Umor otupljuje kritičnost prema vožnji, okolini i opasnosti
O nesreći na autocesti A4 u kojoj su rano jutros između mjesta
Jarek Bisaški i Podvorec u Općini Breznica u smjeru Zagreba
stradali poljski državljani pričaju svi, a psihologinja Ljiljana
Mikuš, pročelnica za prometnu psihologiju Hrvatskog psihološkog
društva za
Jutarnji list je objasnila zašto su za ovakve nesreće kobni
rani jutarnji sati.
– Psihofiziološke aktivnosti organizma na najnižoj su razini u
drugom dijelu noći, u vremenu od 1 sat nakon ponoći do 5 sati
ujutro i to je vrijeme namijenjeno odmoru i spavanju. Poznato je
da su cirkadijurni ritmovi, koji traju oko 24 sata, ili biološki
dnevni ritmovi usklađeni s izmjenama dana i noći, odnosno
razdobljima budnosti i spavanja’, izjavila je Mikuš.
Mikuš koja je pročelnica Sekcije za prometnu psihologiju
Hrvatskog psihološkog društva pojašnjava kako u vremenu koje je,
biološki i evolucijski, namijenjeno spavanju teško je održati
budnost i boriti se protiv pospanosti i želje za snom.
– Na osjećaj pospanosti utječe i duljina vremena koje je proteklo
od posljednjeg spavanja, kao i kvaliteta i kvantiteta prethodnih
spavanja. Loše i plitko spavanje i dug na spavanju povećavaju
razinu pospanosti tijekom dana, a dug na spavanju može se
akumulirati tijekom nekoliko dana. O svemu tome potrebno je
voditi računa u organizaciji rada profesionalnih vozača, kojima
moraju biti osigurani uvjeti za kvalitetno spavanje i odmor,
rekla je Mikuš.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Mikuš je naglasila kako dugotrajna, monotona vožnja po autocesti
za vozača je jednoličan, monoton, dosadan zadatak, aktivnost se
ne mijenja, podražaji i signali na koje treba reagirati
pojavljuju se relativno rijetko.
Aktivnosti kojima nedostaju promjena i raznovrsnost, koje se
sastoje od jednoličnih, jednostavnih zadataka koji se stalno
ponavljaju i sadrže mali broj podražaja koji se rijetko
pojavljuju, također predstavljaju rizični čimbenik za događanje
nesreća jer doprinose osjećaju umora i pospanosti. Prema tome, to
što imamo pregledne i dobro konstruirane ceste ne znači i
apsolutnu sigurnost za vozače”, izjavila je za Jutarnji list
psihologinja.
-Umor usporava reakcije i proces donošenja odluka, slabi kontrolu
pokreta, slabi toleranciju na ponašanje ostalih sudionika u
prometu. Stanje umora slabi kontrolu usmjeravanja vozila u
željenom pravcu, vozači su skloni ustrajati na brzini uz gubitak
uvida u situaciju, kazala je Mikuš.
Reakcije, kazala je, koje u stanju umora izvodi vozač mogu biti
iznenadne i ubrzane, ali netočne i isprekidane. Umor se, kaže,
javlja već nakon dva sata vožnje ili prijeđenih 200 do 500
kilometara.
“Ne ovisi samo o trajanju vožnje nego i o aktivnostima koje su
joj prethodile, kvaliteti spavanja i odmora, dobu dana ili noći
te stresnim situacijama iz privatnog ili radnog okruženja”,
rekla je Mikuš.
Psihologinja se posebno osvrnula na još jedan zabrinjavajući
faktor. Stres u poslu profesionalnih vozača je, kaže, tema o
kojoj malo tko želi povesti računa.
– Cijeli je niz čimbenika koji profesionalne vozače mogu dovesti
u stresnu situaciju: od vozila koje je staro i u kojem se neće
osjećati sigurno do neprikladnog rasporeda vožnje, loših uvjeta
za odmor, nemogućnosti pravilne ishrane tijekom puta itd. Osjećaj
stresa, odnosno pritiska da se udovolji radnom zadatku
postavljenom od poslodavca može predstavljati značajan sigurnosni
rizik u vožnji, zaključila je psihologinja u razgovoru za
Jutarnji list.