“Tjeskoba povezana s tehnologijom se počela javljati na početku
koronakrize. Čovjek voli udobnost i red. Čim se dogodi nešto što
se ne može kontrolirati, postajemo pomalo tjeskobni. Svi su
igrani filmovi odvajali čovjeka i stroj. Umjetna inteligencija
nije odvojena od nas, entitet za sebe. To je naš nastavak. Da se
sutra inženjeri prestanu baviti modelima, Chat GPT bi nestao.
Ljute me binarnosti – mi i oni. Živimo u jako čudnim vremenima, a
ekstremi u koje bježimo daju osjećaj sigurnosti. Tjeskoba
povezana s novim tehnologijama je pitanje nečega mnogo dubljeg.
Umjetna inteligencija nas zasigurno neće zamijeniti”, rekla je u
srijedu u Centru za mlade Grabrik u Karlovcu na predavanju
“Umjetna inteligencija kao kreativni alat” Anamarija Podrebarac,
umjetnica, doktorandica i predavačica na Institutu kreativnog
računalstva na Sveučilištu umjetnosti u Londonu, koja radi
disertaciju na temu umjetne inteligencije kao alata razumijevanja
suvremene umjetnosti i veze matematičkog modela algoritama s
izvedbenom umjetnošću, a istražuje i pedagogiju u “postigitalnom”
društvu s posebnim interesom na obrazovanje takozvane generacije
“Z”, koja obuhvaća one rođene između 1995. i 2010. godine.
Iznijela je povijesni pregled razvitka takozvane umjetne
inteligencije od početka onoga što je nazvala “diktaturom
binarnosti koju i danas živimo”. “Francuski filozof René
Descartes je boravio u Nizozemskoj i tamo ga je mučilo pitanje
što je rješenje, ako ne možemo vjerovati svijetu sa svojih pet
osjetila, a Bog nije od pomoći. Rekao je da je za meditacije
dobio viziju po kojoj je matematika jedina apsolutna istina. Tako
dolazimo do kartezijanizma po kojemu su naša fizika i naš duh
odvojeni, što se naziva ontološkim argumentom. Time počinje ta
diktatura”, kazala je A. Podrebarac.
Nastavila je s kćerkom lorda Georgea Gordona Byrona, engleskog
pjesnika koji je poginuo s 36 godina života, a za kojega je A.
Podrebarac rekla da je bio u vezi s polusestrom i da je to u
ondašnjoj Engleskoj bilo normalno. “Bio je poznat kao netko tko
se volio zabavljati sa ženama. U isto vrijeme je imao šest žena.
Bio je jako cijenjen pjesnik u Engleskoj, a razvio je pjesničku
formu klasicizma. Oslobodio je misao – prvi je počeo izražavati
subjektivne dojmove pjesništvom, što je bilo radikalno u to doba.
Bio je vrlo liberalan i kao takav se upustio u rat ‘za slobodnu
Grčku’ kada je smrtno stradao. Bitno je u ovom kontekstu što je
bio otac Ade Lovelace koja je imala osam mjeseci kada je poginuo,
a njezina mama Anne Byron je strahovala za kćerku da će postati
kao svoj otac. Lejdi Byron je bila staromodna matematičarka i
logičarka koja je gurala kćerku ka znanosti – ako bi Ada čitala
bilo što što nije matematika, bila bi kažnjena batinama. Kada je
pak Ada došla u zreliju dob, upoznala je, između ostalih, i
književnika Charlesa Dickensa. Od njega saznaje tko je bio njezin
otac i tako nastaje potpuni razdor između majke i nje. Ada se
tada okreće i poeziji. Upoznaje Charlesa Babbagea, koji radi prvo
računalo radi smanjenja udjela manualnog rada, i uzima ju u
mentorstvo. No, tek ćemo za stoljeće saznati tko je Ada. Njezinim
spojem matematike i pjesništva nastaju dvije grane umjetne
inteligencije koje imamo i danas. Piše prvi čuveni algoritam u
svijetu. Babbagea uvjerava da je moguće napraviti stroj koji
priča i razmišlja, no ta ideja nije prihvaćena. Programiranje i
poezija su jako slični, a Ada je postavila temelje koji se i
dalje koriste”, iznijela je A. Podrebarac.
