Stručnjak za poljoprivredu otkrio da je poljoprivredni hektar kod nas 2021. bio 3661 eura, a najviši u Nizozemskoj - 77.583 eura. Pojasnio je i zašto je cijena janjetine skočila za vrat svinjetini te prognozirao hoćemo li postati gladni svinjskih šnicli
Tržište poljoprivrednog zemljišta liberaliziralo se, stranac može
kupiti oranicu u Slavoniji, zagorski breg s vinogradom ili
nepokošenu oranicu u Lici.
Prijeti li nam rasprodaja onog što osjećamo kao najvrjednije što
imamo, hoće li se seljak napokon obogatiti na zarasloj oranici
ako je proda Nijemcu?
I kako je janjetina uspjela skočiti za vrat svinjetini i skoro
poravnati cijenu? Hoćemo li (i kad) biti gladni svinjskih kotleta
te jedemo li stvarno slavonski kulen ako je spravljen od
nizozemske svinjetine i dalmatinski pršut ako je od njemačkog
praseta?
O ovim zapravo vrlo ozbiljnim pitanjima razgovarali smo s
prof. Ivom Grgićem s Agronomskog fakulteta u Zagrebu,
stručnjakom za poljoprivredu i poljoprivredne politike.
Da ste stranac, biste li kupili poljoprivredno zemljište
u Hrvatskoj, gdje i koliko?
Da imam dovoljno novaca od kojih ne očekujem brzi obrt i ekstra
profit, nego sigurno, dugoročno ulaganje, kupio bih
poljoprivredno zemljište bilo gdje, a posebno u Hrvatskoj.
Da pojasnim.
Globalno, budući sukobi će se voditi oko tri stvari, a to su
hrana, voda i energija. Problem energije će se najlakše riješiti,
pitku vodu ćemo dobiti tehnološkim rješenjima, a hrana ostaje
najveći problem i još dugo će glavnina dolaziti s poljoprivrednih
površina, izravno ili posredno.
A nedaće, kojima svjedočimo svakodnevno, nisu samo ugroz za
poljoprivrednu proizvodnju nego i za tlo koje u tim zgodama
strada. Prvo poplave koje ga devastiraju, suše dodatno
ugrožavaju, a potreba povećane proizvodnje na ostalim površinama
često ih vodi u nekontrolirano raubovanje.
A zašto u Hrvatskoj? Više je razloga.
Hrvatska je članica EU i baštini sve pogodnosti Zajedničke
poljoprivredne politike ali tu je i otvorenost većeg, dohodovno
zanimljivog tržišta. Drugo je velika razlika u cijeni
poljoprivrednog zemljišta jer je ona u Hrvatskoj trenutno daleko
niža nego u mnogim drugim država, a posebno je niska cijena
površina koje se ne koriste.
Nadalje, do nedavno problem niske razine uporabe agrokemikalija,
koje se povezivalo i s niskim prirodima, postaje prednost jer su
naša tla relativno malo onečišćena.
Uz to, Hrvatska ima dovoljno pitkih voda koje se ne koriste u
poljoprivrednoj proizvodnji. A i u samoj Hrvatskoj je zanimljivo
tržište za visokovrijedne proizvode, a to je turistička
potrošnja.
Hrvatska je dobro povezana s većim zapadnoeuropskim potrošačkim
centrima.
I ne zaboravimo, Hrvati imaju dovoljno stručnih ali i
visokoobrazovnih znanja koje se mogu odmah primijeniti.
I veliki je raspon za proizvodnju različitih kultura, od onih
umjerenog klimata, preko gorskog do mediteranskog. I na kraju –
sve je to već i prepoznato i stranac, koji želi kupiti
poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj, već ima tvrtku koja je
mogla ući na tržište poljoprivrednim zemljištem ili je to već i
učinila.
A danas što svi kokodaču, to je za zabavu očerupanog puka
da se ne opterećuje plijenom (plinom) i drugim, a usput ćemo
graditi i stadione.
Moramo li se bojati da će se naše jeftine oranice
rasprodati?
