– Smoje fali koliko god ga naizgled ima. Ova je knjiga nastala da se, nakon što se petnaest godina na njega nekritički bacalo blato, naprosto rastvori taj mit, i negativan i pozitivan i da ga se prikaže kakav je bio, sa svim greškama, manama, zabludama i krivim procjenama i dobrim stranama, rekao je jučer Boris Dežulović, autor “Razgovora sa Smojom” koji je dvadeset godina nakon intervja i druženja s legendarnim kroničarom Splita i Dalmacije sve to pretočio u knjigu. Ovo vrijedno izdanje, koje je očekivano izazvalo i velik interes karlovačke publike, izdanje je riječkog Adamića, dok je urednik Dragan Ogurlić.
Dobar povod da se čita Smoju
Kako je kazao Dežulović i njegov kolega Predrag Lucić koji je također bio na jučerašnjem predstavljanju u karlovačkoj Knjižnici za mlade, ovo je možda jedan dobar povod da se ponovo čita Smoju.
– Nije Smoje jedini naš književnik o kojem se puno govori a malo čita, al za početak ajmo ljudi čitati Smoju, kaže Dežulović. Dodaje kako ipak ne treba očekivati neku objektivnu realnu društvenu i javnu valorizaciju Smoji, ali da mu se barem – da šansa.
– Petnaest je godina Smoje bio, a naročito onih zlih 90-ih, državni, županijski i gradski neprijatelj broj 1, onda je zadnjih nekoliko godina služi kao varikina za tuđe savjesti, s njim ispiru usta i loše savjesti kojekakvi mufljuzi koji su ga prije pljuvali, to je klasična sudbina svih naših Smoja u hrvatskom društvu, priča Dežulović.
Od sveg tog nipodaštavanja i anuliranja u društvu, kaže Dežulović, do nekog potpuno nekritičkog uvažavanja koje služi za ispiranje vlastitih nečistih savjesti.
No, dodaje, Smoje nije zamjerao, nije se time bavio i pričao o tome, pa se i ne može dati odgovor u njegovo ime, no vjerojatno je bio razočaran kad je vidio u što se ljudi pretvaraju.
– No milosti nije tražio niti bi im je dao, dodaje Lucić.
Briljantni splitski novinarski dvojac, legende Feral Tribunea dotakao se i novinarskog posla, kako danas, tako i u ono, Smojino vrijeme. Reportaža koju je Smoje toliko volio je umrla s onim uredničkim “tekst isporuči do 14 sati”, a davno su prošla vremena kad je reporterska ekipa sjela u auto s kašetom piva u gepeku i uputila se na put. Nikad se nisu vraćali praznih ruku, bez više reportaža, pregršt sjajnih fotografija i nekoliko intervjua.
Na kraju su i zapjevali, i to uz pomoć auditorija, svoju “Ljevicu Mariju”…
KAportal.hr