Planovi su bili veliki, prisjeća se Dino, te nikako nije mislio da će stvari ostati iste ili još lošije nego što su bile prije. Dok je 2015. završavao pripravništvo na Švarči, bio je siguran kako će svoju budućnost skrojiti negdje "doma"
Hrvatska je početkom ljeta proslavila desetu godišnjicu ulaska u
Europsku uniju. Proslava jednog od najznačanijih dana u
modernoj povijesti Hrvatske obilježena je i na nekadašnjem
graničnom prijelazu u Jurovskom Brodu, a svojim dolaskom
uveličali su je i bivši premijeri Hrvatske i Slovenije,
Jadranka Kosor i Borut Pahor, ujedno i najvažnije osobe u
okončanju pregovora za ulazak u EU.
Mnogi su te 2013-te imali “snove” o ulasku Hrvatske u
europsku obitelj. Dobit ćemo europski standard, na graničnim
prijelazima bit će otvorena posebna traka za nas (EU-državljane)
pa čekanja neće biti, bit će posla, Europa će nam riješiti
birokraciju, šaltere, biljege… Da, imali smo snove, a za
KAportal svoje je odlučio podijeliti Dino Šekerović iz
Ozlja.
Toga srpnja 2013. godine, Dino je radio kao student na Lošinju u
konobi Oaza kod Kordiša kao pomoćni kuhar.
– Predvečer je već počeo svečani program, sjećam se svih
briselskih i europskih faca koje su sjedile iza Milanovića dok je
držao govor. Bilo je to tada nekako optimistično. Taman sam se
spremao diplomirati fizioterapiju u Rijeci te godine i nekako sam
si slagao kockice u glavi da će mi se sigurno isplatiti taj
ulazak u EU.
Planovi su bili veliki, prisjeća se Dino, te nikako te noći nije
mislio da će stvari ostati iste ili još lošije nego što su bile
prije. Dok je 2015. završavao pripravništvo na Švarči, bio je
siguran kako će svoju budućnost skrojiti negdje “doma”, a to
“doma” definirao je od Jastrebarskog do Duge Rese gledajući
naravno zdravstvene ustanove.
– Naravno, moja ideja je bila da nakon par godina u bolnici, Domu
zdravlja ili staračkom domu, otvorim svoju privatnu praksu. No,
nije bilo tako. Nikako nisam mogao dobiti posao. Kad sam se
zatekao da šaljem molbe sve do Ogulina ili Vojnića i sve mi
bivaju odbijene, shvatio sam da je to to i da za mene nema
mjesta. I dalje si morao biti član stranke, i dalje te je netko
morao pogurati, i dalje te nitko nije pitao što znaš raditi i
koje su ti kvalitete, i dalje si morao biti podoban. Naravno,
posao nisam dobio. Previše sam se tada istaknuo u kritikama
tadašnjeg vladajućeg aparata i sam sam sebi zatvorio sva vrata
ovog sustava. Kako mi je tada jedna osoba rekla “podoban je tih,
nije galamdžija”.
Spletom životnih okolnosti, Dino se okrenuo prema susjednoj
Sloveniji. Najprije se zaposlio van struke dok ne sredi
nostrifikaciju. Nakon toga njegov prvi posao bio je u Dolenjskim
Toplicama i već je tada tamo vidio kako stvari stoje.
– Početna plaća bila je dovoljna da normalno živiš u nekom
skromnijem najmu. Posao je funkcionirao naprednije – zdravstvo pa
tako i fizioterapija je na višem nivou bila i tada. Kasnije sam
našao posao u Ljubljani, ubrzo sam i otvorio svoj posao i to u
15-tak minuta na jednom šalteru bez ikakvih troškova. Na svoj
porezni broj dobio sam mogućnost izdavanja računa, preko
internetskog portala plaćanje mirovinskog i zdravstvenog i jednom
godišnje bio sam dužan predati izvješće o zaradi – opet preko
internetskog portala. Tako su stvari funkcionirale u Sloveniji u
vrijeme kad je ta država slavila svojih 10 godina od pristupanja
Europskoj Uniji.
