Cijene brašna i ostalih sirovina idu gore, pokazuje to i poljoprivredna burza u Budimpešti gdje je cijena pšenice u mjesec dana porasla za 50 posto
Poskupljenja hrane već su krenula, a još skuplje kupovat ćemo na jesen. Uz povrće i voće rast će i cijena kruha.
A zašto, kada se hrvatski poljoprivrednici hvale nikad rekordnijom sezonom, dok njihovi svjetski kolege gledaju u prazne silose.
Četiri kune i 50 lipa. Franka Bognar koja se pekarstvom bavi 15 godina ovu cijenu nije mijenjala više od dvije godine
“Imamo malo zaliha brašna po staroj cijeni. Radimo sami ja i suprug pečemo kruh i imamo djelatnice koje prodaju. Tu možemo postići cijenu. I prešli smo na drva. Znači pečemo kruh u peći na drva. Nije plin, nije struja”, rekla je pekarica Franka.
No, i ona će morati podići svoje cijene. Mnogi su to već učinili i to ne jednom već dva puta, a slijedi i treći val. Cijene brašna i ostalih sirovina idu gore, pokazuje to i poljoprivredna burza u Budimpešti gdje je cijena pšenice u mjesec dana porasla za 50 posto.
“Mislim da ćemo cijene morati podići jer sad je na tržištu brašna cijena otišla gore. Koliko ode brašno, toliko ćemo mi. Pet kuna ali ja mislim da bih išla i na pet pedeset da mi jednostavno možemo opstati”, kaže Franka.
Razlog visokim cijenama pšenice je njen nedostatak na svjetskom tržištu. Svi veliki proizvođači, Kina, Amerika, Kanada, Njemačka imali su velikih problema sa sušom, poplavama, tajfunima pa je urod izostao, a porast cijena već se osjeti i u našim trgovinama.
Paradoks je to jer kod nas pšenice ne nedostaje. Hrvatska ove godine ima rekordnu žetvu i u količini i u kvaliteti. Skinuli smo čak milijun i sto tisuća tona pšenice, a za naše potrebne dostatno je oko 400.000 tona, što znači da ove godine imamo gotovo tri puta više nego što nam treba.
Ipak samo mali dio te pšenice ide u hrvatske mlinove. Veći dio ide u stočnu hranu, a najveći u izvoz. Naša je bogata zemlja, nažalost, samo sirovinska baza za strane proizvode. U trenucima kada je žito zlata vrijedno, mi od njega ne radimo brašno.
Poljoprivrednici su svoju pšenicu u silose prodali za kunu i 40
lipa a samo mjesec dana poslije ta je cijena veća od dvije kune.
Onaj tko je tu pšenicu otkupio taj će je prodati po toj većoj
cijeni i pri tome dobro zaraditi i tu nema ništa loše.
No boli činjenica da je neće prodati u hrvatske mlinove jer ih
nema dovoljno. Ona ide u izvoz. Italija, Austrija, Bosna i
Hercegovina, Alžir, svi su spremni platiti jer žito je danas
tražena roba.
U koronakrizi kada smo trebali otvoriti oči i shvatiti ogromnu važnost proizvodnje vlastite hrane za svoje potrebe Hrvatska očito nije naučila lekciju.