"Gospodin Mijo Vedrina s Dubovca i njegova obitelj sudjelovala je na različite načine u izgradnji crkve svetog Josipa na Dubovcu. On je vodio gradnju, bio je građevinski nadzornik. Nažalost, umro je prije nego se sve završilo.", govorila je arhitektica crkve sv. Josipa.
U prvom Glasniku sv. Josipa objavljenom 2019. godine s
Josipom Šponar Muth, dipl. ing. arh., glavnom
projektanticom izgradnje Nacionalnog svetišta svetog Josipa, u
njenom domu u Njemačkoj u, Burkardrothu kod Frankfurta, u kojem
je živjela sa svojim suprugom Erichom Walterom Muthom, razgovarao
je mons. Antun Sente ml., rektor Nacionalnog
svetišta u Karlovcu na Dubovcu.
– Sa svojim suprugom dočekala nas je u svojoj kući pripremivši
obilan doručak sa svim njemačkim delicijama. Jedno je vrijeme
gotovo svake godine obilazila ‘svoje’ crkve u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini, no sada je to malo teže zbog visokih godina. –
prisjeća se mons. Antun Sente ml. razgovora s Josipom.
————————————————————————————-
Josipa Šponar Muth rođena je u Donjem Miholjcu 7. siječnja 1937.
godine. Nakon dvije godine s obitelji je preselila u Zagreb gdje
je završila školu. Prve dvije godine kod časnih sestara
milosrdnica u Frankopanskoj, a kad je došao komunizam, nakon rata
bila je na Kaptolu. Potom na Gornjem gradu u gimnaziji, gdje je i
maturirala. Upisala je Građevinsko-arhitektonski fakultet u
Zagrebu na kojem je s 23 godine diplomirala. Zatim je 6 godina
radila u Ilijić birou u Zagrebu. U Njemačku, Frankfurt, došla je
1966. godine gdje se nastanila s bratom. Tek 1981. godine, kada
je upoznala svoga supruga, s kojim se vjenčala, nastanila se u
Burkardroth. Brat joj je pronašao posao u istom uredu gdje je i
on radio. To je bila firma grada Frankfurta u kojoj su radili kao
arhitekti.
——————————————————————————————
Godine 1966. dobivena je dozvola za gradnju crkve svetog Josipa u
Karlovcu na Dubovcu.
“U Glasu koncila bio je raspisan natječaj za gradnju nove crkve
za izradu nacrta za crkvu sv. Josipa u Karlovcu što se poklopilo
s mojom željom već na samom početku kad sam došla u Njemačku da
pravim nacrte za jednu crkvu u Hrvatskoj. Pročitali su ga moj
brat i moja šogorica te me počeli ohrabrivati da se prijavim na
natječaj koji je imao jasan projektni zadatak”, kazala je
arhitektica – prisjeća se tog razgovora mons. Antun Sente
ml.
– Arhitektica mi je govorila kako nije imala strah hoće li se to
moći izvesti ili ne? Nego hoće li biti dobivene dozvole? Hoće li
tadašnja vlast to opstruirati ili slično? Znala je da su u
Karlovcu ljudi bili za izgradnju crkve, svi su bili oduševljeni,
a čak je bilo i ‘drugova’ koji bi znali navečer doći do župnog
ureda da ih nitko ne vidi, pa bi malo uplatili – prisjeća
se razgovora s arhitekticom rektor Nacionalnog svetišta.
Prijavljeno je bilo 17 prijedloga za objavljeni natječaj a među
njima i prijedlog njenog profesora Drage Galića
sa zagrebačkog Građevinsko-arhitektonskog fakulteta kod kojega je
diplomirala. Njen je projekt pobijedio! Učenica je nadmašila svog
profesora! Tada je imala 30 godina. Da je njen projekt pobijedio
nazvao je da joj to priopći prečasni Marijan
Radanović, župnik dubovački. To joj je bila prva crkva
koju je projektirala, druga je bila u Derventi (BiH).
