"Svijet je toliko crven da vjerujem da je i on tamo, taj kiosk kojeg već godinama nema"...
JESEN
– Tu negdje mi je živjela mama, kažem. Ovakva je noć, u očima nam
je otprilike ova slika, kadar je malo niže, jer sjedimo na
stepenicama Sportske.
– Kako misliš tu negdje?, pita ona.
– Ne znam točno, davno je to bilo, nisam još debitirao…
Smije se. I kaže:
– Pa pitaj je.
Čudno je to. Uvijek kada izađem iz Sportske vidim istu stvar i
uvijek pomislim na mamu. Ali nikad je nisam pitao. Možda je i
bolje tako, ovako je neka lagana ljepota koju osjećam
nedefinirana.
Tu, u ovim zgradama.
Bolje nego – tu, na četvrtom katu, gdje sad gori svjetlo.
Listopad je, utakmica je završena, ljudi izlaze, vrata se
zaključavaju, a mi i dalje sjedimo i pričamo.
Kad ulica postane potpuno prazna, ustajemo, držimo se za ruke,
prelazimo cestu, ona zakorači jednim smjerom ali ja kažem:
– Ne, ajmo kraj gimnazije…
Stavlja stisnutu šaku na sljepoočnicu i kaže “Na
zapovijed!”.
Smijemo se.
Idemo Rakovcem, da nas čovjek gleda s leđa vidio bi nas sve tamo
negdje do benzinske. Nju malo duže, jer ima bijelu majicu.
Onda bi nas poklopio mrak i postali bi Rakovac.
Nikada nisam saznao u kojoj je točno zgradi živjela mama. I dalje
osjetim nedefiniranu toplinu kada izađem iz Sportske, kasno
navečer i vidim te zgrade.
Sjetim se nekad i nje, toga kako je rekla “Na zapovijed!” i
nasmijala se.
Onda zakoračim sa stepenica, pređem cestu, ne skrećem prema
gimnaziji, nego idem ravno, produžim Tuškanovom i da me netko
gleda s leđa ne bi trebao dugo čekati da me poklopi mrak.
ZIMA
Mrak.
U mraku park.
U parku mrak.
Snijeg više ne pada, ali Jonkeova ulica zatrpana je kao u nekim
davnim godinama. Kasna je noć, pusto je, kao da si sam na
svijetu.
Tamo iz šančeva uzdiže se niska magla, jedva se nazire nad
snijegom, u noći koja odjednom postaje hladna.
U žutim mutnim svjetlima je led. Nad ledom se diže tanka
izmaglica, možda isparava hladnoća, možda je to ona ista magla iz
šančeva.
U izmaglici, u mraku, u mokrim i mutnim žutim svjetlima, čuje se
samo škripanje leda, dok njime sporo kliže desetak hokejaša na
kasnonoćnom treningu.
Na cijelom svijetu čuje se samo to škripanje i povremeno zvonak
udarac palicom i onda dugo šuštanje paka po površini leda.
Nigdje nema nikog. I stare austro-ugarske kuće ispucalih i
dotrajalih fasada djeluju kao da su napuštene. Grad je napušten.
Svijet je napušten.
Samo mrak. I park u mraku. I izmaglica nad tlom i oklopljeni
ljudi u žutim mutnim svjetlima.
Nekako je kao da si u nekom drugom vremenu. Ili kao da si
nevidljiv.
I promatraš neki sasvim drugi život.
PROLJEĆE
Na nebu se pojavljuju prvi tragovi sumraka. Crvene pruge na nebu
izgledaju kao odsjaj crvene reklame Konzuma. Nekad davno, bila je
tu jednako crvena cigla tvornice.
Tu, bliže, dječaci trče za loptom. Sjedim na klupi, gledam svijet
koji je na trenutak spojio neka davna proljeća s današnjim.
Znam taj osjećaj da ništa ne može poći po krivu.
Ljudi šetaju pse, djevojčice ispred frizerskog koji to odavno
nije pričaju o nečem osobito važnom, dječak u bijeloj majici
zabija gol i trči podignutih ruku.
Kada ustanem, prvo napravim nekoliko koraka prema “dvojci”. Do
mjesta s kojeg se vidi daljina. Stari VTŠ, crveni neboder, mjesto
na kojem se prelazi do crvenog kioska na skretanju za
Grabrik.
Svijet je toliko crven da vjerujem da je i on tamo, taj kiosk
kojeg već godinama nema.
LJETO/POČETAK
U početku u pozadini svira neka tupavo prekrasna prastara stvar,
jedna od onih pjesama koje podsjećaju na veliki balon od žvakaće
i nekako te čine sretnim, recimo Archies i «Candy girl».
