Povijest socijalizma, svakako u manjoj mjeri nego u drugim
zemljama Istočnog bloka, bila je i povijest inflacija i
nestašica. No, za razliku od drugih komunističkih zemalja, iz
Jugoslavije se moglo putovati gdje god se htjelo, a s
jugoslavenskim pasošem se moglo kud god se htjelo. Koristilo se
to obilato, u osamdesetima Trst i Graz su živjeli od “jugovića”.
Iako se to tada prikazivalo kao snalaženje u muci nestašica,
šoping je za ljude s ovih prostora bio mnogo više. Bio je prozor
u svijet, bio je dašak zapadnjačkog načina života koji smo
kopirali, bio je avantura. Danas su nam šoping molovi iza svakog
ugla i sve je to skupa nekako izgubilo draž, stvari iz njih kao
da nam nisu vrijedne kao one koje smo švercali iz Trsta.
Simbolički gledano, i jesu manje vrijedne.
Dakako, šoping preko granice kao potencijalna klica zaraze
potrošačkim načinom života nailazio je na ideološke osude
pravovjernih sljedbenika socijalizma kao što je vidljivo iz
teksta lokalnog tjednika iz sredine osamdesetih godina.
Zanimljivo, napadnut je sindikat ne zato jer ne ide na ruku
svojim članovima i liječi posljedice niskog standarda, već što se
ne bavi korijenom problema. Iz današnje perspektive, čini se samo
da su sindikati bili avangarda političarima čašćenjem svojih
članova, deviznim šopingom ili jeftinim svinjskim polovicama,
svejedno je. Političari su u demokraciji tek kasnije naučili da
je lakše kupovati ljude sitnim darovima nego mijenjati sustav,
način razmišljanja i otklanjati anomalije koje nas udaljuju od
boljeg života.
Devizni šoping, Karlovački tjednik, 11.03. 1986.
Nekoliko karlovačkih radnih organizacija , točnije njihove
sindikalne organizacije, organizirale su izlete preko granice u
takozvani šoping. Ništa neobično, moglo bi se reći na prvi
pogled, jer sindikati tih kolektiva (na taj način) omogućavaju
svojim radnicima da jeftinije otputuju u stranu zemlju gdje za
devize, a i za dinare, mogu nabaviti deficitarnu robu. Međutim,
ako se izlet u inozemstvo, odnosno šoping, stavi u politički
okvir djelovanja sindikalnih organizacija u našem društvu, otvara
se niz pitanja. Da li izlet u inozemstvo (radi kupovanja) i
klasni interes sindikata imaju išta zajedničkog?
Ako znamo da kilogram kave u nas stoji dvostruko više nego preko
granice, i da skupo putovanje u inozemstvo pokriva kupovanje samo
dva kilograma kave koje se mogu uvesti, onda nije teško naći
interes odlaska u inozemstvo. Dakle, naše domaće cijene nekih
artikala kao i nestašica nekih proizvoda (prije svega suvremene
elektronike), glavni su motiv putovanja izvan granica, iz čega
nije teško izračunati da se svaki put u inozemstvo isplati. No,
treba li osnovna organizacija sindikata biti organizator takvih
izleta preko granice? Naglašavamo to zbog toga što bi bilo mnogo
bolje da sindikat u svakoj radnoj organizaciji, komuni, republici
i na kraju cijeloj zemlji povede bitku za suzbijanje inflacije,
odnosno da povede bitku da se osobna primanja prilagode cijenama,
odnosno cijene osobnim primanjima. Ubijeđeni smo da bi u tom
slučaju svaki put u inozemstvo, u organizaciji sindikata, bio
suvišan, jer bi klasna borba sindikata za zaštitu standarda
radnika u našoj zemlji isključivala takve akcije. Naime, tada bi
postalo bespredmetno putovanje izvan granica naše zemlje da se,
na primjer, kupi dva kilograma kave, mandarina, naranči, banana i
sličnih sitnica koje zbog visokih cijena ruše standard naših
radnika.
Recimo na kraju da ne želimo utjecati na slobodu kretanja naših
građana s jugoslavenskim pasošem, koji je već odavno postao
simbol slobode i demokracije. Naprotiv, želimo ukazati da bi bilo
daleko korisnije kada bi sindikalna organizacija iz pojedinih
kolektiva usmjerila na suštinske probleme, a ne izlet radi
šopinga.
Umjesto zaključka, navedimo da se ti izleti vrlo često zavijaju u
patriotsko ruho, ovisno o ptu u susjednu zemlju, jer na
propagandnim lecima za put u kupovinu ne nedostaje takvih trasa
koje će samo simboličkim prolaskom kroz kulturno-historijsko
mjesto “politički” opravdati trošenje deviza preko granice.
Pripremio Tihomir Ivka