Dalmacija nikad ne sagiba glavu. No, kada postanete njezin simbol - radi vas će učiniti ono što svijet teško može zamisliti
Dalmacija nikad ne sagiba glavu. Za despet, iz dišpeta – ili si
kontra ili te ni(je) briga. Ili si flegma ili će ti srce iskočit’
na svaku malo jaču raspravu. Dalmacija je neobjašnjivi fenomen –
životna lakoća se svaki dan savršeno sklapa s težinom postojanja.
Dalmacija je živa, duhovita, brzomisleća, temperamentna, topla,
nervozna, fureštima nejasna, lokalnima digne nerve. Dalmacija je
i teška, emotivna, vjerna svojim simbolima. Kad postanete njezin
simbol – utkali ste se u njezinu povijest nepovratno.
Oliver Dragojević bio je, tako, Dalmacija. Glazbena podloga za
sriću i tugu. Prije četiri godine Dalmacija je pognula glavu –
složno, u isto vrijeme, bez najava i prethodnih dogovora. Onako
kako to biva kad te vodi čista emocija. Preminuo je u Splitu na
današnji datum veliki Oliver. Skromni Oliver, glazbenik Oliver,
ribar Oliver, bodul Oliver, Oliver otac, muž i veliki prijatelj
Brici i Bati.
Smojino Velo i Malo misto bili su Oliveru Split i Vela Luka.
Upravo tako od njega su se prije četiri godine i oprostili. Tuga
je, kao nikad dotad, postala veličanstvena. Tuga je, naučili smo
tada, i lakša kada se dijeli sa svojima. A u danima Oliverovog
odlaska svi smo bili svoji jer je otišao naš.
A svoje se ne pušta lako. Splićani su zato svom Oliveru priredili
spektakl od pozdrava. Ujedinjeni, veličanstveni i veliki u tuzi.
Splićani su svom Oliveru u danima koji su uslijedili nakon
njegove smrti, priredili spektakularan posljednji pozdrav. Velo
misto se spustilo na rivu, a Torcida zapalila zvonik Svetog
Dujma. Nebo, zemlja i more odali su počast Oliveru. ‘Čovik’ kojem
je toliko pjevao – pozdravio ga je posljednji put.