Nasmijani dječaci i djevojčice, s kornetima u rukama, s usnama
musavim od sladoleda, a rukama od papira kojim je kornet omotan i
na kojem uvijek ostane razmrljana čokolada ili vanilija, stoje u
nepokošenoj travi. Imaju majice kratkih rukava koje su mrvicu
prerasli od prošlog ljeta, dječaci na glavi nose narančaste ili
plave šilterice, a djevojčice malene i šarene ljetne šeširiće ili
iste te šilterice.
Nevidljive kamere kruže oko njih, dok iza njihovih leđa betonski
potporni stupovi niču iz suhe i raspucale zemlje, a gore, u
zraku, nastaje autoput. Preplanuli i mišićavi radnici pod ljetnim
suncem lijevaju užareni katran, buše prostor za šahtove, zabijaju
sivu, metalnu, od sunca usijanu ogradu.
Dva dječaka sjedaju na bicikle i voze do početka uspona i onda se
pažljivo penju pazeći da ne ugaze u tek postavljeni katran.
– Jel se možemo potpisat – pita dječak potpuno potamnjele kaže,
čije plave oči mutno trepere u lelujavom sparnom zraku.
Jedan od radnika se smije i tapše ih po nejakim ramenima, pruža
im kratku željeznu šipku i pušta da u još gotovo tekući katran
upišu svoje inicijale.
U pozadini svira neka fnje stvar. Neka od onih koje ponekad
voliš, ali te malo sram to priznati. Možda «Eternal Flame» od
Banglesica. Ona nekako paše uz kameru na pokretnoj traci, koja
prolazi uzduž ulice, pored bijelih kuća s crvenim i smeđim
krovovima, pored dvorišta s cvijećem, rasutih kapljica vode koje
padaju po limenom krovu automobila, otvorenih ulaznih vrata iz
kojih probija hlad predsoblja – sve do posljednje kuće u nizu,
bez dvorišne ograde.
Na travnjaku su stolice, neke rasklopive platnene, neke obične
drvene, smeđe. Na stolicama su ljudi, nasmijani, oko njih sjede
ili trče djeca. U sredini je veliki stol s kolačima, bocunima
vina, flašama pive i velikim staklenim posudama s limunadom i
sokom od naranče. Tamo desno je roštilj, a ugljen i nebo u istom
trenutku poprimaju plamteću nijansu crvene.
Trilogiju sklapa kratak zvuk pucanja tvrde kore, nakon čega se na
stolu zacrveni golema lubenica, još orošena nakon sati provedenih
u kadi s hladnom vodom.
– Bio sam na autoputu, ništa se ne vidi – kaže dječak jednako
potamnjele kože, jednakih plavih očiju, samo izduženiji, s prvim
tinejdžerskim crtama na licu i nemirom u trbuhu.
Drugi dječak sliježe ramenima, gleda prema rijeci, a kad se
okrene prema prijatelju i prema suncu koje nestaje iza krova
susjedne kuće, njegove smeđe oči pretvaraju se u zelene.
Proći će još nekoliko godina dok ne shvate da uopće nije važno
vide li se inicijali u asfaltu autoputa ili ne. Sve je ionako u
onom ljetnom danu i osjećaju kako radiš nešto važno i veliko, dok
u tekući katran upisuješ svoje inicijale.
U pozadini je neka jako ljetna stvar. Samo malo pijana, kao
dječaci koji su podijelili jednu pivu. Neka glupava stvar
subotnjih izlazaka. Možda «Come on Eileen».
Dvije su nevidljive kamere – jedna u zraku, a druga iza njihovih
leđa.
Pet dječaka i dvije djevojčice sjede na rubnom kamenu u malom
gradu koji, na tom mjestu, u toj večeri, djeluje tako jako velik.
Oko njih su sjene nebodera, oko njih je mrak koji razbijaju samo
žuta svjetla nad još uvijek zatvorenim autoputom i poneko
plavičasto svjetlo iza prozora u kojima se razlomljeno ogleda
ogromni okrugli mjesec.
Asfalt je topao, starke su savršeno zažnirane, nepce je taman
dovoljno gorko, miris žvakaće u zraku taman je dovoljno sladak.
Dječaci i djevojčice, naslonjeni ramenima ili leđima, sjede i
gledaju prema autoputu, prema velikim četverokutnim putokazima
čija su slova u sjeni, prema svježim bijelim crtama.
I čini se da će ljeto potrajati zauvijek.
Tu negdje početak je ljubavi. To još ne znaš. Grad je samo još
jedan dio svakodnevice. Samo puno godina kasnije, kada te netko
pita zašto ga toliko voliš, pomislit ćeš na tu večer.
(foto: Zdravko Lipovšćak / kafotka.net)