Pišući 2013. godine na ovim stranicama o došašću ili adventu
naglasio sam tri stvari; to su – događaj, hod i prilika. U
ovogodišnje došašće ili advent ulazimo u drugčijim prilikama,
bitno izmjenjenim. Teško je reći boljim. Primjerenije bi
bilo napisati u težim i neizvjesnijim. U Hrvatskoj, Europi i
svijetu. Osjećaji su podvojeni, misli zbrkane.
Uslijed tolikih informacija sa svih strana nemamo pojma što je u
svemu istina. Tko tu koga mulja,nastoji žednog prevesti preko
vode. Znam da smo suočeni s bijedom izbjeglica ili
migranata koji u kolonama bježe. Iz svojih domova, domovine
tražeći bolji, mirniji život. U očima većine čitamo strah,
neizvjesnost, nadu. Neki u njima vide prijetnju našoj kulturi,
civilizaciji.Svi pričaju o integraciji u našu kulturu, našu
civilizaciju. Pri tome ih nismo pitali da li oni to žele. Odreći
se svoga identiteta! Svoje vjere, kulture. Europa se odrekla
svoga identiteta pod pritiskom amerikanizacije. U Europi postoje
samo floskule o slobodi,jednakosti i pravima. Orwelovsko: svi smo
jednaki, ali neki su jednakiji.
U Hrvatskoj suočeni s “pametovanjem” s lijeva i s desna. Sve
mudrac do mudraca a zemlja u kaosu. Sve mi to liči na cirkus u
kojem i gledatelji nisu važni, cirkuski akrobati bitni su i oni
nastupaju samo radi sebe. Pomalo mi sve to sliči na jedan
događaj od prije nekih petnaestak godina. Slušam Radio Karlovac,
vani lijeva kao iz kabla, a novinar koji čita vijesti govori o
suncu koje sija. Nazovem ga i upozorim da pogleda kroz prozor
studija. Kaže mi da vidi, ali njemu piše na papiru da je sunčano.
Ako piše da je sunčano, onda je sunčano bez obzira na kišu.
Koloplet slika, događaja izmjenjuju se svaki dan pred našim
očima. Ostavljaju nas zbunjenima, ponekad prestrašenima. Kao da
netko želi posijati strah, nesigurnost, nepovjerenje, ponuditi
nam život bez nade.
Došašće ili advenat postalo je na neki način, barem u onom dijelu
koji kolokvijalno nazivamo Europa, opća vrijednost bez obzira na
vjeru ili nevjeru. Bilo bi to vrijeme promišljanja, pojedinačnog
i zajedničkog, dijaloga, uspostavljanja mostova, hoda jednih
prema drugima. Općeljudske aktivnosti prema dobru. Fascinantna mi
je biblijska priča o tri mudraca s istoka. Premda s različitih
strana slijede zvijezdu, svjetlo. Iako različiti,s različitim
darovima (sposobnostima, kulturom) našli su se odjednom zajedno i
sve to pretočili u jedinstveni dar koji očituje božansko i
ljudsko, prolazno i neprolazno.
Čini mi se da je naš problem što smo mi ljudi današnjice, osobito
u tom europskom krugu “izvan sebe”, počevši od pojedinaca,
obitelji, društva. Možda je advenat vrijeme do “uđemo u sebe”,
pođemo “k sebi”. Vjerujem da pođemo tim putem da bismo otkrili
čovjeka i oko sebe. Sve se pretvorilo u šoping, sve je u izlogu,
na prodaju. Potpuna dehominizacija,r aščovječenje. Prodaju nam se
obične floskule o razumu, kritičnosti. Koji razum? Koja
kritičnost? Da je razuma i kritičnosti znali bismo razlučiti
štoje dobro, a što nije. Dobro bismo sačuvali, loše odbacili. Na
dobru bi gradili nova dobra.
Vrijeme koje bi nam trebalo biti šansa “doći k sebi” usred
komercijalizacije i konzumerizma postalo je vrhunac putu “od
sebe”. Možda se nekome može činiti da je moje gledanje odveć
crno. Mislim da je ipak realno. No nije bez nade, jer postoje
toliki svijetli primjeri u kojima ljudi pronalaze put jedni do
drugih. Vrhunac došašća je da je NETKO došao do svih ljudi i
počeo živjeti obratno od ljudskih snova koji se često svode na
“biti bogom”, taj netko poželio je biti čovjek, ma što to
značilo.