestan da zbog
toga njegova majka spada u rizičnu skupinu.
Trenutak kada dijete postaje roditelj
Nekoliko dana kasnije majka ga je nazvala i rekla da joj je
razina kisika u krvi pala ispod 90 posto. Kazao joj je da mora
otići u bolnicu. Njegova majka je kazala da to ne želi.
“Tamo ljudi odlaze umirati”, kazala mu je.
Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima dijete postaje
roditelj. Seija joj je kazao da joj ne preostaje ništa drugo nego
da ode na hitnu.
Jednom kad je stigla do hitne pomoći, Seija ju nije mogao dobiti.
Nazvao je hintu te se činilo se da tamo nitko ne može ući u trag
njegovoj majci.
“Oprostite, mijenjam nekog i nisam siguran gdje je ona”, “Žao mi
je što vam ne mogu pomoći”, bili su odgovori koje je Sejia dobio.
Nakon 40 sati napokon je uspio doći do nje. Dijagnosticirana joj
je upala pluća zbog Covida-19, što je za ženu njenih godina i
zdravstvenog stanja bilo zabrinjavajuće. Idućih osam tjedana
Seija je svakodnevno bio na telefonskoj liniji s liječnicima
njegove majke i obiteljima pacijenata o kojima je brinuo.
Liječnicima koji su brinuli o njegovoj majci u bolnici u Houstonu
dao je do znanja da je ona ljudska osoba, a ne samo još jedan
medicinski slučaj.
Njegova majka izašla je iz bolnice nakon osam tjedana te je
prebačena u rehabilitacijsku ustanovu kako bi nastavila s
oporavkom. Ona se u konačnici u potpunosti oporavila.
U New Yorku prošla je jesen donijela porast sluačjeva Covida-19,
a to je za njega značilo još teško oboljelih pacijenata i još
razgovora o mogućim smrtnim ishodima.
Dok je razgovarao s obitelji pacijenata preko Zooma postao je
svjestan svog tona i gestikulacija koje su bile sve važnije jer
oni nisu mogli vidjeti njegov izraz lica zbog zaštitne maske.
Razgovarajući s pacijentima i njihovom zabrinutom rodbinom u
glavi je čuo glas koji je postavljao pitanje “kako bih pristupio
ovom razgovoru da je pacijent moja majka i što bih želio čuti da
sam na njihovu mjestu?”.
Odgovori na ta pitanja su, tvrdi, došli prelako. Shvatio je da
utjehu mora tražiti u svijetlim trenucima, poput onih kada bi se
obitelji na vrijeme mogle oprostiti od svojih voljenih.
Tijekom fakulteta Seija je mislio da studira medicinu kako bi
spašavao živote. Ali ponekad je na Covid-19 odjelu njegov posao
bio samo pomagati svojim pacijentima da dostojanstveno umru.
Mjesecima je, kazao je novinarki The Guardiana, imao istu noćnu
moru. Tijekom noći bi se probudio hvatajući zrak zamišljajući da
je obolio od Covida-19 i da ne može vidjeti svoju obitelj. Sejia
je u međuvremenu prebačen na odjel interne medicine i
pedijatriji. Za The Guardian je nakon svega što je prošao u
posljednjih godinu i pol dana zaključio da biti liječnik ne znači
samo izloženost riziku, nego i gubitku.