Od izbornog debakla, čini se, gori može
biti jedino preveliki izborni uspjeh. Takav dojam u posljednjih 4
dana odaje Most, najveće iznenađenje nedjeljnih parlamentarnih
izbora koji se nadao biti jezičcem na vagi u postizbornim
kombinacijama, a dobio povjerenje građana koje poziva na mnogo
više od željenog postavljanja reformskih uvjeta jednoj od
najvećih stranaka i mirno promatranje iz saborskih klupa poštuje
li eventualna Karamarkova ili Milanovićeva vlada postavljena
“prolazna vremena”. Dakle, Most je od kategoričkog
predizbornog ne bilo kakvoj koaliciji s SDP-om i HDZ-om u par
dana došao do ideje, ni manje ni više, velike koalicije i s
jednima i s drugima u vladi nacionalnog jedinstva gdje bi
mandatar bio čovjek koji od 151 drži 19 mandata. Ta ad hoc ideja
je neboluzna iz najmanje dva razloga; Hrvatska nije u ratu ni
neposrednoj ugrozi koja prijeti nekom propašću zemlje, a
drugo, što će Most HDZ-u i SDP-u kad sami mogu osnovati
veliku koaliciju bez dociranja psihijatra iz provincije koji
upravlja gradskom upravom od 20-ak zaposlenih i proračunom od
30-ak milijuna kuna, mnogo manje od cifre koju bi država morala
izdvojiti za nove izbore prema kojima Hrvatsku Most vodi ulogom
za koju očito nije bio spreman. Kad se pogleda unazad, bilo je
razvidno da Most želi nametnuti nužne reforme SDP-u i HDZ-u, ali
onda je 48 sati nakon izbora došlo nešto kao otriježnjenje;
Petrov i društvo su tek nakon izbora krenuli formulirati sadržaj
tih reformi. Dva dana nakon izbora tri čelna čovjeka Mosta su na
tri različite televizije gotovo u isto vrijeme davale gotovo
oprečne izjave kojim će putem krenuti i jutro kasnije su ljudi
koji se zapravo ni ne poznaju, našli su utočište u nesretnoj
ideji o vladi nacionalnog jedinstva…
Ako od debakla gori može biti samo preveliki izborni uspjeh, onda
od kruto hijerarhijski ustrojenih, kadrovski učmalih, politički
ziheraških velikih stranaka gore mogu biti samo heterogene
političke skupine bez jasne organizacije, linija odlučivanja,
svjetonazorske platforme i zajedničkog stava o bilo čemu. Upravo
je to Most kojeg će njihov nenadani izborni uspjeh vjerojatno
uništiti. Zapravo, Božo Petrov je imao elegantan izlaz kojeg je
kompromitirao politički naivnom i neostvarivom idejom o vladi
nacionalnog jedinstva. A on se skrivao u upornom držanju onog na
čemu je i dobio glasove. Morao je imati pripremljen konkretan
popis reformskih, realno izvedivih reformskih zahvata, održati
obećanje da neće s nikim u koaliciju, nego podržati manjinsku
vladu, dati vlast u ruke Karamarku ili Milanoviću, postaviti
“prolazna vremena” za provođenje reformi i uživati u Saboru dok
se drugi znoje ispunjavajući njegove zahtjeve. Pa ako se za šest
mjeseci ili godinu dana vidi da ta HDZ-ova ili SDP-ova Vlada nije
u stanju provesti ono na što je pristala, Most će joj sasvim
legitimno izglasati nepovjerenje u Saboru. I onda idemo na izbore
u kojima bi “dionice” Mosta dodatno narasle. Da je Petrov čvrst
inzistirao na tom stavu, u Hrvatskoj politici više ništa ne bi
bilo isto.
Ovako, sa svakim novim danom Petrov ulazi u zamršene igre koje
odišu nedosljednošću, ishitrenim prijedlozima do kojih se dolazi
na sastancima u slastičarnama, odstupanjem od onog zbog
čega je glasove dobio. Tako Petrov ne diskreditira samo sebe već
i mogućnost da bude ono što Hrvatskoj, odnosno novoj vladi, bez
obzira predvodio je HDZ ili SDP, zaista treba. Da bude korektiv
vlasti sa snagom da donese političku volju za teške odluke koju
nisu imali ni HDZ ni SDP, krenuvši od racionalizacije državne
uprave do rješavanja teritorijalnog ustroja zemlje. Nažalost,
čini se da je ta prilika već propuštena i da Hrvatska po svemu
sudeći ide prema novim izborima, iako je već ovih par
postizbornih dana pokazalo da su svakakva čuda moguća. Nije bez
vraga davno Machiavelli ustvrdio da je politika umijeće mogućeg.
P.S. Mi to u Karlovcu dobro znamo iz iskustva, iz dva znakovita
slučaja kad je karlovački HDZ dva puta zaredom izgubljene izbore
dobio u postizbornim produžecima oslanjajući se na “nezavisne”
ili one koji su se pozivali na visoke moralne norme i govorili da
ih ne zanima hoće li vladati SDP ili HDZ, samo pozitivne
promjene. I ništa se nije promijenilo, nikakvi novi pravac,
nikakva korekcija politike vladajućih. Baš kao što se neće ništa
bitno promijeniti za Karlovac pobijedili jedni, drugi ili treći.
Karlovac je u Saboru i Vladi tradicionalno podzastupljen, a
kad nije “njegovi” su zastupnici, čast iznimkama, tradicionalno
slabe moći govora i stvaranja lobija za dobrobit sredine iz koje
crpe svoj legitimitet. Još kad se doda da je HDZ-ovom
gradonačelniku s ambicijom da ode stepenicu više to što državnu
vlast drži SDP, zgodan alibi za neambicioznost u izgradnji nečeg
što bi se trebalo zvati Karlovac 21. stoljeća, slika je fest
depresivna iz lokalne perspektive. Što da radi čovjek nad
biračkim listićem u takvoj situaciji? Da bira ono što mu je srcu
bliže, zna da će živjeti u istom kapitalizmu koga god
izabrao, ali bar može birati hoće li živjeti u zatucano
konzervativnoj ili otvoreno liberalnoj atmosferi naredne četiri
godine? Bar smo tu sigurni kad dajemo glas za HDZ ili SDP. Glas
za treće “nezavisne” opcije je nešto kao bacanje kuglice na
rulet. Može biti crveno, a može biti i crno, ali je uvijek
hazard. Učimo to ovih dana na Mostu