O tome da sami sebi razjasnite nalazite li se, odnosno živite li
u uređenoj državi ili hajdučiji, jedan od najboljih “lakmus
papira” je policija. Kako izgledaju, kako se nose, kako se
ponašaju. Jesu li pristojni, miroljubivi, odnose li se prema
onima s kojima komuniciraju profesionalno ili s pozicije moći,
obraćaju li vam se sa “vi” ili sa “ti”, …, dalo bi se tu dosta
nabrajati. S obzirom na našu kratku demokratsko tranzicijsku
povijest i prethodno dugo razdoblje gdje je “organ reda i
sigurnosti” bio nedodirljivi bog i batina, gotovo iznad zakona,
mi smo mogli uživo pratiti evoluciju većinom primitivnih
milicajaca u policajce, pristojne profesionalce. Karikirano,
evoluciju brkatih sirovina pod plavom šapkom, čakalicom u zubima
i pendrekom u ruci koje su znale prvo preventivno pljusnuti pa
tek onda pitati za osobnu, u uljuđene, uredne i elokventne
policajce koji nisu liječili osobne frustracije i sadističke
sklonosti na običnim ljudima.
Skloni smo vjerovati da je taj nužni evolucijski proces završio,
sa svim svojim usputnim stanicama i devijacijama, računajući i
one ratne kad su jedne nepismene i nasilne seljačine u miliciji
zamijenile druge s novim ideološkim prefiksom, ali istog
obrasca ponašanja, koje su tabale i šikanirale svakog tko se
usudio prigovoriti da ne rade po zakonu i ne služe na čast novoj
državi svojim ponašanjem. Vremena su se promijenila, u globalu
policija se počela približavati “serve and protect” idealu, rekli
bismo čak da su zbog novih zakona, postroženih procedura,
senzibilizirane javnosti i transparentnosti rada, policajci
uskraćeni u slobodi postupanja i primjene sile, ali prema pravim
kriminalcima i svom šarenilu profila nasilnika. I onda, tu i tamo
tu vjeru da ne živimo u hajdučiji, što iz vlastitog iskustva, što
iz prve ruke i priča poznatih ljudi (potpisnik ovih redova nije
iskusio ili čuo jednu takvu priču), poljuljaju slučajevi
nepotrebnog kinjenja i treniranja strogoće na običnim građanima.
Od sačekuša na rubu jednosmjernih ulica kako bi se neki biciklist
upecao da mu se može naplatiti kazna od 2 tisuće kuna do
ponašanja u kasnonoćne vikend sate koje bi se slobodno moglo
nazvati nepotrebnim šikaniranjem i nesumnjivim kršenjem
pravila postupanja službene osobe.
Eh, nažalost, upravo ovo potonje je motiv pisanja ovog teksta na
osnovu jedne svježe priče iz prve ruke koja podsjeća na vremena
za koja smo mislili da smo ostavili iza sebe. Dakle, petak na
subotu, sitni sat oko 3 ujutro, par se vraća sa zabave kroz
Radićevu ulicu. Negdje u visini Zagrebačke banke začuju iza sebe
turažu automobilskog motora koji se sjuri kroz Radićevu. Par se
izmakne u stranu i dok je auto dolazio prema njima, muškarac
podiže srednji prst. U znak protesta, iz revolta, zbog bijesa što
netko juri autom kroz ulicu u kojoj je automobilski promet
zabranjen, sasvim je svejedno. Riječ je o razumljivoj reakciji.
No, ne i za osobu koja je vozila auto. Naime, bila je riječ o
policajcu, a vozilo je bilo službeno. Važno je napomenuti da je u
tom trenutku u Radićevoj bilo crno kao u rogu jer je nestalo
struje i par koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme nije
mogao vidjeti da je vozilo koje je jurilo prema njima policijsko.
Da je, ne bi bilo ni dizanja srednjeg prsta u zrak.
Ispalo je kako je ispalo, policajac koji je iz auta izašao
gologlav i s cigaretom u ustima po kratkom je postupku muškarca
strpao u auto zbog srednjeg prsta i zato jer nije imao osobnu kod
sebe. Nije pomoglo to što je ovaj rekao da živi 50 metara dalje i
da će donijeti osobnu kako bi ga se legitimiralo. Jedva je uspio
djevojci kroz prozor baciti ključeve od stana, i proveo noć u
hladnoj ćeliji u društvu sa obiteljskim nasilnikom do podne u
subotu kad je pušten, bez da ga je itko išta pitao!
U zapisniku stoji da je prolaznik omalovažavao policiju dizanjem
srednjeg prsta prema ophodnji u autu, da je bazdio po alkoholu uz
opasku da je neartikulirano govorio. Koja je to vrsta krimena?
Možete biti pijani na svojim nogama u pješačkoj zoni koliko
hoćete i brslati, a nismo baš sigurni da bilo tko može u autu
juriti kroz Radićevu, pa ni policija ako situacija nije urgentna.
A nije bila. Srednji prst je bio samo razumljiva ljudska reakcija
zato jer je netko išao demonstrirati kako za njega propisi ne
vrijede. Verbalnog vrijeđanja nije bilo, kao ni opiranja,
jer bi “revni” policajac to rado dodao u zapisnik. Ali,
počinitelj u mraku nije mogao znati da je riječ o službenom
vozilu, odnosno osobi. Ali, ako ova stvar eventualno dođe do
suda, ispast će da je u 3 ujutro sijalo sunce i da je policijski
auto kroz Radićevu gmizao 15 na sat, i da je počinitelj tek kad
se uvjerio da je riječ o policiji dignuo srednji prst u zrak.
Riječ službene osobe je jača od riječi “civila” bez obzira tko
zapravo bio u pravu, osim ako ne postoji neoboriva video snimka
događaja.
Uglavnom, postavljamo ovdje javno pitanje načelniku PU
karlovačke. Je li obični građanin koji revno plaća porez ovoj
državi i osigurava plaću između ostalom njemu i njegovim
policajcima – koji se vraćao u dobrom raspoloženju sa vikend
zabave pješice, nije bučio, nije nikom smetao i nikog ugrožavao
– morao hladiti bubrege u policijskoj ćeliji samo zato što
se njegov policajac našao uvrijeđenim za ono što je zapravo i
zaslužio? Tako se ne stječe respekt u zajednici, tako se stječe
tihi prijezir. Da budemo na čistu, policija radi težak i
odgovoran posao i većina policajaca ga radi na način koja ide na
čast njima i ovoj državi, ali očito postoje i oni koji se
ponašaju kao bezobzirne sirovine u slučajevima kad za to nema
nikakvog razloga. Neka takvo ponašanje sačuvaju na ubojice,
pljačkaše i obiteljske nasilnike, pošteni svijet neka ostave na
miru.