Ministar zdravstva potvrdio je da je pokrenuta istraga oko smrti poznatog novinara koji je umro zaražen koronom. Njegova partnerica objavila je kako su izgledali posljednji dani njegova života
Novinar Vladimir Matijanić koji je u svojoj karijeri otkrio
brojne afere umro je u Splitu u 51. godini života.
Njegova djevojka i također novinarka Indexa Andrea Topić na
Facebooku je objavila potresne detalje kako su izgledali njegovi
zadnji dani života. Njezin status prenosimo u cijelosti:
“Isti tim hitne došao je dva sata prije, tražili smo ga vode u
bolnicu, rekli su da ne treba jer su to normalni simptomi kovida.
Hitni infektološki i liječnika na Infektološkom smo zvali desetak
puta, tvrdili su da ne treba u bolnicu, iako smo uporno tražili
da ga vode. Prvi dan kovida su nam u bolnici rekli da je u RH
nestašica lijeka za sprječavanje težih posljedica kovida kojeg
daju pacijentima kao što je on. Pišem ovo jer znam da bi on htio
da se zna što se dogodilo. Naravno da nemam ‘ni atoma snage’,
kako je on zadnjih dana ponavljao. Ni atoma snage. Ni razloga za
život. Bez njega.”02.08. ujutro rano rekao mi je da osjeća loše i
da ima temperaturu, napravila sam mu kućni test na koronu i bio
je pozitivan. Sat vremena kasnije, oko 10 sati dovozim ga na
Infektivni, hitni prijem, KBC-a Split gdje stoji barem dva sata
čekajući da ga netko primi i pregleda.
Nisu me pustili s njim, čekala sam u autu pored zgrade, u 12 sati
šalje mi poruku da krenem i dolazim, govori mi da im je ispričao
da ima Sjogrenov sindrom i Infesticijsku bolest pluća te sumnju
na još dvije autoimune bolesti, i da se zbog toga nije mogao
cijepiti i da su mu rekli da je trenutno nestašica lijeka kojeg
daju teškim bolesnicima da izbjegnu teške komplikacije kovida i
da mu to možda da li da imaju.
Da taj lijek nema KBC Split ni Klinika za infektivne bolesti Fran
Mihaljević, ali da ga imaju da bi ga možda dali njemu jer je
imunološki bolesnik i ima kovid, i da je bila nedavno onkološka
pacijentica i da ga ni njoj nisu mogli dati jer ga nema. Tražio
je da kažu kako se lijek zove da ga sami potražimo, rekli su da
nije važno jer ga nigdje nema. Zvao je neke ljude koje zna i
saznao da ga možda ima u OB Dubrovnik, preslab je bio za put do
dolje, predložila sam mu da ja nazovem ravnatelja bolnice, rekao
mi je da nipošto to ne činim, da nema šanse, da neće tako. Nismo
uspjeli doći do tog lijeka.
Dva dana imao je temperaturu do 38.9 koju smo spuštali s dva
Lekadola od 500, stavljala sam mu hladne obloge na glavu, davala
vitamine, propolis, kuhala čajeve i juhe koje je tada još mogao
piti. Nazvao je imunologinju i sve joj ispričao, ona mu je rekla
da počne piti tablete za autoimune bolesti koje mu je prepisala,
Dekortin, D vitamin jednom u 2 tjedna i nešto što štiti želudac,
iako nije sigurno je li se riješio helikobaktera.
Otišla sam u ljekarnu po to, donijela, popio je drugi Dekortin na
jutro kad je sve počelo. Večer prije bio već slab, nije mogao do
zahoda lako, užasno bi se uspuhao, hvatao za zidove, umorio u
sekundu, svi su govorili da je to normalno. Zvali smo hitnu barem
deset puta u ova dva dana, ako ne i više. Sve s ciljem da ga
prime u bolnicu.
Kad smo ih tu večer zvali uputili su nas na liječnika na
Infektivnom, ispričali mu sve. Rekao je da Vlado ‘nije
imunokompromitiran’, čak i da ‘nije imunološki bolesnik zato jer
Dekortin pije samo jedan dan’. Koja logika?! Iako mu je Vlado
uredno pobrojao svoje imunološke bolesti i one na koje se sumnja.
Vlado nije vjerovao što čuje, puštao je tu snimku iznova na
mobitelu jer njegov mobitel zbog posla ima snimač koji radi
automatski. Naravno, pitao je da ga prime u bolnicu i ovaj na
liniji je rekao da nema potrebe.
Ujutro, 5.8. probudio se slabiji nego ikad. Pojeo je pola zobene
kaše. Kavu nije takao, čaj isto. Nije mogao jesti ni piti. Nije
mogao stajati uspravno. Ni sjediti. Ni ležati. Nije mogao do
WC-a. Nazvala sam hitni infektološki, dva puta, nitko se nije
javljao, iz treće se javila žena, rekla da je sad stvarno gotovo
i da ne može samostalno ni jesti ni na zahod i rekla mi je,
citiram, ‘nije to za bolnicu, neka piša u lonac kraj kreveta onda
prolijte u zahod’.
Skuhala sam mu juhu. Nije je mogao jesti. Nije mogao doći za stol
i sjesti, nije mogao sjesti uspravno na krevetu ni ležati, toliko
sam ga nagovarala da nešto pojede da sam ga dovela do
iznerviranosti što je jako teško s njim i sa mnom, na mene se
svih ovih godina nikad nije naljutio.
