Kada se kuna uvela 1994. bilo je puno prigovora - Zadranima je smetalo što nema njihova grada, nekima što su na novcu samo muškarci, a njemačka Bundes banka pobunila se jer deset kuna previše nalikuje na deset maraka. Zbog toga su i promijenili boje
Još tri dana i zbogom tuni i mrkom medi, zbogom Gunduliću i
Stjepanu Radiću. Realno, Marulić i Starčević rijetko su kome puno
bili pod prstima. Nakon 28 i pol godina ili točno 10.443 dana,
opraštamo se od kune. Bili smo jedina država na svijetu koja je
svoj novac nazvala po životinji, i to zato što se kunino krzno
koristilo kao sredstvo plaćanja još u srednjem vijeku. Kao što
nitko na svijetu sitne novce nije nazvao po biljci.
I tako. Nekoć se govorilo nemam ni prebijene pare, danas nemam ni
lipe, a sutra, nemam ni centa.
“Žao mi je, iskreno, žao mi je. To je naša valuta”, kazala je
Ksenija iz Zagreba.
“Jako mi je teško. Zato što jako volim našu valutu”, poručuje
Ivana iz Zagreba.
“Vjerojatno ću ih ostaviti negdje, u nadi da ću doživjeti puno
godina tako da ih mogu prodati kolekcionarima ili tako nešto i
obogatiti se u starim danima”, kaže Tončica iz Zagreba.
Kada se kuna uvela 1994. bilo je puno prigovora – Zadranima je
smetalo što nema njihova grada, nekima što su na novcu samo
muškarci, a njemačka Bundes banka pobunila se jer deset kuna
previše nalikuje na deset maraka. Zbog toga su i promijenili
boje.
“To mora ostati u povijesti, mora se znati: e, to je bilo jedno
razdoblje koje je trajalo toliko i toliko godina, sada već 30
godina praktički. Trebalo bi je proučavati, razmišljati,
skupljati na kraju krajeva”, objašnjava Borna Barac,
numizmatičar.
Mnogima ovo nije prvi put da se opraštaju od valute – od
osamostaljenja Hrvatske tu su bili hrvatski i jugoslavenski
dinari. Svi koji su je držali u rukama sjećaju se i najpoznatije
novčanice dinara, Augustinčićeva konjanika.
“Hrvati su s valutom uvijek bili podijeljeni, kao i kod drugih
stvari. U smislu da smo računali u njemačkim markama, a koristili
dinar”, tvrdi Tvrtko Jakovina, povjesničar.
A umjesto kune zamalo smo dobili krunu. Taj novac je i
dizajniran, ali je u zadnji tren Franjo Tuđman promijenio odluku.
To ga je previše podsjećalo na austrougarski novac.
Neke je zato kuna previše podsjećala na razdoblje ustaške NDH,
jer je i od 1941. do 1945. bila službena valuta.
“Postojao je za vrijeme Drugog svjetskog rata i partizanski novac
i oni su isto koristili kunu. Tu je pisalo zajam, ali su oni kao
novac to koristili”, dodaje Barac.
Numizmatičaru Borni Baracu kuna će nedostajati.
Dizajner hrvatskih kvadrata Boris Ljubičić je, kako sam kaže,
eurofil. On je euro jedva dočekao već 2002., kada je pušten u
cirkulaciju u Uniji. Dizajnirao je tada i novčanice, iako se na
natječaj nije mogao prijaviti jer nismo bili u Europi.
“Mene je jedan mladi čovjek na ulici sreo i rekao: Mi se ne
poznajemo.. on je razgovarao s mojom bivšom profesoricom o meni,
a on je meni rekao da me mora pozdraviti jer da mu je drago da
odlazi strašno loš dizajn koji smo imali u kuni”, ispričao je
Boris Ljubičić, dizajner.
Bila je tu 28 godina. U kunama smo razmišljali, u kunama
računali, trošili, štedjeli. Svatko zna u lipu koliko mu treba za
kavu, ručak, benzin ili novine. Trebat će vremena da se
priviknemo, da prestanemo preračunavati, i da se ne iznenadimo
malim iznosima na našim računima.
“Izgleda da sam ja vjerojatno nekako sentimentalno vezana uz
domaću valutu. I malo mi je to tako u srcu teško, ali…”, kazala
je Dubravka iz Zagreba.
“Moraš prihvatiti sve promjene u životu, to je tako”, poručuje
Ksenija iz Zagreba.
I zato doviđenja kuni.