Pojmovi skupo ili jeftino su relativni i oni su apsoluti na
razini pojedinca, prodavača ili kupca. I moja ili vaša plaća je,
s aspekta nas kao pojedinca, sigurno mala, ali u usporedni s neki
skupinama u Hrvatskoj je velika.
Ili ako ih usporedimo s plaćama u državi “XY” otkrivamo koliko
smo mi ekonomski moćni. Ali u usporedni s Kuvajćaninom, e to je
već mizerija. Naše oranice, kako vi pitate, su imale svoju cijenu
odnosno… Tržišta poljoprivrednim površinama skoro da i nije bio,
ako isključimo, barem po priči s terena, zakulisnu kupovinu za
nekog trećeg, i dolazimo do dvojbe: Ili su cijene već bile toliko
visoke da nitko to nije mogao platiti ili preniske da površine
nitko nije htio prodati.
I sada se javljaju dušobrižnici sigurnih dohodaka i poznavanja
tegobe poljoprivrednog života kao što se i ja razumijem u let u
svemir.
I takvi mi strašimo, samo ne znam koga, da će netko doći i kupiti
naše poljoprivredne površine. A ti isti koji nas straše su na
uzici tuđinca i često i ne znaju tko je vlasnik tvrtki u kojoj
rade nego šute i gunđaju protiv jedino sindikalno organiziranih
gdje je poslodavac naš, tj. država, koji se bore za svoje pravo.
Postali smo licemjeri jer “brinemo”, ne da se proizvodi na tim
površinama, nego da će netko do danas već potisnut u zapećak
možebitno reći “dosta, uništili ste tvornice, pokrali sve što se
dalo, stvorili sloj domaćih poduzetnika koji se voze zrakomlatima
dok ne plaćaju dobavljačima tj. nama” jer i mi želimo ležati,
rentati ležaljke i biti služeni a ne služiti.
I ja od toga nemam straha, ja se veselim da se okonča i ova saga,
a najveći dio površina ipak će ostati u našem, hrvatskom
vlasništvu te ako ne provedemo odluke o zanemarivanju
poljoprivrednih površina i dalje ćemo imati žalosnu krajobraznu
sliku. Relaksirajmo se, nismo najbolji, nismo najljepši, ne
zatvarajmo se u svoje već prodane duše i budimo sretni da netko i
kod nas hoće doći.
Samo otvorena društva su društva koja imaju budućnost.
Koja je mana našeg poljoprivrednog zemljišta, je li to
rasparceliranost, nesređeni imovinski odnosi, komplicirana
procedura koja prati poljoprivrednu proizvodnju, nešto
treće?
Sve navedeno, ali ne toliko da se ne može riješiti u razdoblju od
par godina. Uređena država, ako želi, jednostavno riješi
vlasništvo nad poljoprivrednim površinama. Uređena država ne
treba na silu okrupnjavati površine, nego može metodom “mrkve i
batine” okrupniti proizvodnju, a zatim i preradu.
Taj rez je trebao biti učinjen već davno, danas ga se ne bi ni
sjećali i ne bi svakih par dana opetovali da nešto ne štima.
Nisam siguran da sadašnja definicija poljoprivrednog gospodarstva
pomaže da budemo bolji. U selu u kojem trenutno živim, ima 68
OPG-ova, 6 samoopskrbnih odnosno ukupno 79 poljoprivrednih
proizvođača. OPG-ove vodi njih 63% s formalnim obrazovanjem ispod
srednje škole, njih 16% je mlađe od 41 godine te ih je čak 85 s
do jednim članom.
Oni povlače potpore, zemlju obrađuje netko drugi što je dobro,
ali to je naša stvarnost. Nađimo model kako da barem dio koji
imaju zemlju u zakupu postanu i vlasnici, a onda bi okrupnjavanje
površina bilo i jednostavnije i brže. A rezultat će biti da će u
ovom selu biti 10 poljoprivrednih proizvođača, a o drugima neka
skrbe djeca ili država. Znam da to zvuči ružno, ali ovo postaje
mučenje gdje su svi nezadovoljni, nezadovoljni su potrošači koji
su i porezni obveznici, nezadovoljna je država jer građani
smatraju da je neefikasna…
Ako biste bili dovoljno veliki avanturist i
tvrdoglavo odlučili da nešto uzgajate u Hrvatskoj, što bi to bilo
i zašto?
