Živjeli su u podrumima, pod svakodnevnom kišom granata. Neprijatelj ga je na kraju osvojio i počinio zvjerstva
Najkrvavija bitka u Domovinskom ratu trajala je 87 dana. Uvod u
strašnu jesen dogodio se u svibnju 1991.-e. Dvanaestorica
hrvatskih policajaca ubijena su u Borovu Selu.
Pobunjeni Srbi iz okolnih sela ne gube vrijeme –
naoružavaju se i u ljeto kreću prvi napadi na grad.
Agresor je bilo daleko moćniji i u ljudstvu i naoružanju.
Jugoslavenska narodna armija i paravojne srpske snage – četnici i
arkanovci – napadali su grad s kopna, iz zraka i s Dunava s više
od 37.000 vojnika. U napadu je sudjelovalo i 700 tenkova, 500
oklopnih transportera, 428 komada artiljerije i brojno drugo
naoružanje.
Iako ne postoje pouzdani podaci, prema hrvatskim procjenama,
tijekom borbi je poginulo oko 6000 neprijateljskih vojnika.
S druge strane, otpor je pružalo oko 4000 hrvatskih vojnika, od čega 1800 u opkoljenom gradu. Uz Hrvate, grad su branili i Srbi, Mađari, Rusini i drugi. Jedan od junaka bio je Francuz Jean Michel Nicolier, kasnije pogubljen na Ovčari.
Raspolagali su sa skromnim naoružanjem. Neprijatelj je računao da će otpor slomiti u tri dana, ali hrvatski branitelji herojski su odolijevali puna tri mjeseca.
Prvi zapovjednik obrane Vukovara bio je Mile Dedaković Jastreb, vodio je legendarnu 204. vukovarsku brigadu. Nakon što je premješten u Vinkovce, obranu preuzima Branko Borković – Mladi Jastreb. Od ostalih – posebno se istaknuo zapovjednik obrane Borova naselja Blago Zadro. Poginuo je blizu Trpinjske ceste.
Tijekom bitke za Vukovar, pobunjeni Srbi, sa sjevera i juga pokušali su probiti obranu. Međutim, hrvatski su branitelji pod vodstvom Blage Zadre, na Trpinjskoj cesti uništili 30-ak tenkova i oklopnih vozila JNA. Zbog toga je i dobila nadimak “groblje tenkova”.
Nakon početnih neuspjeha, Generalštab JNA pregrupirao je snage. Obruč oko Vukovara početkom listopada sve više se stezao. Jedina veza s ostatkom slobodnog teritorija bio je tzv. Kukuruzni put – koji se držao do listopada. Početkom sloma obrane smatra se pad Lušca, kada je grad podijeljen na dva dijela. Zatim – padom Bogdanovaca pada i posljednji štit Vukovara.
Na grad je na dan padalo više od 7 tisuća različitih projektila. Vukovarska bolnica pod svakodnevnim je granatiranjem, a liječnici i sestre rade u nemogućim uvjetima – na kraju bez struje, vode, hrane, lijekova.
Herojski otpor branitelja slomljen je 18. studenog, kada vojska ulazi u razrušenu bolnicu. Tada počinje teror. Iz bolnice je na Ovčaru dva dana poslije odvedeno i pogubljeno 200 ranjenika, a među njima i 18-ero djelatnika bolnice. Ovčara je postala simbol sjećanja na sve grobnice i zločine – od Borova naselja do skladišta Veleprometa i drugih. U srpskim koncentracijskim logorima mnogi su mučeni, izgladnjivani, ubijani. A žene silovane.
Ministarstvo branitelja raspolaže podacima koji govore o više od 1700 poginulih na hrvatskoj strani. Prognano je oko 22 tisuće ljudi. Hrvatska i dalje traga za 520 nestalih osoba s područja Županije.
Svijet je tada obišla i snimka tužne kolone i uplakane djevojčice u plavom kaputiću, koja je pokazala nemoć i nebrigu međunarodne zajednice.
Vojni vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj bio je Mile Mrkšić. Osuđen u Haagu na 20 godina zbog zločina – umro je na odsluženju zatvorske kazne.
Veselin Šljivančanin odležao je osam godina. Na slobodi je, piše knjige i član je srpske vladajuće stranke SNS-a. Miroslav Radić oslobođen je optužbi, kao i Jovica Stanišić i Franko Simatović.
Goran Hadžić i Slobodan Milošević umrli su bez presude. Željko Ražnatović Arkan ubijen je u mafijaškom obračunu u beogradskom hotelu prije 21 godinu.
U Srbiji je suđeno za zločine na Ovčari, kao i u Lovasu. Hrvatski
tužitelji proveli su više postupaka, ali kazne su Vukovarcima
slaba utjeha. Iako su zauzeli Vukovar, za Srbe i JNA to je bila
Pirova pobjeda. Bili su materijalno i moralno oslabljeni, a
Vukovar je otupio oštricu idućih neprijateljskih poteza. Nakon
mirne reintegracije 97.-e – dio
Vukovaraca vratio se u grad i na ruševinama bolnih uspomena
pokušavaju
graditi bolju budućnost.