On svoj život nosi u najvećem ruksaku na svijetu. U njemu je mali anatomski jastuk,, lampica na solarno punjenje pa je upali i noću razgovara sa svojom Marijom, beskućnicom
Beli treba: ruksak, čarape, bokserice, tople majice, kratke
majice, tenisice broj 43″, odložio je kemijsku olovku.
Onda ju je uzela ona i pokušala pisati po papiru računa. Nije
išlo, utiskivala ju je, derala vrhom kemijske gore-dolje, ali
tinta se nije pojavljivala. Otvorila je na pola usta i malo
dahnula na vrh olovke pa probala ponovno. Drhatvim slovima, više
nalik dječjem rukopisu, napisala je: “Gaće, čarape, ženski
ruksak, trenirku, majice, hlače. Unaprijed hvala”.
Na dvije ceduljice računa iz kafića u podrumu zagrebačko
Importanne centra, dvoje beskućnika ostavilo je svoje male želje.
Pao je dogovor, za tjedan dana se čujemo, ako što skupim s
popisa.
A ovako je krenulo naše druženje. Bio je petak, večer nije bila
obećavajuća, u Petrinjskoj 89 skupljali su se ljudi ispred
prostorija Facebook grupe “Od srca do srca” koja skuplja pomoć za
siromašnije i beskućnike.
Voditeljica grupe Vesna Ribarić, odavno me zvala da se pridružim
druženjima kada dijele beskućnicima hranu, potrepštine, zimi
tople jakne. Pa sam se i pridružila.
U trenutku se stvorio red ljudi, koji su strpljivo čekali da
preuzmu vrećicu s malo pomoći, nešto prigodno uoči blagdana. Ali
u redu na prvu nije bilo ljudi koje smo htjeli upoznati –
beskućnike. Bilo je tu starijih ljudi, koji hodaju po rubu
egzistencije i jedva da imaju primanja za skucati za račune, ali
koji su ipak imali svoj dom. Kakav, takav. Već sam posustala u
svom novinarskom zadatku, a onda je Vesna trknula rukom i
pokazala: ‘Ovo su naši beskućnici’.
Dvoje ljudi, na prvu bih rekla u svojim 30. ili 40. godinama,
zabundani, s kapama i maskama na licu. Stali su u red. Prišla sam
i pitala ih za imena, gospođa je odmah prihvatila kartu
pristojnosti i predstavila se, ali on je odrezao strogo: “Ne!”
Bila je to prva ograda, ogroman zid iza kojeg su se štitili i
nisu dali neznancima da im priđu. Bila je to spontana, rekla bih
i već naučena reakcija obrane od svijeta koji je za njih sigurno
grub.
“Mogu li vas barem pitati koliko ste na ulici”, ustrajala sam.
“Deset godina”, rekao je muškarac, kojem su se i oči teško
vidjele ispod kape, pa onda još jedna kapuljače, maske, visoko
zakopčane jakne… Nije pomogao ni mrak i loša žućkasta rasvjeta
na zagrebačkim ulicama. Skrivao je svoj lik u polumraku i ispod
slojeva odjeće.
(Ilustracija; Goran Stanzl/Pixsell)
“Kako vam je na ovoj hladnoći”, pitala sam pokušavajući voditi
kakav-takav razgovor s ljudima koji su, vjerujem, jedva trpjeli
da ih išta pitam.
Gospođa je, već osjetite, susretljivije odgovorila: “Užas, ukočiš
se, ne možeš dignuti ruku kad se hladnoća uvuče u kosti.”
U tom našem ćaskanju od nekoliko minuta u kojem sam kao novinarka
ispitivala teren mogu li do njih doprijeti, nekako se osjetila
nervoza. Moj zadatak bio je pred propadanjem. A onda sam i
definitivno odložila novinarsko pero u svojoj glavi kad je
muškarac promrsio pomalo nervozno: “Evo, izgubili smo sad i red i
vrijeme…” i okretao se glavom prema ulazu u kojem su dijelili
pomoć.
Odmah sam ih ponukala: “Dajte, odite, pustite mene, uzmite što
trebate.”