Okrenula se potom teoriji austrijskog filozofa, matematičara i,
kako je napomenula, čudaka Ludwiga Wittgensteina, koji se rodio
1889. godine u Beču u vrlo uglednoj, imućnoj i utjecajnoj
obitelji. “Od malena je pokazivao jako izražen intelekt. Otac ga
je tjerao da studira za inženjera, no neuspješno – Ludwig je
odlučio studirati filozofiju. Na Cambridgeu je upoznao svog
mentora Bertranda Russella, oca moderne logike. Wittgenstein se
pitao zašto su ljudi stalno u sukobu, a zaključio je da je
problem što ne koristimo dovoljno čist jezik. S njime nastaje
filozofija jezika. Objavljena mu je 1921. godine knjiga
‘Tractatus logico-philosophicus’ u kojoj objašnjava da je jezik
vizualan, da stvaramo slike dok razgovaramo jedni s drugima. Za
to je djelo rekao da je to zadnja knjiga u filozofiji ikada
napisana, da je s filozofijom gotovo i da je on svoje obavio, te
odlazi s Cambridgea. Odlučio je postati arhitekt”, rekla je A.
Podrebarac.
Nastavila je kako se vjerovalo da je obitelj Wittgenstein
prokleta jer su se tri od četiri Ludwingovih brata samoubila, a i
sam je filozof cijeloga života patio od depresije i suicidalnih
misli. Ludwigova sestra Margarete se pak jako brinula o njemu.
“Odlučio je projektirati njezinu kuću, a bio je noćna mora
građevinarima. Cijela je kuća navodno bila gotova, a on je
zaključio da je matematički ispravno da se strop podigne za tri
centimetra, pa je na tome insistirao. Izbile su svađe, ali su
naposljetku doslovno srušili kuću i sagradili tri centimetra
višu. Ludwig je razmišljajući o toj epizodi zaključio da ljudi ne
žele čuti činjenice, ne žele da ih jezik prenosi, nego samo žele
pobijediti u argumentaciji, da igraju igre. Tada je zaključio da
je čitava njegova knjiga pogrešna i vraća se na Cambridge.
Uzbuđen zbog nove spoznaje dolazi do Russella i kaže da je bio
cijelo vrijeme u krivu, no ovaj mu onemogućava da obori vlastitu
teoriju koja ga je proslavila. Wittgenstein odlučuje ostati na
Cambridgeu kao nastavnik matematike i logike, samo da dokaže da
one ne predstavljaju apsolutnu istinu u svijetu”, rekla je A.
Podrebarac.
S Wittgensteinovom teorijom se vrlo dobro upoznao, a zatim je
vrlo efikasno primijenio i zlorabio – Joseph Goebbels, šef
nacističke propagande. “Pretekao je Wittgensteina u shvaćanju
jezika kao alata manipulacije. Koristeći sliku i jezik
promovirano je zajedništvo. Nacistički filmovi propagande
poručuju da smo svi zajedno i da ćemo se brinuti jedni o drugima,
ali da postaješ neprijatelj onog trenutka kad počneš sumnjati u
to što radimo. To je binarnost. Goebbels je shvatio da, ako se
koristi ritam jezika i iznose fraze, dok se prikazuju lijepe
slike, ljudima se manipulira i baca ih se u euforiju. Nadalje,
kao alat masovne propagande se koristio radio. Nijemci su bili
visokoobrazovan narod koji je potpao pod tu vrst igre”, navela je
A. Podrebarac.
Nastavila je predavanje govoreći o alatima umjetne inteligencije
za tekst, a najpoznatiji je Chat GPT objasnivši da takozvana
tokenizacija omogućuje programu da predvidi sljedeću riječ i tako
se program uči kako pričati, “ali i najvažnije od svega – što
želimo da priča”. “Koja je ideja iza toga? Sistem tokenizacije je
potekao iz Goebbelsovog rada o ponavljanju fraza. Taj program uči
o tebi i zato je besplatan – što više zna o korisniku, lakše mu
je složiti rečenicu. Međutim, kada umjetna inteligencija uči
jezik, ne prepoznaje kontekst. Samo ljudi to mogu – mi dajemo i
stvaramo smisao. Sada komuniciramo posredstvom slika – ostvarilo
se sve čega se Wittgenstein plašio”, dodala je A. Podrebarac.
Rekla je da je matematičar Alan Turing studirao na Cambridgeu i
da mu je profesor matematike bio baš Wittgenstein, koji je, kako
je navela, do tada već bio “fino poludio”. “Njih dvojica su
započeli tako žestoke rasprave, da su drugi studenti dolazili
samo to pratiti. Wittgenstein mu je poručivao da su u sukobu jer
ne koriste ‘ispravan jezik’. Turing se pozivao na matematiku kao
osnovu moderne znanosti, a ovaj mu je tumačio da je matematika
puna paradoksa i da se ne može ovjekovječiti paradoksalna
apsolutna istina”, dodala je predavačica.
Rekla je i da takozvana generacija Z kojoj predaje više ne
razlikuje stvarnost i sliku te da se prestala baviti fotografijom
“jer je sve fotografirano”. “Živimo u vremenu u kojemu smo u
cijelosti apsorbirani u sliku. Goebbels bi bio ponosan koliko smo
danas opčinjeni njome”, istaknula je A. Podrebarac.
