Slike za pamćenje i najteži trenuci za zagrebačke vatrogasce u danu koji nije imalo kraja. Na čekanju 1000 dojava, nije bilo umora ni gladi, njihov grad ih je trebao...
“Dan prije potresa šokiralo nas je jer je preminuo naš kolega.
Mislili smo da ne može gore – korona, dragi kolega je otišao…
Idući dan je udario potres. Uvijek može gore”, iskren je
zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Grada Zagreba Siniša
Jembrih prisjećajući se razornog potresa koji je 22. ožujka 2022.
pogodio Zagreb.
Neki su prije potresa već odradili skoro 24 sata, iza sebe su
imali napornu noć gašenja požara u Novom Zagrebu, još pola sata i
cijela smjena vatrogasaca trebala je ići kući. Umor je već bio
tu, a onda im se izmaknulo tlo pod nogama. Udar potresa u 6.24
sati bio je jačine 5,5 po Richteru, sat u njihovoj vatrogasnoj
postaji u Savskoj 1 stao je.
“Prvi udar potresa dočekao me u uredu. Odradili smo smjenu od 24
sata, odjedanput je počelo tresti. Istrčali smo, izveli vozila iz
garaže i samo se gledali. Prašina u cijelom krugu, hotel Westin
preko puta u prašini, dimnjaci padaju…”, govori Slavko Gorički.
Počeo je dan koji nije imao kraja. S vrha hotela prozori su se
raspršili i na tlo su pale stotine kila stakla i željezni okviri
prozora. Ali prvih minuta zagrebački vatrogasci nisu bili svjesni
veličine svega.
“Kod nas je streslo, digla se prašina, ali nismo imali osjećaj
koliko je to veliko. Kad smo izašli van, vidjeli ljude na cesti,
sve urušeno, ljudi gledaju, traže pomoć, boje se…”, prepričava
Gorički trenutak kada je shvatio koliko je potres bio jak.
Voziti po zagrebačkim cestama bio je slalom, preko cigli,
smrvljenih pročelja koja su popadala po cesti. U jednom trenutku
kolega Kristijan Motik primijetio je: “Falio je samo još tenk na
cesti.”
Prve dojave bili su požari u bolnicama Petrova i Srebrnjak,
kasnije i u katedrali. Nasreću, lažne. Podigla se prašina koja je
podsjećala na dim. Ali ti prizori ispred bolnica, pogodili su
vatrogasce.
“Majke, rodilje s malom djecom i trudnice izjurile su vani na
hladnoću. Bilo je rano jutro, snijeg je lagano padao, dosta je
bilo hladno…”, zarosile su se oči Draženu Pavliću dok se
prisjećao. Emocije su i dalje tu, nakon dvije godine.
Ali taj dan trebalo je biti jak, gromada na koju su se svi
oslanjali. I to su bili, zagrebački vatrogasci, koji su ulijevali
vjeru da će sve biti u redu. Puno toga ostalo je ispod radara,
nitko nije ni primijetio lavovski posao koji su odradili, taj dan
zaprimili su oko 1000 dojava, samo 50 ih se odnosilo na ljude
koji su zaglavili u liftovima. Veliki požar bio je u jednoj od
telefonskih centrala u Draškovićevoj.
“Da nije bilo potresa, taj bi požar bio vijest dana”, govori nam
Jembrih. Ali slike koje pamte vatrogasci su ljudi koje su
spasili.
“U Jurišićevoj ulici u potkrovnom stanu izvukli smo dvoje
starijih ljudi. Izvadili smo baku u kolicima vani na sigurno,
šećeraš. I ne znaš što ćeš s njom. Moraš ići, a ne možeš je
ostaviti samu. Nasreću, prolazio je mladić koji je pitao treba li
pomoć. Povukli smo ga da ostane s bakom”, govori nam Kristijan
Tomašek.
Razgovarajući s vatrogascima o tom danu, svi primjećuju jedno –
sreća je Zagreb pomazila taj dan.
“Iskreno, očekivali smo puno više mrtvih. Bilo je nekoliko
slučajeva gdje su centimetri falili da ljudi poginu. Od
urušavanja dimnjaka ljudima u krevete, greda koje su padale… Ali
imali smo sreće i jer je potres pogodio između dvije vatrogasne
smjene”, govori Jembrih.
Tako se u Savskoj 1 odjednom našlo duplo više vatrogasaca nego
inače, poklopile su se dvije smjene. Svi su bili spremni pomoći
svom gradu. Nije to jedina sreća, primjećuju. Bio je lockdown,
rano jutro, nedjelja, noćni klubovi nisu radili, nije bilo
nedjeljnih misa. Sve to, kažu, pomoglo je da nije bilo puno više
žrtava.
I što ih je na kraju taj dan držalo, dizalo i davalo snagu?
Od poruka djece koje su vidjeli kroz prozor Klaićeve bolnice s
napisanim “Hvala, heroji”, do graha s ričetom koji im je netko
dostavio taj dan.
Neki su u komadu “odvezli” i 36 sati, umor nisu osjećali, na
kraju dana je pala i pjesma, koji stih “Hladnog piva” i ples na
krovu, a “popadali” su u nesvijest tek kasnije kad su legli u
svoje postelje.
I slika za sjećanje – natpis na štoku s jedne intervencije: “193
was here.”