Žena se okrenula na peti, uletjela u ulaz, preuzela pomoć i brzo
vratila. Moja kolegica s kamerom već se odjavljivala, nismo
napravile puno, ali bit će nešto za novinarsku priču, a ja sam iz
sebe spontano izbacila: “Ljudi, jeste li za ćevape, jeste
gladni”?
Bili su gladni
Kolegica je mahnula na pozdrav, a beskućnici su sinkronizirano
viknuli: “Da!”
Oboje, u isti glas, a meni se stislo srce jer bilo je to “da”
gladi, osjetila sam to nekako. U sekundi smo postali tri spontana
poznanika koja se nađu i poklone povjerenje jedan drugom bez
ikakva pokrića. Krenuli smo brzim korakom prema Glavnom kolodvoru
i Importanne centru.
Odmah sam otvorila karte: “Ljudi, idemo jesti, ali ja bih vas
ipak nešto pitala. Voljela bih napraviti priču kako je to živjeti
na ulicama Zagreba kad dođe zima, kako preživljavate… Ali evo i
dogovor – ako ne želite, nemojte ništa pričati, idemo se
ugrijati. Ako, pak, odlučite pričati, reći ćete gdje mi je
granica, gdje sam pretjerala i što nije u redu.”
Dvoje beskućnika, muškarac i žena mojih godina, prihvatili su tu
kartu: “Dogovoreno”.
U podrumu Importanne centra, u kutku s brzom hranom, pale su kape
i zasjale su oči. Već sam primijetila da ona malo sporije govori,
da pomalo tetura dok hoda.
On je hodao korakom sportaša, uspravna leđa, čvrsta koraka. Stali
su pred pult: “Imate li ćevape”, pitali su. Gospođa s druge
strane kao da ih je već znala, barem iz viđenja, i odmah je
pokazala nervozu što ih mora uopće slušati. Nisam je osuđivala,
vjerojatno je često nailazila na beskućnike, u neke noćne sate
servirala papirnatu vrećicu s lepinjama i pohanom piletinom
ljudima koji se polupijani vraćaju s tuluma, vjerojatno se
naslušala i psovki, neugodnih dobacivanja i vjerojatno joj je već
puna kapa sve lepeze ljudi koji kolaju pothodnikom. Tako je sada
podignula štit prema beskućnicima koji su bili gladni.
Beskućnica se saplitala u jeziku, gospođa iza pulta gubila je
strpljenje, nije ju baš ni razumjela. Muškarac je bio vrlo
komunikativan i sve što je htio od gospođe je dobiti informaciju
kakvih umaka imaju, jer, eto, on je htio ćevape prelivene umakom,
a ne s lukom, a gospođa iza pulta kolutala je očima i nije to
nikako mogla shvatiti.
Kratko je trajao taj napeti odnos, a onda sam preuzela stvar u
svoje ruke i rekla: “Mi bi dvije porcije velikih ćevapa, jedne s
umakom, jedne s lukom, a za gospođu pohanu piletinu. Bit će za 10
minuta? OK, ja ću se vratiti, idemo sjest’ nešto popit’”.
Odrezala sam gospođi iza pulta koja je promijenila svoj gard
prema meni, jer ipak sam imala nalakirane nokte, umjetno krzno
oko svog ovratnika i lijepo začešljanu kosu. Moj izgleda valjda
je bio “OK” status pa se i odnos njene usluge odmah promijenio.
Povukla sam se s beskućnicima u kafić. “Pitaj, što god želiš”,
odjednom je beskućnik otvorio svoje dvorište: “Želiš li
znati moje ime?”
“Nije potrebno, ako se ne osjećaš ugodno”.
A onda mi ga je rekao. Sljedećih nekoliko sati saznala sam puno
toga o to dvoje ljudi, ali sam na stol bacila kartu krajnjeg
povjerenja: “Vaša će imena ostati za ovim stolom jer će vas mnogi
i prepoznati, izložit ćete svoje živote i možda vam kasnije to ne
bude ugodno. Ja ću vam dati svoja imena”, rekla sam, a oni su
razvukli osmjehe kao djeca kad se iskreno raduju. Odsada će
beskućnik u ovoj priči biti Stjepan, a beskućnica će biti Marija.
