''Biti roditelj nije samo roditi. Morate biti spremni – cijeli život', kazala je Anamarija
Pričali smo sa ženom koja je odlučila pobaciti jer je to njezino
pravo. Ispričala nam je cijelu pozadinu svoje priče. Anamaria
Ružak terapijska je učiteljica i profesorica engleskog jezika
koja radi s neurorazličitom djecom. Na pobačaj se odlučila prije
tri godine i danas čvrsto stoji iza svoje odluke.
Na pobačaj sam se odlučila jer nisam imala ni financijske ni
emocionalne/mentalne mogućnosti za još jedno dijete. U trenutku
kada sam ostala trudna, imala sam već jedno malo dijete, i taman
započinjala posao. Meni je odluka bila jako teška. Nisam
koristila pobačaj kao kontracepciju, niti sam ga olako shvatila.
Vjerujem da svaka žena koja se odluči za pobačaj jako dobro
razmisli o tome. U mom slučaju, uz svo odgovorno ponašanje vezano
uz intimne odnose, ipak sam ostala trudna – kontracepcija je
podbacila. Opet ponavljam, odluka je bila jako teška. Čak smo
tražili obitelj koja bi možda željela posvojiti dijete, ali to
nije moguće u Hrvatskoj.
‘Puno sam plakala’
Ja sam osobno imala sreću i mogućnost napraviti pobačaj u
privatnoj poliklinici. Svi su bili jako ljubazni prema meni, bez
osuđivanja i komentara da je to pogreška. No, problem je što
kada nazovete većinu državnih ginekologa, većina vam ne želi dati
informacije gdje i kako obaviti pobačaj, ili se pozovu na to da
to nije moralno i da ne žele biti dio toga. Što se tiče
sigurnosti, ja sam se zaista osjećala sigurno, no kažem – u ovom
slučaju ja sam iznimka, a ne pravilo jer sam imala mogućnost
otići u privatnu polikliniku.
Imala sam podršku partnera u cijeloj priči – što mnoge žene
nemaju. Tako da nam je oboma bilo jako teško. Puno sam plakala,
čak i pred sestrama i doktorima. Najgore je bilo u čekaonici
jer smo bili u istoj čekaonici s ljudima koji su došli na redovan
pregled željene trudnoće. Sjediti s njima tih pola sata je bilo
užasno.
Jako mi je bio težak trenutak dok su mi davali anesteziju jer sam
znala da je “to to”. Kažem, meni je to stvarno bila i teška
odluka i teška situacija. Nakon zahvata, bila sam jako
rastresena, tužna, gotovo depresivna. Taj mi je dan bio jako
emotivan. Kada sam se probudila iz anestezije, nazvala sam svog
partnera i derala se na njega “da me ne voli” i svašta nešto.
Sestra me smirivala, one su stvarno bile divne prema meni.
Govorile mi da sam mlada, da je sve u redu, da će biti još
prilike ako ću željeti i tako dalje.
‘Nakon zahvata osjećala sam – sve’
Nakon zahvata sam osjećala – sve. Ovdje pričam samo o sebi, jer
iako se većina nas koje prođemo kroz to osjeća slično, postoje
razlike. Ja sam stvarno osjećala veliku grižnju savjesti i
krivnju jer sam se našla u takvoj situaciji. Krenula sam na
terapiju na koju još uvijek idem. Sada, doduše, rjeđe, ali još
uvijek “radim” na tome.
Samo da naglasim, ovo je samo moje iskustvo, i iako dosta žena
prolazi kroz slično, u redu je i ako ta odluka nije uvijek tako
teška – niti to ne bismo trebali osuđivati. Ja sam mjesecima
radila na tome, sama i sa psihologom. To je situacija koja ne
prođe za dan, dva. Prošli su dani, čak i dva, tri mjeseca
poslije, a ja i dalje nisam mogla spavati. Sada, nakon što je
prošlo godina koliko je prošlo, stojim iza svoje odluke. No
kažem, to je odluka s kojom se živi cijeli život.
‘Javilo mi se puno svećenika’
U mom okruženju nitko me nije odgovarao od pobačaja, jer moja
situacija stvarno nije dopuštala još jedno dijete. Na molitvene
skupine prije pobačaja nisam naišla jer sam informaciju zadržala
u svom malom krugu ljudi. No, problem je nastao nakon što sam
obavila zahvat i javno odlučila o tome pričati. Tada mi
se javilo puno svećenika, i ljudi koji smatraju da sam
počinila smrtni grijeh. Još uvijek mi se javljaju. I mislim da
upravo tu leži velika opasnost.
Ja osobno, a i mnoge žene s kojima sam pričala se nakon pobačaja
bore s depresijom, grižnjom savjesti, krivnjom i tako dalje.
Molitvene skupine i ljudi koji osuđuju u tim slučajevima jako su
štetni. Također, to ide toliko daleko da je moja obitelj u
jednom trenutku izrazila strah da ću izgubiti posao ako javno
počnem pričati o zahvatu.
‘Biti roditelj nije samo roditi’
Hodovi za “život” izrazito destabilizirajuće djeluju na žene koje
razmišljaju o pobačaju. Opet ponavljam, niti jedna žena se ne
probudi trudna jedan dan, i dok pije kavu kaže “o, idem na
pobačaj, a poslije u shopping”. Pobačaj u većini slučajeva nije
rezultat neodgovornih odnosa nego stvarnih životnih
okolnosti. Biti roditelj nije samo roditi. Vi morate biti
spremni i financijski, emocionalno i mentalno. I to ne jednu
godinu, ili dvije tri. Cijeli život. Zamislite ženu koja je npr.
u 27. godini otkrila da je u spektru autizma te ostane trudna
mjesec dana kasnije jer je kontracepcija podbacila. Ta žena, zbog
male podrške odraslima u spektru, prvo mora to riješiti, a onda
još podnijeti trudnoću i biti majka. Također, svi znamo
kakva je ekonomska situacija u Hrvatskoj.
Unatoč tvrdnjama molitvenih skupina, dijete ne raste samo od
ljubavi. Imamo razne slučajeve gdje žena koja je u zlostavljačkom
braku ostane trudna. Bitno je za naglasiti, kada se žena odluči
na pobačaj, to je zaista jer ima takve životne okolnosti. Čak i
da nisu ekstremne, pravo svake osobe je odlučiti želi li
biti roditelj ili ne.