“Gospodin Mijo Vedrina s Dubovca i njegova
obitelj sudjelovala je na različite načine u izgradnji crkve
svetog Josipa na Dubovcu. On je vodio gradnju, bio je građevinski
nadzornik. Nažalost, umro je prije nego se sve završilo. To je za
mene bilo nešto najljepše što sam mogla doživjeti. Izgrađeno je
dobro, bolje nego što sam mislila da se može, prenesene su razne
misli i detalji od gospodina Vedrine,” kazivala je
monsinjoru Senteu Josipa Šponar Muth.
Crkva je građena šest godina (od 1968. do 1974.) kada je 15.
rujna bila posveta crkve. Posvetio ju je kardinal Franjo
Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Poznati
arhitekt Jože Plečnik (slovenska Crkva vodi
proces da ga se proglasi blaženim) izradio je projekt za
Nacionalno svetište sv. Josipa u dogovoru s nadbiskupom
Alojzijem Stepincem. Njih su dvojica od 1937. do
1946. zajedno razrađivali nacrte, napravili maketu i prikupljali
materijalna sredstva za gradnju Nacionalnog svetišta svetog
Josipa u Zagrebu na Trešnjevci. Ta je crkva trebala biti
izgrađena za nekoliko godina, ali je rat sve zaustavio. Nakon što
su nadbiskupa Stepinca uhapsili, sve je zaustavljeno. Tada se
pojavljuje arhitektica Josipa Šponar čiji
projekt biva usvojen, te se počinje graditi crkva svetog Josipa u
Karlovcu koju kasnije Stepinčev nasljednik i promotor, kardinal
Franjo Kuharić, diže na čast nacionalnog
svetišta.
Arhitektica je u Njemačkoj sudjelovala u velikim projektima koji
zahtijevaju zajednički rad. Više godina je projektirala je jedno
naselje koje je bilo starije i trebalo ga je obnoviti.
Projektirala je škole i neke druge objekte. Zadnji projekt koji
je radila je bilo uređenje psihijatrijske bolnice …
O monsinjoru Marijanu Radanoviću prvi joj je
govorio asistent njenog profesora s kojim se konzultirala
prilikom izrade nacrta: “Upoznat ćete ga, to je svetac!”, kazao
je arhitektici asistent.
“Kad sam ga konačno upoznala, vidjela sam da je jako pošten, ima
puno smisla za građevinu, i jasnu viziju. Nisam mogla ostvariti
sve svoje zamisli. Oformio je jedan zbor, tijelo ljudi, koji su
davali prijedloge i kritike na temelju kojih sam neke stvari
trebala promijeniti. Nekada me to ljutilo. No htio je da svi budu
zadovoljni. Bio je dobar, pošten i pouzdan. Za sebe osobno jako
skroman. Bio je produhovljeno stvorenje. U njegovoj blizini odmah
ste osjetili da je tu Duh Božji, da to ne radi on sam od sebe.
Nije bio kritičar, nikoga nije kritizirao, dobro je govorio o
ljudima. Nije se miješao u politiku, ali su mnogi k njemu
dolazili, svi su bili zadovoljni kad su mogli s njim
kontaktirati. Prema meni je koji put znao biti pomalo čvrst na
građevinskom području. Naime, kad je zapadao u financijske
teškoće trebalo je neke stvari izmijeniti kako bi bile jeftinije
jer nije bilo dovoljno novca. Uvažila sam njegove primjedbe i
mijenjala. Dvoranu smo zbog toga više puta mijenjali. No, mogla
sam se jako pouzdati u njega. Bio je silno pouzdan, ali uvijek
distanciran. To je bilo za mene jako dobro. Vidjela sam da nije
pravio razliku između mene i onih muških građevinaca ili
arhitekata. Čovjek se uistinu mogao pouzdati u njega”, kazivala
je arhitektica Nacionalnog sveti.