“Želiš čuti moju priču? Posvojili su me kao dijete kad sam imao
dvije i pol godine. Živio sam s majkom… pokoj joj duši i bakom.
Ne znam što se dogodilo s bakom, zašto me nije voljela…., ali
majka jest, na neki način. Ona je bila psihički bolesna, od čega
je bolovala, ne znam. Znala se u nekim periodima gubiti. I onda
je došlo do toga da se u toj kući čuo silan plač. Bio sam dijete,
beba, dvije i pol godine. Susjedi su se zapitali što se događa i
nazvali policiju. Došao je i centar za socijalnu skrb, vidjeli
su, nema majke, nema bake, dijete samo… U kinderbetu ili na
krevetu…, ja to ne znam. Jesam li bio gladan, možda sam imao
pune pelene? Ne znam. Preuzeo me centar za socijalnu skrb”, počeo
je svoju priču Stjepan s gorčinom na licu. Ta ga je priča još
boljela, rana je bila duboka, nije to mogao sakriti. Vidjelo se
na njemu da još nosi to breme, kao da je bilo jučer.
Baka ga nije voljela
Vratio se na baku koja ga, kaže, nije voljela.
“Majka mi je kupila odjeću i stavila je u drvenu škrinjicu. Nekad
je život bio drugačiji i nije bilo lijepih ormara. Moja baka
uzela je svu tu robicu iz škrinjice, izbacila sve usred dvorišta
i zapalila. Svu moju odjeću. Dan-danas nije mi jasno zašto se to
dogodilo”, prepričavao je Stjepan svoju sudbinu.
Osjetilo se tada kako osuđuje što je netko mogao povrijediti malo
dijete, njega, a dijete u naravi ne može biti krivo, niti može
kome nauditi. Zar ne? Za stolom se osjetilo kako ovaj beskućnik
osuđuje nasilje i grubost nad djetetom.
A onda su ga uzeli neki ljudi, Stjepanova majka ga je
posjećivala. Brinuli su se neko vrijeme o njemu i onda ga ponovno
vratili “sustavu”. Kaže, nikad nije bio u pravom domu za
nezbrinuti djecu. A onda su ga opet posvojili ljudi iz jednog
sela, njega i još djevojčicu za koju se sjeća da je imala
rođendan 10. svibnja. Bio je tu i sin ljudi koji su ih posvojili.
Život u drvenoj kućici
“Krenuo je moj život u drvenoj kućici. Tamo sam odrastao, nosio
planjke. Kad sam imao pet ili šest godina, mene i posvojenu
djevojčicu upućivali su prema stoci, kravama i svinjama. Znači,
fizički rad…”, govorio je već stisnutih zuba Stjepan. Na licu
sam prepoznala da kreće priča u kojoj ima gorčine.
“Sa sedam sam znao musti krave, brinuo se o malim prascima, s
devet godina nisam mogao nogom dohvatiti kvačilo na traktoru, a
morao sam učiti orati po polju. More stvari… Tako je to išlo
jedno vrijeme. Završio sam školu za kuhara i slastičara”, otkriva
detalje svoj života prije ceste. I negdje tu kreću neredi u
njegovu životu.
Više puta sam prekidala razgovor i govorila da ne mora nastaviti,
ako se osjeća loše ili neugodno jer bih osjetila da ga boli, da
mu naviru loša sjećanja, ali on je nastavljao:
“Ja se ne mogu osjećati neugodno, ja sam presjekao i dvostruki
mač i za mene nema toga neugodnog, ja sam borac, nema toga što
može pred mene stati i oborit me. Samo metak…, ništa drugo”,
odgovorio mi je.
“Sad mi je 36 godina, no počeo sam lunjati sa 16 godina jer su me
iskorištavali i znao sam što me čeka kad napunim 18 godina. Tom
sam čovjeku (koji ga je posvojio op.a) spavao na prsima. S 14
godina rušio sam njihovu drvenu kući i gradio novu. Mislim da me
volio kao da sam mu pravi sin. Onda su došli problemi… Bio je
tu susjed koji je imao oko 300 ovaca. Jednom me kao dijete udario
nogom u gu*icu i ja sam mu to zapamtio. Rekao sam mu da ću mu
kad-tad nešto napraviti. Pa i jesam. Ostavio je svoja kola s
kojima je vršio sijeno, a ja sam mu šilom probušio gumu. Kako je
guma pukla, tako su kola sletjela u Savu. Eto, to ti može mulac”,
odrezao je Stjepan zlurado jer je pokazao i da djeca pamte i da
mogu vratiti.