Stavila sam mu juhu u šalicu i prislonila usnama i naginjala.
Uspio je popiti pola. Zvala sam hitnu opet. Počeo je iskašljavati
bronhijalnu sluz, to me zabrinulo: ’50 godina, Sjogren,
infesticijska bolest pluća, autoimune bolesti, nije se cijepio,
treći dan kovida, ne može se pomaknuti nimalo, bol u mišićima
neizdržljiva, iskašljava sluz’, vlaški sam dodala i ‘otežano
diše’ samo da ga već jebeno vode jer je iz aviona jasno da mu
treba stručna pomoć, na što je Vlado slabašno dobacivao ‘ma
nisam’, hitna je reka ‘gospođo to je sve normalno. Jedino ako ne
može disati dovozi se u bolnicu’.
Zvala sam infektološku hitnu i tamošnjeg liječnika, javila se ona
što je savjetovala ranije da piša u lonac, rekla je da je to sve
normalno, Vlado i ja smo rekli da želimo hospitalizaciju, da
inzistiramo da ga vode, ona je rekla ‘a to ovisi o vama, hoće li
vas hitna htjet pokupit, ali to su sve normalni simptomi’, rekli
smo da želimo da dođu po njega. Zvala sam 194, opisala sam po
stoti put sve simptome. Tim je došao oko 13.40 sati, dvoje
tehničara, dali su mu injekciju, rekla sam ga vode, rekli su da
‘nema potrebe, to su normalni simptomi, nek pije tekućine i jede
slane štapiće’. Točno tim riječima.
Rekla sam da ne može piti. Ni jesti. Da je preslab i za to,
pogledali su me blijedo. ‘A neka se natjera’, rekli su. Rekla sam
da ne može. Vlado je zamolio da mu daju infuziju. Rekli su da se
to samo u bolnici daje. Kasnije kad su drugi put došli bogami su
imali infuziju u torbi, ali je bilo prekasno. On se nije mogao
pomaknuti ni centimetra već prvi put kad su bili tu. Niti
centimetra.
Tehničar ga je morao pomoći privaliti na bok da mu da injekciju.
Vlado je pitao zašto se luđački znoji i hladan je, a nema fibru.
Tehničar mu je rekao da je to od Lekadola. Posteljina je bila u
lokvama. Brisala sam ga ručnikom i maramicama.
Nakon niti dva sata, stojim u kuhinji i čujemo njegovo ‘upomoć’.
Dotrčavam, vidim da su mu stopala plava, dotičem ih, hladna su,
jasno mi je da nema cirkulacije uopće. Lice mu je sivo, kao da
nema krvi, ni kisika. Jedva mi govori ‘ne mogu disat’. Zovem
hitnu da dolaze isti tren i da ne može disati. Sjećaju nas se,
kako i ne bi, kažu da će ga sada odvesti u bolnicu. Oni dolaze
nakon, a možda i 20 minuta, pakiram mu stvari za bolnicu, on
leži, hropće, ubrzano diše, postaje sve plaviji. Oni dolaze, isti
tim od prošli put, on je još pri sebi, ali se i dalje ne može
micati, užasno mu je, govore mu da se dovuče do jedne strane
kreveta da ga posjednu u stolicu i odnesu.
Ne ide. U to ga jedan tehničar hvata za noge i drži ih u zraku,
govori ‘ovo će mu podić tlak’, ali on postaje sve bljeđi, dovlače
ga na lancunu na onu stranu kreveta bliže stolici, vidim da mu je
glava klonila u čudan položaj, kao, zabačena je, vičem ‘u ovom
položaju ne može disat!’, kažu ‘ma može’, uhvatim ga za ruku,
govorim mu da će sve biti u redu, da će ga odvesti u bolnicu, on
me pogleda i preokrene oči i zaspe zauvijek.
Tad tehničar poviče na uređaj kolegi ‘ostavi nosila, donesi
reanimacijsku!’. Oživljavali su ga možda i sat vremena.
Urlikala sam. Izbacili su me iz sobe i zatvorili vrata, čula sam
zvuk pumpe kojom su valjda pumpali zrak u njegova pluća. Isti
ljudi koji su sat, dva prije rekli da mu nije ništa i da ne treba
ići u bolnicu.Iz istog hrvatskog zdravstva koje mu je reklo da je
nestašica lijeka za pacijente kao što je on, za one koji se ne
mogu cijepiti jer imaju autoimune i druge bolesti.
Zašto ga nisu odveli u bolnicu kad smo ih cijeli je* dan molili?
Zašto mu nisu dali taj je* lijek? Zašto kur**va obiteljska
doktorica ne radi ili nema zamjenu na Dan državnosti? Ne želim
tugu (tuga je previše blaga riječ), pretvoriti u gorčinu ni
tražiti krivca, ali neke se činjenice moraju znati. Meni ništa
njega ne može vratiti.
Ni meni, ni njegovim divnim roditeljima sina jedinca. Moju
voljenu. Mog Kvakana. Mog Charlie Browna. Moje Sve na svijetu. I
šire”, napisala je neutješna Andrea Topić.
Ministar zdravlja Vili Beroš potvrdio je za Index da je pokrenuta
istraga vezana za Vladimirovu smrt.
“Sve to upućuje na nesavjesno liječenje”, piše Index, a uskoro
očekuju i službenu reakciju Ministarstva zdravlja.