S druge strane, ističe Dino, u Hrvatskoj danas, nakon 10 godina
od ulaska u EU, kad pokrećeš privatnu praksu u zdravstvu –
postupak kojim dobiješ mogućnost otvaranja privatne prakse u
Hrvatskoj traje mjesecima i potrebno je skupiti na desetke papira
i dozvola, što od Komore, Suda, Porezne… Slika je to o
Hrvatskoj, poručuje Dino, bez uveličavanja i pretjerivanja,
a nedugo se u to i sam, nanovo, uvjerio.
– Zbog produljenja jednog dokumenta u Sloveniji, trebao
sam uvjerenje o nekažnjavanju iz Hrvatske i važeću osobnu.
Kako sam utvrdio da će mi tijekom tog postupka osobna isteći,
zaputio sam se u Zagreb dati zahtjev za žurnu osobnu i izvaditi
uvjerenje. Međutim naišao sam na niz prepreka koje si nisam mogao
ni zamisliti odnosno zaboravio sam kako stvari funkcioniraju u
Hrvatskoj. Naknada za osobnu se i dalje plaća uplatnicom koju
ručno ispunjavaš i tamo nosiš na FINA-u platiti, za osobnu je
nadležna tvoja policijska postaja gdje živiš tako da to ne možeš
obaviti u Zagrebu, na sudu ne možeš dobiti uvjerenje jer je
štrajk, jedino ako imaš nekog za nazvati da ti se to riješi – a
ja očito nemam. Sistemi ne rade, laktaš se preko reda kod neke
tete na šalter, pokušaš ju šarmirati da te ne otjera. I dalje se
slike lijepe UHO ljepilo na one kartone. Veli jedna gospođa
“gospon, ovo je Hrvatska, morali bute naše metode koristiti ak si
mislite kaj obaviti”.
Mnogo puta u debatama i razgovorima, Dino je istaknuo da je
Sloveniji super došla EU jer je bila spremna – stvari su
funkcionirale, birokracija je bila efikasnija i brža, obrazovanje
je bilo reformirano i spremno za promjene.
– Iako premijer tvrdi da je Hrvatska među 15 najrazvijenih
zemalja svijeta – racionalna slika je potpuno drugačija i to bi
mu netko s terena trebao javiti ili poslati poštom – Hrvati su
dobra radna sila toj razvijenoj Europi koja sada bez birokracije
iste može i zaposliti, s druge strane Hrvatska je sada oaza svim
tim Europljanima koji dolaze na more jer nema više ni kune ni
granice – sad nesmetano mogu laufati gore-dolje i usput bez
ikakvih problema kupiti hektar dva nekog maslinika ili
polja.
Dino je stava da je Hrvatska bila iole nalik državama razvijene
Europe, već tamo 2013. bila bi u Schengenu, i u euro-zoni, i u EU
upravo iz gore navedenih razloga.
– Kad bi stvari funkcionirale u Hrvatskoj tako kako funkcioniraju
u Sloveniji, sve preko jednog sustava, na jednom šalteru, preko
jednog poreznog broja – na tisuće službenika postalo bi višak,
najmanje deset institucija bi trebalo ugasiti, a svi znamo što bi
to značilo. Hrvatski vladajući aparat počiva na izbornom sustavu
u kojem stotine tisuća glasača bira stranku koja ih drži tu gdje
jesu. Onom tko ti daje plaću, onom tko ti je zaposlio bližnjeg –
nikad nećeš okrenuti leđa. Upravo moderna, napredna i zapadu
orijentirana Hrvatska već dugi niz godina žrtva je mentaliteta,
ničeg drugog nego onog plemenskog u nama – ti meni, ja tebi,
poručio je Dino koji povratak u Hrvatsku ne planira.