I tada je sve krenulo naopako. Vlasnik vozila je došao u obitelj
i rekao što se dogodilo, Stjepanov polubrat stisnuo mu je šamar.
A onda je otac zbog šamara istukao Stjepanovog polubrata. Stjepan
je gledao, nije mogao ništa, bio je dijete.
Razdor u obitelji
Prepričava da se uplela u majka i nastao je razdor obitelji oko
posvojenog dječaka i vlastitog sina. Kaže, roditelji su se zbog
toga skoro i rastavili.
“Ubilo me poniženje. Majke koja je viknula o meni ‘tko ti je to
derište koje smo posvojili’. Ubilo me to. Derište, zbog kojeg su
dobivali novac, a ja sam radio. OK nije mi žao, naučio sam puno
poslova, danas se ne bojim niti jednog posla”, prepričava Stjepan
kako je nekako pao i razdor zbog kojeg je na kraju napustio kuću
u koju su ga uzeli kao dijete.
Marija je cijelo vrijeme slušala sa strane njegovu priču i
klimala glavom, činilo mi se da u detalj već sve zna o Stjepanu.
Bacala je poglede suosjećanja, gurkala da priča dalje. A onda je
i ona krenula sa svojom pričom.
“Ja sam na ulici otkad mi je suprug umro. No bila sam i ranije na
ulici, po Španjolskoj, svugdje… Drogirala sam se bombonima,
onda je došao i heroin. Bila sam u komunama po Španjolskoj, u
Milanu i Torinu… Nisam bila neki džanki, nisam bila baš takav
narkoman. A onda sam našla supruga, on je bio u zatvoru i počeli
smo živjeti u centru Zagreba. Uvijek mi je govorio: ‘Miči se od
tih ljudi, nisi za to, predobra si, iskorištavaju te’. A mi
se napijemo, nadrogiramo i onda me netko pokrade. Ali morate sve
proći da bi skužio”, nastavila je Marija govoriti sa mnom na
“vi”, iako sam već u prvim minutama našeg razgovora s njima
prešla na “ti”.
Cijelo vrijeme pokazivala je neko poštovanje. Droga je ostavila
traga, to treba reći, ali i to da Marija jako pazi na detalje i
ima onu socijalnu inteligenciju. U jednom trenutku slučajno je
rukom dotaknula moju nogu dok smo sjedili u kafiću: “Jooooj,
oprostite, nisam htjela, pogledajte, imam čiste ruke, više puta
sam se dezinficirala. Stvarno oprostite… ja nemam…”, a ja sam
je prekinula jer je htjela početi objašnjavati da nije prljava,
da nema šugu, boleštinu ili što slično.
Marija je bila svjesna da je možda tako percipiram. Ali reći ću i
ovo – da je netko skinuo moju i njenu majicu i približio do nosa,
ne bi znao razliku čija je koja majica. Jer Marija je beskrajno
čista, uredna, a na ruke baca alkohol i dezinficira se svakih
15-ak minuta.
Izbodena nožem
“Ništa, na cesti sam otkad je muž umro. Sve je krenulo nizbrdo.
Stan u kojem smo živjeli zapečatili su. A onda sam izbodena
nožem, branila sam neku žensku da nju ne izbodu, pa sam ja dobila
nožem. Nebitno… što sam se uopće petljala i spašavala je, nisam
se trebala petljati. I tako, na cesti sam, snalazim se”,
prepričava Marija svoju priču s daleko manje detalja od Stjepana.
Ona skače u svojoj priči s teme na temu, teško ju je nekad
pratiti, ali ipak sam uhvatila da ima čak dvije sestre. Jedna je
na terapiji tabletama kao i ona, druga ima “sređen” život.
“Ja koliko god da sam na cesti, neću se predati”, u jednom trenu
dobacuje Stjepan.
“Ni ja isto”, domeće Marija, onako spremna, kao vojnik koji treba
u bitku i potvrđuje da je spreman.