Prvo bih morao biti puno mlađi i vjerojatno bih završio za zidara
ili konobara i živio u Švicarskoj “žaleći za onim vremenima”.
Šala, vjerojatno bih opet završio što sam završio i završio gdje
sam sada.
U traženju odgovora moramo razlikovati tri skupine koje se
značajno razlikuju. Teoretski, zajedničko su im dvije stvari a to
su želja da se bave poljoprivredom i da shvaćaju da se preko noći
jedino postaje imućan uzgojem indijske konoplje, ali preko noći
se završi i u Remetincu.
U svemu drugom ove skupine se razlikuju. Manja skupina ima želju,
ljubav, voli izazov ali nemaju ništa više od toga. Imaju i znanja
nužna kao što su agronomska ali i ekonomska.
Možda imaju i onu nesretnu motiku. Ali nismo iskoristili priliku
da barem na razini pokusa u prostorima gdje živi vuk, lisica i
nesretnik koji nije uspio biti potjeran, da u tim prostorima
stvorimo nekoliko gospodarstava s jasnim proizvodnim programom i
osiguranim tržištem. Neka podmiruju potrebe vrtića, škole, doma
umirovljenika… I neka košta koliko košta.
Ali to bio odličan odmak od “ajmo pametna sela, a onda ćemo
vidjeti koga bi uhitili da tamo živi”. I ta gospodarstva i
jeftine kuće dati im na određeno vrijeme, jer smo kao pijani
bogataši obnovili kuće u kojima nitko ne živi nego njihova obnova
je bila prilika za “snađi se”.
Druga skupina su osobe koje imaju sve što i ovi prethodni, volju
i znanje, ali i gospodarstva kojih nisu vlasnici. Vlasnici,
njihovi roditelji, nisu baš pristalice novoga i drže se one stare
“pleti kotac kao otac”, ali i “bolje vrabac u ruci nego golub na
grani” i nemaju ni u primisli druge proizvodnje osim “kuruze,
šence i mlijeka kojem drugi beru vrhnje”.
Treća, najmalobrojnija skupina su oni koji se lako prilagođavaju
ili su se već prilagodili tržištu s proizvodnjom koju su
nadogradili pričom. Te tko nije čuo za XY vinara ili proizvođača
maslinovog ulja. Ali tu su i drugi proizvodi te oni moraju biti
primjer ovoj drugoj skupini.
Ali ne zaboravimo već je zabilježen ulazak u agrokompleks
kapitala nastalog u drugim djelatnostima i promućurni vlasnici su
osjetili “zlu kob gladi koja će donijeti još više profita” te se
više ne iznenadimo da proizvođač software-a ima i “svoje” vino, a
poljoprivreda je postala i solidno utočište za brzo potrošene
političare.
Znači, sve se može proizvoditi ako pronađemo odgovore na ZA KOGA
I PO KOJOJ CIJENI. A cijena je najmanji problem jer uvijek imate
dovoljno onih ili koji prepoznaju kakvoću i/ili žele biti oni
koji si to mogu priuštiti. Ja bih kao pojedinac proizvodio male
serije proizvoda za uski, vrlo imućni krug potrošača. A masovnu
proizvodnju bih prepustio onoj drugoj spomenutoj skupini.
Postoje li podaci koliko su se (i jesu li) se smanjile
obrađene poljoprivredne površine u odnosu na Jugoslaviju i u
odnosu na vrijeme od prije 10 godina?
Valjan odgovor na Vaše pitanje tražio bi od bilo koga nekoliko
dana istraživanja. Metodologija praćenja se promijenila i podaci
nisu usporedivi. I često smo mogli čuti da smo u “ona doba imali
preko 3 milijuna ha poljoprivrednih površina i da je nestalo…, a
to je djelomično točno odnosno taj podatak ne služi ničemu.