Objasnila je da je izum kamere “donio ogromnu promjenu paradigme”
i da do tada slikanje nije smatrano umjetnošću nego zanatom, pa
je “umjetnost vrlo suvremen pojam”. “Tada su slikari bili poput
fotografa u fotostudiju – bogati bi naručivali svoje portrete. A
onda se pojavila kamera koja je mnogo brže od slikara napravila
mnogo realniju sliku svijeta. One koji su kupili fotoaparat mnogi
su nazivali izdajicama. Tada se čak i tvrdilo da će obnevidjeti
onaj tko koristi fotoaparat – oduvijek je bilo zastrašivanja
tehnologijom. Iako je smatrano da će fotoaparat uništiti
slikarstvo, u biti je uvjetovao nastanak jako lijepih likovnih
pravaca. Slikari su po prvi puta odlazili iz ateljea u prirodu.
Slikari koji nisu kupili kameru i koji su ostali predani svome
zanatu bi s vremenom izgubili svoj studio, pa bi odlazili slikati
van. Prvi puta se događa ta ogromna promjena i tada slikarstvo
postaje umjetnost jer se oslobodilo tereta stvarnosti – slikari
se sada mogu posvetiti sebi, svom dojmu, izraziti sebe”,
pojasnila je A. Podrebarac.
Objasnila je i kako umjetna inteligencija kreira sliku. “Imamo
bazu podataka slika, diskriminatora i generatora. Koristi se
obrazac koji nasumično generira sliku. Diskriminator daje uputu
generatoru da kreira lice. Te modele treba jako puno trenirati,
što je jako iscrpljujuće i u nevjerojatnim razmjerima loše za
okoliš jer se troši jako puno energije. Svakoga puta kada stisnem
tipku enter trenirajući model, a stisnem mnogo puta i jedna sam
od mnogih koja to radi, u atmosferu pustim 15 minuta leta
komercijalnog zrakoplova. To je zato što je potrebno jako puno
energije i vode za hlađenje da se pokrenu serveri, a najviše ih
je u morima. U svakome slučaju, nikad nećemo dobiti ništa
originalno od umjetne inteligencije – kao i svaki matematički
model, ona nauči obrasce i samo ih preslika. Mnogo umjetnika se
prestalo baviti umjetnošću smatrajući da to više nema smisla jer
tehnologija generira slike na ovaj način. Ono što je fotografija
napravila slikarstvu sada se događa fotografiji s izumom umjetne
inteligencije”, kazala je A. Podrebarac.
Rekla je i da je, “ako je sva matematika paradoksalna, možda
istinito da se treba vratiti u prirodu i proučavati originalni,
prirodni, dizajn”. “Jedna grana umjetne inteligencije se zove
evolucijskom. Velik broj evolucijskih algoritama je utemeljen u
teoriji Charlesa Darwina, ali su otišli u biti korak dalje.
Recimo da imamo četiri čovjeka posvema različita. Kada uđu u
neuralnu mrežu, nasumično jedan od njih dobije gen više, a taj
jedan prolazi kroz tu mrežu, a ostala trojica se ‘potuku’ unutra.
Nemamo pojma što se događa s tim evolucijskim postupkom. To je
crnilo u znanju. Ne možemo pročitati te kompleksne modele.
Ostajemo stoga vjerni algoritmima i njihovim zaključcima. To je
jedina grana umjetne inteligencije koja se primjenjuje uspješno u
medicini”, kazala je A. Podrebarac.
Nastavila je da se u arhitekturi i u modnoj industriji uvelike
koristi takozvana umjetna inteligencija. “Modna industrija se
jedina bavi umjetnom inteligencijom bez etičkih dilema. Ona
prednjači u korištenju tog alata. A arhitekti koji koriste
umjetnu inteligenciju smatraju da arhitektura treba biti
nadahnuta biologijom i prirodom”, rekla je i dodala: “Umjetna
inteligencija je alat. I čekić se može zlorabiti”.
Podsjetila je na ludite koji su u 19. stoljeću razbijali strojeve
iz straha da automatizacija dovodi do gubitka radnih mjesta.
“Luditi su bili prvi teroristi. Radnici su bili uplašeni da će
biti zamijenjeni strojevima, a luditi su uništavali strojeve, ali
su i ljude ubijali. Kad je parlament o tome raspravljao, jedan od
najmlađih zastupnika je bio – lord Byron. Jedini je bio protiv
smrtne kazne za ludite. Oni su palili sela i ubijali ljude, a sve
je stalo nakon što je Engleska oformila posebnu jedinicu vojske
da suzbije taj pokret”, rekla je A. Podrebarac.