Dan kad smo razgovarali bio je jako hladan, ispod nule. Već oko
21 sat hvatalo se inje i ledila su se stakla automobila. Kako je
spavati na hladnoći na cesti?
“Stisnem se uz nju i pokrijemo se s par deka”, počeo je Stjepan.
“Ujutro dođemo do grijalica na Glavni kolodvor, stisnemo se gdje
izvire toplina. Toplo je kraj aparata za kavu”, otkriva Stjepan
male tople kutove na kojima se griju.
“Ako nemamo za kavu, zamolimo nekoga da nam kupi i tako lagano
počnemo dan”; govori Stjepan.
“Hoće li vam kupiti vam kavu?”, pitam.
“Deset nas odbije, a onda 11. kupi. Ljudi nisu OK”, kaže Marija.
Na Glavnom kolodvoru već ih dobro znaju. Puste ih na miru, znaju
kako žive.
“A mi ne radimo nered. Što će s nama? Nismo problematični, ne
radimo nered, puste nas da se ugrijemo”, kaže Stjepan. A onda je
krenuo pokazivati svoj ruksak, najveći koji možete zamisliti,
izgleda kao prijenosni ormar, svjetloplave upečatljive boje. Kad
ga vidite, rekli biste da na leđima nosi trostruki ruksak onih
kompanija za dostavu hrane. Ali on u njemu nosi svoj život, i
Marijin.
Lampa za noćne razgovore
“Izgledam kao turist”, smije se, a Marija dodaje: “Tu ima stvari
za mene, vlažne maramice, svašta nosi…”.
“Imam i lampu na solarno punjenje pa stisnem gumb kad smo u mraku
da se još malo družimo, popričamo, a onda idemo spavati. Dobio
sam i anatomski jastuk”, govori i vadi van iz svog ruksaka omanji
jastuk i dodaje kako ga leđa više ne bole otkad ga ima. Imaju i
mobitele, ali prazne, ponekad ih uspiju napuniti, nazvati
prijatelje, a Stjepan i kćerkicu. Tada otkrivamo da ima i
dijete…
“Čuješ li se s njom, zna li ona za tvoju situaciju?”, pitala sam.
“Slabo, ima šest godina, još je premala da bi mogla shvatiti. Ne,
ne, ne želim…”, odgovara i pokazuje da ne želi da njegova
kćerkica zna za njegovu sudbinu. Barem ne još.
Tada doznajem kako je odabrao ime svoje kćeri. Ponudio je na stol
još jednu tužnu priču: “Kao posvojeno dijete nisam imao
formulicu, traktorčić za igranje, Nintendo, ništa… Ja sam bio
dijete među kravama i svinjama, bio sam tamo da se radi, ne da se
igra. Dok su ljeti djeca odlazila na more na kupanje, ja sam bio
na polju, vršio sijeno, zubljao, muhe su mi bile po ustima, boli
su me komarci… Taj prijatelj bio mi je kao brat. A onda sam se
preko njegovih zaposlio na građevini. Radio sam na obnavljanju
ribarnice na Dolcu. Trebalo je sve tuć’ sa štemericom, cijelu
ribarnicu sam ištemao svojim rukama. Nakon osam sati rada, otišao
bih se kući otuširati, a onda sam još dva sata sate boksa
odradio, sportski sam tip i uvijek sam nešto trenirao. Dođem
jedan dan kući, dođe mi teta mog prijatelja. ‘Sjedni, skuhala sam
kavu. Moram ti nešto reći, nije dobro, kaže mi. Vidio sam suzu.
Moj prijatelj je poginuo”.
Skočio je tada, prevrnuo stol, počeo vikati.
Prijatelja izgubio u ‘ćoravcu’
“On i drugi naš prijatelj iz sela igrali su se ćoravca. Ne znaš
što je to? Ono kad ugasiš svjetla na autu i ideš direkt kroz
raskrižje, a onda sa strane naleti auto… Na Golf dvojku mojih
prijatelja naletio je Audi sa 180 na sat. Prepolovio ih je.