Ali metodom “viziranja ili zapažanja” može se zaključiti da su
porasle površine koje se ne obrađuju, zapuštene su i pomalo osim
žalosti osjećate i strah da nešto ne iskoči iz žbunja.
Što se najviše nekad proizvodila na poljima Hrvatske, a
što najviše proizvodimo danas te kakvi su podaci o kretanju
proizvodnje pojedinih kultura u novije vrijeme (ima li nešto u
čemu drastično padamo i nešto u čemu rastemo)?
Već dugo imamo tendenciju smanjenja stočarske proizvodnje, a
relativno povećanje značenja ratarstva, posebno povećanja udjela
žita. I postoje lako objašnjivi razlozi, ali na žalost ne i nova
rješenja.
Hrvatska je dugo njegovala nekoliko stvari od kojih je jedno bio
dualni ili mješoviti dohodak na poljoprivrednim gospodarstvima te
izvrsno organizirani te čak i fer kooperativni odnosi manjih
proizvođača s prerađivačima ili otkupljivačima. Znale su se
obveze, ali i zajednički rizik ili uspjeh se dijelio po poznatoj
formuli.
Mješoviti dohodak je bio odličan poticaj poljoprivrednoj
proizvodnji jer se dio nepoljoprivrednog dohotka pretakao u
poljoprivredu čiji proizvodi su imali sigurno tržište.
U tom, spomenutom razdoblju, demografski odnosno životno su
ugašena velika područja Hrvatske. Ako imate empatije i srama,
treba skoknuti do Banovine, Korduna, Žumberka ali i u zapadnu
Slavoniju itd. Sve što vidim, čini me tužnim.
I dobro je da se potiče izgradnja vrtića, cesta, ali više bi
vrijedilo 10 novih radnih mjesta i deset mladih doseljenih
obitelji nego sve puste priče. I moramo si priznati da nismo
uspjeli osmisliti provedivu revitalizaciju velikog prostora
Hrvatske u koji će se naseliti neki novi građani Hrvatske. A mi i
dalje možemo plakati i slaviti “izgubljene bitke i nestale
običaje”.
I onda dolazi do nestanka nepoljoprivrednog dohotka jer se netko
dosjetio da su radnici bedasti i da ne znaju upravljati tvrtkama
te nestaje bitni dio dohotka tih kućanstava. U isto doba nestaje
i kooperacija, nastaje eldorado uvoznika svega i svačega pa i
hrane, i imamo što imamo, imamo dobru želju i uvoznu ovisnost.
Posljedica svega da je došlo do stagnacije pa i propadanja
stočarstva. Prvo je stradalo mliječno govedarstvo, posebice manji
proizvođači čije količine nisu bile zanimljive otkupljivačima,
zatim nisu zadovoljili sve više standarde higijene i kakvoće, a
tada se javlja i problem radne snage. Sljedeći na udaru su bili
uzgajivači svinja koji su sve teže nalazili svoj dio tržišta i
gubili utakmicu sa sve jeftinijom često i po dampinškim cijenama
uvoznim mesom što kulminira širenjem tuđih trgovačkih lanaca.
Poštena trgovačka praksa je postala fikcija. I jedino smo uspjeli
kod pilećeg mesa i jaja, ali pitanje do kada. U konačnici,
postajemo područje proizvodnje žita koje se izvozi i tako potpora
služi za inozemne proizvođače i prerađivače mesa i mlijeka koje
onda uvozimo.
Svjetliji primjer je manji broj tvrtki koji je uspio zadržati
vertikalnu povezanost barem u svojim sastavnicama te mi je jedna
od dojmljivijih reklamnih poruka bila “izvozimo proizvode a ne
ljude”.
Koja je prosječna cijena kvadrata poljoprivrednog
zemljišta u Hrvatskoj (ili možda da usporedimo regije), a kakva
je cijena u ostatku EU te što cijena govori o tome koliko smo
zanimljivi ili nismo?