Letjeli su 300 metara. Moj najbolji prijatelj bio je još živ kad
su došli policija i Hitna, umro je na operacijskom stolu. Pluća i
jetra pretvorili su se od udarca u tekućinu. Drugi je prijatelj
bio tri dana u komi, danas ima obitelj”, prepričava Stjepan kako
je izgubio najboljeg prijatelja. Njegova djevojčica danas nosi
ime tog prijatelja.
“Ja nemam djecu, hvala Bogu. Mogla sam imati, ali nisam bila
spremna, nisam htjela, bolje ne… da pati kao ja? E, nećeš”,
odrezala je Marija.
Neprestano me progonila misao gdje spavaju, jer dok smo pričali,
vani je već bila ozbiljna hladnoća. A prespavati noć?
“Vagoni, klupa, nekad u nekim buksama, napuštenim kućama. Ima i
svađa oko mjesta za spavanje. Svega bude. Jednom sa se vratio iz
zatvora, a moja buksa (tako zove napuštene kuće) zauzeta. Pitam
‘što radite mojoj gajbi’, veli on da je to njegova, ne moja. ‘Ma
nemoj’, kažem i promrsim da ja sad trebam postaviti s onim stavom
‘di si ti bio dok sam ja bio tu’. Ali nisam. Promijenili su i
raspored gajbe dok me nije bilo. Samo dobacim ‘Evo ti gajba, naći
ću si ja drugu, ali nisi u redu, mogao si barem složiti još jedan
krevet sa strane, a ne da budem na cesti’”, govori Stjepan.
Iako gajbe, bukse, napuštene zgrade, paze da u njima njihov kutak
bude čist. Odu do Caritasa po čisti jastuk i posteljinu, jer lako
je navući buhe.
“Znam neke koji se češu, grebu, imaju rane, sve upaljeno… Žao
mi ih je, ali prepala sam se. Pazim da ne dobijem i ja svrab, ne
hvala”, govori Marija i diže rukave na majici i pokazuje ruke da
ona nema svrab, da pazi na higijenu i da se nije zapustila.
Otkriva i da se svaka tri dana ode otuširati i okupati kod
prijatelja. A onda se opet vraća na svrab koji je vidjela kod
nekih i na prvu pokaže gađenje, a onda opet završi: “Ali tko sam
ja da im sudim, možda su imali loš dan, tko zna…”.
Doznala sam da znaju na pamet vozni red, barem vlakova koji im
trebaju. To su oni koji dođu u Zagreb na “noćenje”, topli, baš
kakve oni žele. Zavuku se u njih i noć onda bude podnošljivija.
Otkrivaju da novi nisu dobri, imaju samo uske stolice, neudobne,
ne može se leći i spavati.
Bolji su stari vagoni, ali su jako nesretni jer su uklonili
mehanizme za razvlačenje sjedala pa ih više ne mogu razvući kao
krevete. Ali su i ljuti na druge beskućnike koji rade nered pa
dolazi policija i rastjeruje ih sve. Kroz priču otkrivam da su se
naučili kloniti nereda, kad zagužva izmaknu se, nestanu, kad se
sve raščisti, vrate se. Gotovo kao sjene.
Hrane se po pučkim kuhinjama, ali priznaju i da ukradu. Imaju
svoje razloge, ponekad im dosadi njihova hrana, zažele se i
čokolade.
Naivno pitam, imaju li neke svoje punktove, možda kakav
restorančić, ćevabdžinicu u kojima znaju ljude i u koje navrate
potkraj radnog vremena pa da im možda nešto daju za jest ako je
što ostalo. Naivno od mene…
“Ma neugodnjak mi je, neću se ponižavati, ma ne…. Pogotovo da
me pamte po tome, ma bed mi je”, govore u glas oboje.
“Draže mi je ovako, kao s vama, to mi je predivno, upoznat
nekoga, tko ti želi iskreno dati, a ne pita te ni kako se zoveš”,
rekli su i oči su im se zasjale.
(K.D.Hrnjkaš, Kad ih pitaš boje li se, odgovaraju: ‘Čega?’ Oni su
pobjednici života)
Da, u tom čudnom trokutu druženja koji je nastao između nas,
osjetila sam da i ljudi na cesti imaju svoj ponos, svoje “ja”, da
i oni imaju svoja nepisana pravila što je u redu, a što nije.
Marijina priča je malo drugačija. Bila je u domu za nezbrinutu
djecu. U srednjoj školi bila je više oko škole, nego u
školi.
‘Ja ti imam gebis’
“Bila sam više na ulici. Ma davali su mi i tablete jer sam bila
hiperaktivna. Crvene i žute, samo da spavam i da nemaju sa mnom
posla”, govori Marija. Bilo je tu riječi i o silovanju,
zatvaranjima, na trenutke je bilo teško pratiti njenu priču.
No što kad zaboli zub, kad dođe prehlada?
“Ja ti zube nemam, gebis…”, pokazuje Marija da ima umjetne
zube. Boli je mjehur, kaže da su bolovi za umrijeti kad mokri.
Zdravstvenu je Stjepanu netko ukrao.
“Spavaš i pokradu te”, otkriva. Ponekad ih umor savlada i ne čuju
kako ih okradaju, ali Stjepan priznaje da spavanje na ulici nikad
nije ono pravo spavanje, da su razvili PTSP, da u snu čuju kako
dolaze po njih, policija, kako ih tjeraju, da sanjaju napade.
Jedino, on će primijetiti da je možda ‘pitomije’ biti beskućnik u
Rijeci.
“Mentalitet je drugačiji, ljudi te hoće pitati jesi li gladan,
žedan. U Zagrebu kad pitaš za kunu vele ‘od*ebi, trebaš alkohol’.
U Rijeci je bolje”, kaže Stjepan i kaže da je ljetos bio u
Rijeci, išao je vlakom, ali ne otkriva recept kako je tamo stigao
bez lipe. Kartu sigurno nije kupio.
Slušajući njihove priče postajem svjesnija koliko je jaka volja
čovjeka za životom, ma kakvi god uvjeti bili. Ali i toga da među
beskućnicima itekako ima ljubavi, pa i romanse…
Njih dvoje? Nisu par, ali Stjepan kaže da nisu ni daleko od toga.
Marija je više puta poljubila Stjepana u sljepoočnicu, onako
nježno, kad bi osjetila da mu treba. A on bi nastavljao svoju
priču. Ovisnica, koja je sad na tabletama, usporena, s gebisom u
ustima, koja pazi da neprestano dezinficira ruke, koja posrće u
hodu i pravda to žuljevima na nogama (a ja joj moram vjerovati),
koja bez zadrške priča o svojim padovima, lošim potezima, životu
na marginama, uz Stjepana postaje žena koja osjeća, koja voli,
koja brine i koja daje podršku.
A Stjepan? Pa, već ste pročitali da u najvećem ruksaku na svijetu
za nju nosi i njene stvari. Dekice, jastuk, lampicu koju pali kad
padne noć i kad pričaju.
“Nekad ti dođe da se rokneš i da nestaneš. Al opet neka viša
sila, Bog, kaže: ‘Ajde dalje’. I ti ideš”, govore mi. I da nešto
raščistimo, nisu oni sveci, niti su jadnici, niti su tužne
hodajuće sjene Zagreba. Ili zapravo jesu, ali ne treba ih
romantizirati.
Imaju oni i staža u zatvoru, Stjepan sveukupno osam i pol godina,
Marija mora uskoro na godinu dana u Remetinec.
“Oružana pljačka, na kraju nisam ništa ni ukrala. Dobila sam rad
za opće dobro, ali kome da se javim, ja sam na ulici, tako da je
to zamijenjeno za godinu dana zatvora kad me dohvate policajci”,
priznaje.
Ali su svjesni svojih loših poteza, nose oni u sebi onu iskrenu
želju kojom bi htjeli vratiti film unatrag i jako ga
presložiti.
“Želim svoju kuću”.
“Mir”.
“Prijatelje”.
“Skinuti se s droge”.
“Posao”.
“Nekoga tko će me razumjeti i pomoć. Pa ću ja onda drugome
pomoć”.
“Prijatelja koji te neće krasti”.
Nije važno kojim su redom ovo nabrajali, ovo su želje Marije i
Stjepana.
Božić? Zadnji je Stjepan proveo u zatvoru, šćućurio se i mislio
samo na svoju djevojčicu.