Često se ističe da u zadnjih nekoliko godina i u Hrvatskoj
bilježimo porast prosječne cijene traženog poljoprivrednog
zemljišta ali i da smo još uvijek daleko iza razvijenih europskih
država, uostalom kao i u svemu drugom. U 2021. godini hektar
obradive površine u Hrvatskoj je bio 3661, a najviši u
Nizozemskoj 77.583 eura.
Mi smo u skupini Mađarske, Litve, Latvije, Estonije, Slovačke,
nižih cijena nego Bugarska i Rumunjska. Ali daleko od primjerice
Danske, Slovenije, Irske i drugih.
Ovdje spominjemo prosječne cijene, ali u mnogim državama su
velike razlike između najniži i najviših kao npr. u Italiji,
Sloveniji i Švedskoj a najveća razlika je Španjolskoj i to 1:20 i
što je zanimljivo i EUROSTAT muči muku s podacima. Ali i u
Hrvatskoj hektar u Slavoniji nije ni približno cijenom onom u
Dalmaciji. A zašto su tako velike razlike između pojedinih
država, tisuću je razloga i to je dobro zbog protoka kapitala,
kao i kod svega drugog.
Hoće li cijena nakon liberalizacije tržišta rasti te
trebaju li se vlasnici radovati da će se prodajom
obogatiti?
Ima narodna “obećanje ludom radovanje” te svi koji obećavaju
velike špekulativne zarade mislim da samo unose nemir u ionako
“tržište lažnih informacija”. Velika je šteta da barem jedna
ozbiljna konferencija nije posvećena toj problematici, a mislim
da je trebalo to učiniti.
Da se malo smire strasti, ali možda i ne jer “svako je čudo za
tri dana”. Niti će se netko strašno obogatiti niti će sada
navaliti kupci. Tko je imao novca, ideju i želju već je odradio
dio posla. I to vrlo jeftino, zahvaljujući domoljubima jer bez
njih se nije moglo vršljati i postati vlasnik čak ni polovnog
fiće.
A zašto je prase postalo skoro jednako skupo kao janje te
hoće li nam prasetina postati skupa kao zlato? Hoćemo li ostati
bez kulena, pršuta i ostalih delicija koje volimo (a već sad
dobrim dijelom jedemo od mesa iz uvoza)? Jesmo li fer prema
potrošačima kad serviramo kulen od svinje iz Austrije ili pršut
od svinje iz Nizozemske (ili iz koje već zemlje)?
Puno pitanja pa redom. Proizvodnja janjećeg mesa je u pravilu s
nižim troškovima ali i s manjim brojem jedinki po proizvođaču ali
i plotkinji.
Ovca daje najviše dva janjeta po ovci, a kod krmače indeks
prašenja je 2,2 što znači da godišnje imamo oko 25 prasadi. A na
cijenu djeluje mnoštvo čimbenika i nije čudno da ponekada cijena
praseta “preskoči” cijenu janjeta.
A svemu poguranac daje pojava afričke svinjske kuge gdje me
zabrinjava ne samo njena pojavnost već još više način “ulaska u
Hrvatsku i na gospodarstva”. Ministarstvo poljoprivrede je brzo
reagiralo ali se mora pronaći način pomoći ugroženim
proizvođačima jer oni ne snose odgovornost za sadašnju opasnost.
i koliko znam, EU administracija je predvidjela ovakve pojave i
smatram da će šteta biti najmanja moguća.
Sve ovo nije dobro za proizvodnju prerađevina i jedino sam
siguran da će cijena otići na više. Inače, manja opasnost je kod
proizvoda s oznakom zemljopisnom podrijetla a puno veća kod
proizvoda s oznakom izvornosti. Nadam se i vjerujem da nećemo
doći u opasnost prijevara jer to nije dobro ni za koga. A lako se
bilancira sirovina i proizvod i otkriju prevaranti, samo ako se
želi.
I ne zaboravimo da se značajan dio prerađevina prodaje kroz teže
kontrolirane lance prodaje te tu je opasnost. Ali pouzdajmo se u
poznato hrvatsko poštenje jer “lagati i varati je grijeh”.