Ima li u njihovu životu veselja, pitala sam.
“Ma ima, meni je danas baš veseo dan! Znaš što me veseli? Posebni
ljudi. Ako si ti astronaut i na neki način si pod posebnim
zvijezdama. Takvih je ljudi malo. Ako gledaš kroz teleskop i
ugledaš zvijezdu padalicu, to je tvoja zvijezda. Danas si ti naša
zvijezda, majke mi, jesi! To me veseli, ovo će ostati tu, za
svagda”, pokazali su “moji” beskućnici na srce i iskreno se
zahvalili.
A na čemu? Na porciji ćevapa, na dvije kave… Dobro, pala je i
jedna piva i jedna žestica, ali sama sam povukla da jednu
popijemo. Ovi ljudi iskreno su cijenili mali znak pažnje pa su me
za kraj poveli do svoje spavaonice, vlaka parkiranom na
kolodvoru.
“E, nećemo te voditi tam gdje mi spavamo. Daleko je i mrak je,
sorry ti nisi na to navikla. Prepast ćeš se… e, al’ fala što si
s nama. Mi smo navikli na grubost. Ti nisi, nemoj se molim te
uvrijediti, molim te…”, ispričavala se Marija i vodila me do
jednog vlaka.
Pozdrav željezničara
Pokazali su kako ulaze u njih. Zaposlenik željeznice stajao je na
pruzi pored nas, dignuo je rukom na pozdrav. Mislim da je znao
što je na stvari i da zna ovo dvoje beskućnika.
I za njega to je to u redu, ne rade nered, ne divljaju, samo se
žele ugrijati. Preskačući prugu, malo sam proklizavala jer je
površina pragova postala skliska kao nauljeno staklo. Smrznuli su
se, inje se nahvatalo i pod lampama su se svjetlucali. Bit će to
jako hladna noć, para je izlazila iz usta i nosnica.
Ali znate što? Na pozdravu, ovo dvoje ljudi me zagrlilo, podiglo
ruke u znak pobjede. Rocky, imaš konkurenciju, ovo dvoje ljudi su
fajteri, baš pravi, oni koji nose sve boje, od ljudi koji su bili
u zatvoru, s dosjeom i nelijepom prošlosti, do boja djece koja su
bila ostavljena u domovima, uzeta od obitelji, koja su od
najranijih svojih sjećanja skupljala loše priče. Oni su fajteri
koji spavaju na ulici, koji će upasti i u tučnjave, koji će
ukrasti da se zaslade čokoladom i koji vole. Koji imaju snove,
koji žele bolji život.
I da ne završi sve patetično, zamolila sam Stjepana recept za
sarmu, sjećate se, on je kuhar i slastičar.
Seoski recept za sarmu
“Hoćeš recept za sarmu? Nikad nisi radila sarmu u svojoj 39.
godini”, oprao me na trenutak Stjepan.
“Ma ne, krivo si shvatio, jesam, al još nisam dobila taj okus
koji volim”, isprljala sam.
“OK, hoćeš recept za grad ili selo? … Ma ja ću ti dati recept
sa sela. Domaće zelje sa sela obavezno. Onda, najbolji je seoski
mesar, koji napravi najbolje mljeveno meso. Ali najbitniji
su začini od domaće crvene slatke paprike, malo ljute paprike,
ali moraš paziti da ne pretjeraš jer ne voli svatko ljuto, potom
na to dolazi obavezno malo papra, puno češnjaka, crveni luk…
Ali ništa tu ne smije biti divlje uzgojeno, nego prirodno, mora
biti eko proizvod sa sela. Tu marinadu treba pustiti cijelu noć.
Onda se prelazi na glavni posao. Pripremaju se kuglice, rolaju u
zelje. Voliš li onda paradajz ili fant unutra?”, na kratko me je
pitao.
“Paradajz”, odgovaram.
“OK, to ubaciš unutra i tek nakon sat ili dva ubaciš fant, ne
stavlja se on odmah. Ako u kuhanju previše začina ubaciš, oni
ispare pa kad kreneš jesti, fali ti nešto. Najvažnije začine
stavljaš pred kraj, ne možeš fulati! Pun pogodak, ajd živjela”!